Bl. Alojzije Stepinac – bez kukavičkih kompromisa u obrani svoje vjere i domovine

Osvjedočeni prijatelj Hrvatske dr. Robin Harris – britanski povjesničar koji se bavi hrvatskom poviješću – o blagdanu bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2023. godine okarakterizirao ga je „mučenikom za Hrvatsku“.

Alojzije Stepinac – značajna figura u hrvatskoj povijesti

S osobitim iskustvom čovjeka koji je tijekom dugih 25 godina savjetnik znamenite britanske premijerke Margaret Thatcher[1] i potom koautor (uz nju osobno) biografskih djela državnice koja je bila sudionik prijelomnih povijesnih događaja, ali i s očiglednom ljubavlju za Hrvatsku, R. Harris ima nam što poručiti o životu Alojzija Stepinca – drugog povijesnog velikana čijim je biografom odabrao biti.[2] Kao znanstvenik koji se bavi Stepinčevim mjestom u povijesti i kao biograf koji se duboko upoznao s njegovim životom, Harris nam o Stepincu nastavlja kazivati: „Bez njegove snage, svjedočenja, primjera i vodstva Katolička bi Crkva u Hrvatskoj bila potkopana, postala bi popustljiva te bi potonula, a time bi i povijesni identitet hrvatske nacije bio strahovito oslabljen. Stanovnici Jugoslavije nesumnjivo bi povratili osobne slobode koje su izgubili pod komunizmom nakon što se sustav urušio 1989., ali bi čvrsti temelj identiteta Hrvatske i osnova hrvatske državnosti ostali sakriveni i izgubljeni u ruševinama kompromisa i kolaboracije.“

Nakon ovih snažnih riječi o našem blaženiku upozorava nas Harris da još traje kampanja za diskreditaciju Alojzija Stepinca pokrenuta iz Srbije, sada s novim zamahom: „Otvaranje arhiva pape Pija XII. otvorilo je širom vrata srpskim istraživačima i zato omogućilo njihovim medijski dobro povezanim petokolonašima među Hrvatima da otkriju dokumente koji se mogu prikazati kao novi štetni dokazi. Neki su već isplivali na površinu. Sigurno će ih se još pojaviti. S druge strane, Hrvati očito ne pronalaze ni vremena ni razloga da odu u Rim i sami provedu istraživanja.“[3]

Znamo naravno, da imamo hrvatskih povjesničara koji se sasvim predano bave istraživanjem i pisanjem o blaženom Alojziju Stepincu. Međutim odlasci u Rim i prekapanje po vatikanskim arhivima nije posve jeftina aktivnost: netko ih tamo mora poslati. Za takve se stvari odobravaju projekti na sveučilištima, daju se stipendije doktorandima koji će u Rimu pisati doktorate o toj građi… očito su Srbijanske ustanove tome pristupile agilnije. Recimo da je hrvatskim institucijama manje stalo da podižu ugled Hrvatske, nego promotorima „Srpskog sveta“  da ga ruše.[4]

Uglavnom, kako nas Robin Harris upozorava, i kako očito misle sudionici kampanje pokrenute iz Srbije, ugled Hrvatske i ugled bl. Alojzija Stepinca bitno su povezani.

Postavimo si, dakle, pitanje: kako je sve ugled Hrvatske povezan sa Stepinčevim, i zašto? Morat ćemo taj odgovor tražiti u prvom redu na području onog dijela povijesti koji uključuje politiku – kako nam i R. Harris ukazuje, Alojzije Stepinac je takva vrsta svetca, koji je bitno utjecao na političku povijest svoje domovine.

Stepinac do II. svjetskog rata: odnos prema totalitarnim režimima

Do početka Drugog svjetskog rata bio je Alojzije Stepinac nadbiskup koji je svoju dužnost posve predano obnašao prema volji Svete Stolice: recimo da je u okvirima tadašnje Kraljevine Jugoslavije nakon imenovanja za nadbiskupa (ispočetka, uz bok već skoro 80-godišnjeg nadbiskupa Antona Bauera, kojemu je od 1930. godine bio bliski suradnik) provodio na društvenom polju točno onakvu „politiku“ kakvu je papa Pio XI.  provodio iz Rima. Stepinčev društveni angažman (prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata) – u okolnostima gdje je on bio najvažniji biskup u zemlji zahvaćenoj izrazito ozbiljnim povijesnim previranjima – čini toliko važan dio njegove biografije da se povodom njega do danas „lome koplja“. Tako stvari stoje u pogledu kanonizacije samoga Stepinca[5], tako i u pogledu ugleda Katoličke Crkve u Hrvata, čija je povijest počev od 1930.-ih godina bitno obilježena Stepinčevim odlukama i Stepinčevim primjerom.

Još dok nije bio biskup sudjelovao je A. Stepinac od 1931. god.  u pokretanju Caritasa Zagrebačke nadbiskupije (inicijalna okružnica Biskupa Bauera objavljena je u „Katoličkom listu“ br. 48 od 26. studenog 1931.). Do imenovanja za biskupa 1934. uređivao je vlč. Alojzije Stepinac časopis „Karitas“ (vjesnik za karitativnu akciju Nadbiskupije zagrebačke), a krajem 1933.  bio je izabran i za predsjednika te godine osnovane Zajednice Karitasa Nadbiskupije zagrebačke.[6] Nakon imenovanja za nadbiskupa 1931. god., uz djelovanje „Caritasa“ vrlo je predano podupirao djelovanje iz Rima promoviranih laičkih udruženja poput (u prvom redu) „Katoličke akcije“ – te djeluje odlučno prateći djelovanje pape Pija XI. koji je baš te 1931. god. promulgirao antifašističku encikliku „Non abbiamo bisogno“ (o Katoličkoj Akciji u Italiji) u kojoj se posve izravno ukazuje kako  fašizam predstavlja  „istinito i pravo pogansko klanjanje državi koje  u jednakoj mjeri potpuno niječe naravna prava obitelji i nadnaravna prava Crkve“.[7]

Nakon što Pio XI. 1937. god. posve otvoreno osuđuje također i njemačke naciste,[8] propovijeda i Alojzije Stepinac u Zagrebu protiv rasizma – najopakijeg ugaonog kamena nacizma: „Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruši i izazivlje osvetu, nego ga oplemenjivati tako, da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji u nikakovoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu, nego se međusobno popunjuju.“ Ne zaboravlja Stepinac u istoj propovijedi spomenuti i komunizam – kojega Crkva toga doba osuđuje jednako otvoreno, kao i druge pogubne ideologije toga vremena: „Crkva vas s druge strane upućuje, da je grijeh biti ravnodušan prema svome narodu, kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka, da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog pridizanja i brani njegova prava.[9]

Iste 1937. godine, Alojzije Stepinac osniva u Zagrebu Odbor za pomoć izbjeglicama iz Njemačke, koji će uz njegovu pomoć pomagati uglavnom Židovima koji su se sklanjali od nacističkih progona. Taj će Odbor biti jedna od prvih meta djelovanja Gestapoa nakon ulaska Nijemaca u Zagreb (njegova tajnica Terezija Škringer će u istražnom zatvoru u Grazu provesti 5 mjeseci, od travnja do rujna 1941. god); a Gestapo će doživjeti da Stepinac 1941. i 1942. godine osobno vodi vjeronauk radi prijelaza uglednih Židova na katoličanstvo i brine se da brojni zagrebački Židovi budu najprije izuzeti od obveze nošenja vrpce s Davidovom zvijezdom i raznih socijalnih zabrana, a potom – kako je represija protiv Židova u NDH prema njemačkim zahtjevima rasla – da osigurava bijeg i skrivanje više stotina zagrebačkih Židova.[10]

Nije se Alojzije Stepinac sustezao javno progovoriti niti o slobodnom zidarstvu, koje je tada imalo prilično utjecaja u svijetu, osobito vidljivo u zemljama španjolskog govornog područja. Tako na otvaranju  Euharistijskog kongresa u Varaždinu 1938. godine propovijeda:

Ovaj kongres, na kojemu se slavi presv. Euharistija, ima zato veliku i duboku svrhu, a to je proslava Isusa Krista pod prilikama kruha, ali ima i drugu svrhu: da pokaže vjersku svijest katolika, jer mi živimo u vremenima, koja su rijetka u povijesti čovječanstva. Paklene sile hoće da sruše Crkvu Kristovu, vidimo svuda kako se ruše crkve, oltari i križevi, vidimo kako se ubijaju svećenici u Španjolskoj, Meksiku i Rusiji, vidimo kako se dižu vlastodršci da sputaju slobodu Crkve Kristove. Te lude misle, da će srušiti Crkvu za koju je Krist rekao, da je ni vrata paklena neće nadvladati![20] I kod nas Crkva nailazi na poteškoće u vršenju apostolske misije koju joj je dao Krist: Masonerija, ta paklena družba, nastoji onemogućiti Katoličkoj crkvi svaki utjecaj na odgoj djece, posebice na škole. (…) Ali poručujemo im iz ovoga hrama: »Christus vincit – Krist pobjeđuje!«[11]

Uspostava Nezavisne Države Hrvatske

I sada, vrlo važno: makar je i prema talijanskim fašistima i prema njemačkim nacistima bio i više nego oprezan, nadbiskup Alojzije Stepinac je s potpunom spremnošću i zapravo s oduševljenjem pozdravio osnivanje Nezavisne Države Hrvatske.

Za razliku od politički promućurnog (i probritanski raspoloženog) Vladka Mačeka – koji je hrvatski narod 10. travnja 1941. god. pozvao da se pokori novim vlastima (a HSS-ovce da s njima „iskreno surađuju“) što su u Zagrebu uspostavljene voljom njemačke vojske, a potom se izvukao od bilo kakve suradnje s vlastima nove države[12] [13]– bl. Alojzije Stepinac  28. travnja 1941. god. šalje svojem kleru okružnicu u kojoj poručuje:

Časna braćo! Nema nikoga među vama, koji u ovo posljednje vrijeme nije bio svjedokom najzamašnijih događaja u životu hrvatskog naroda, među kojima sudjelujemo kao glasnici Kristova evanđelja. Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima više ne govori jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom iz kojega smo nikli. Je li potrebno isticati, da je i u našim žilama življe zakolala krv, da je i u našim grudima življe zakucalo srce? Nitko pametan toga osuditi ne može, jer je ljubav prema vlastitom narodu Božjim prstom upisana u ljudsko biće i Božja zapovijed!“[14]

U kontekstu nakon Drugog svjetskog rata obnovljene jugoslavenske države – čijoj je slabo utemeljenoj tvorevini hrvatska težnja za vlastitom državom predstavljala očiglednu i najopasniju ugrozu – same ovakve Stepinčeve riječi bi komunističkom režimu bilele posve jasni i nepremostivi razlog  da se sa Stepincem zapravo ne može uspostaviti miran suživot. Tome bi zacijelo bilo tako, čak i da iz Moskve nisu pristizale upute da se s Katoličkom Crkvom treba (kako u Jugoslaviji, tako i u svim drugim državama pod komunističkom vlašću) što oštrije obračunati.

Dakle, konstatirajmo sada: ove su Stepinčeve riječi bile savršeno poznate – ovdje ih citiramo prema znanstvenom članku objavljenom 1995. godine – u vrijeme kada ga je papa sv. Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. god. prigodom svojega posjeta Mariji Bistrici.

Uostalom je na samom kraju rata, 24. ožujka 1945. god. Stepinac zajedno s drugim hrvatskim biskupima uputio vjernom puku Poslanicu u kojoj protestira protiv antikatoličkog terora kojega su komunisti već naveliko provodili (doista je mnogo svećenika ubijano od strane komunista, na sve strane), i glede najbliže prošlosti konstatira o posve nedavnom vremenu kada je:

„…Drugi svjetski rat pohodio naše krajeve, a koji rat na ovom području nije izazvao Hrvatski narod, jer nije imao nikakve političke vlasti, nego netko drugi, i dok još Hrvati nisu imali niti jedne puške u svojim rukama, već su neodgovorni neprijatelji izvršili pokolje nad hrvatskim pučanstvom u nekim mjestima naviještajući zator i iztrebljenje našemu narodu. Poslije toga našli su se na žalost i među Hrvatima ljudi, koji su prihvatili borbu istim načinom. Hrvatski biskupi su to uvijek odlučno pobijali i osuđivali, ne pazeći na zamjere i pogrde bilo s koje strane. Oni su pojedinačno i skupno, na primjer na Biskupskim Konferencijama god. 1941. digli svoj glas protiv prekoračivanja nuždne samoobrane i protiv nasilnika, nalazili se oni, gdje mu drago, zauzimajući se za nedužne žrtve bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti. Uvijek smo našli načina, da svoje prosvjede i zauzimanja dostavimo onamo, gdje smo držali, da će naši koraci najsigurnije pridonijeti ublaženju bijede, koja se bez naše krivnje srušila na hrvatsku zemlju. Osuđivali smo struje, doktrine, bilo sa krajnje ljevice ili desnice, sugestije kao i pojedince, koji su polazili sa stanovišta, da smiju kršiti Božje zapovijedi i lišavati bližnjega njegovih ljudskih prava, jer je možda druge narodnosti, rase ili staleža… U izuzetnom slučaju, ako se koji zalutali svećenik ogriješio o prava svoga bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkvenim kaznama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža. Ali danas moramo najodlučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika, od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji Katoličke Crkve oduzeli im život protupravnim osudama osnovanim na fiktivnim krivicama. Neprijatelji Katoličke Crkve, a pristaše materijalističkog komunizma, koji je hrvatski narod plebiscitarno odbio (protivna tvrdnja bila bi mistifikacija svjetske javnosti), počeli su i u Hrvatskoj domovini istrebljivanjem svećenstva i istaknutih najboljih vjernika prema svojem svijesnom programu. Njihova nepravda vidi se već po tome, što oni unaprijed optužuju sve biskupe, svećenike i redovničke pokrajine, da su »ratni zločinci«, a pojedinim nepoćudnim osobama podmeću, da su one krive zlodjelima, koja su počinjena u ovom ili onom kraju. Međutim nitko živ u uljudbenom svijetu ne će moći odobriti tu unaprijed smišljenu samovoljnu osnovu, niti će vjerovati, da bi hrvatski katolički biskupi, svećenici, da bi čitave crkvene pokrajine uglednih i po svem svijetu poznatih i priznatih katoličkih redova, muških i ženskih, da bi tisuće katoličkih staraca, muževa, žena i djevojaka bili »ratni zločinci«, koji su zaslužili, da budu poubijani i da im imena budu vezana uz pokolje, o kojima nisu ni znali. Njihova mučenička smrt je trajna optužba onih, koji su umorstva i ubojstva učinili sredstvom širenja svojih ideja.“Alojzije Stepinac i drugi hrvatski biskupi su jasno vidjeli što će se i njima i preostalom hrvatskom narodu stavljati na teret, pa su – mnogi će kasnije komentirati, nepromišljeno – u istoj Poslanici iznijeli još:

„Hrvatski su katolički svećenici i vjernici imali po naučavanju Crkve da daju uvijek Bogu Božje, a Hrvatskom narodu, što je njegovo. Povijest svjedoči, da Hrvatski narod kroz cijelu svoju tisuću tristogodišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati, da se ne odriče svoga prava na slobodu, i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi, hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskoga naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojega građanina Hrvatske države, pa ni hrvatske biskupe za to što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjem i po ljudskim zakonima. Hrvatski katolički biskupi su sa svoje strane učinili sve, što je bilo u njihovoj moći, da se u Hrvatskoj državi svuda provede prava zakonitost prema načelu: Iustitia fundamentum regnorum; zakonitost prema svima, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru ili stalež.“

I da, nije samo Alojziju Stepincu i njegovim svećenicima „zakolala krv“ u hrvatskim žilama kada je (napokon! i makar u teškim okolnostima) u travnju 1941. godine glasom umirovljenog pukovnika (austro-ugarskog, i potom jugoslavenskog; vojnog zapovjednika koji je bio prilično poznat kao vojni zapovjednik koji je 1918. god. uspio mađarske vlasti protjerati iz Međimurja) i ustaškog suradnika Slavka Kvaternika proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Nakon temeljitog i dugogodišnjeg studija ovih pitanja, hrvatsko–američki povjesničar Jozo Tomasevich (koji je, inače, prema ustašama i NDH posve nesklon) konstatira da je „… činjenica da je velika većina Hrvata željela hrvatsku državu.  Nakon što su njima tijekom 840 godina vladale  druge nacije, postojala je neodoljiva psihološka i politička težnja za nezavisnošću.“ [15]

Držanje bl. Alojzija Stepinca prema vrhu NDH

Odnosi bl. Alojzija Stepinca s vrhom NDH neće u narednim mjesecima i godinama biti niti lak, niti jednostavan.

U prvom redu, valja opaziti da je odnos Alojzija Stepinca s umjerenijim i razumnijim dijelom vodstva NDH bio prilično korektan. U prvom redu, s već spomenutim Slavkom Kvaternikom.

  1. Kvaternik – koji će kao profesionalni vojnik koji je ostvario uzornu karijeru u austro-ugarskoj vojsci odmah uspostaviti izrazito dobar odnos s njemačkim vojnim predstavnicima – postao je ministrom obrane i glavnim vojnim zapovjednikom novoosnovanih vojnih snaga NDH. Odlučio je odbiti prijedloge da uspostavi vojne snage NDH od stranačkih dobrovoljaca, nego se oslonio na profesionalne časnike i dočasnike iz jugoslavenske i austro-ugarske vojske. Kako je na terenu nastala znatna napetost između srpskog pučanstva – koje nakon raspada Kraljevine Jugoslavije nije niti htjelo neku hrvatsku državu, niti joj vjerovalo – i novih vlasti koja je na teren slala često vrlo radikalne „logornike“ s ovlastima da naređuju i smjenjuju dosadašnje vlasti (uključivo i one iz redova HSS-a, uz koji je pristajala velika većina Hrvata) i da zapravo rade što god im padne napamet, Slavko Kvaternik se već nakon dva mjeseca našao u situaciji da u Istočnu Hercegovinu mora slati nedovoljno brojne i nedovoljno naoružane Domobrane (Nijemci su povjerili Talijanima da naoružaju Hrvatsko Domobranstvo oružjem zaplijenjenim od Jugoslavije, a Talijani su s time odugovlačili) da u isto vrijeme stanu na kraj pobuni lokalnih Srba i razoružaju tzv. divlje ustaše. Ovi samoorganizirani pristalice ustaškog pokreta su se i u Hercegovini i zapravo posvuda u NDH upuštali u posve nezakonite oblike „borbe“ protiv srpskih ustanika, koja se uglavnom svodila na teror protiv nesretnika koji se nisu pravodobno naoružali i sklonili u šume.[16] [17]

Najkasnije u to vrijeme možemo smjestiti nastanak trajnog i u povjesnici dobro poznatog uzajamnog animoziteta između Alojzija Stepinca i Ante Pavelića,[18] te mađarski poslanik u Zagrebu Ferenca Marosyj u diplomatskom izvještaju  od 30. kolovoza 1941. piše o svojem susretu s nadbiskupom Stepincem, o kojemu piše:

Poglavnik Pavelić potpuno ga zanemaruje, a zadatak prigodnoga posvećivanja zastave daje malomu provincijskomu ustaškomu svećeniku. Nasilni ekscesi ustaškoga režima ne mogu naići na odobravanje katoličkoga prelata. Zbog napetosti između hrvatske vlade i nadbiskupa dosad sam izbjegavao susret s njim. Međutim, nakon što ga je posjetio slovački poslanik i nakon što mi je nadbiskup Stepinac poslao svoga vikara u vezi sa situacijom hrvatskoga svećenstva u Međimurju, nisam htio dalje odgađati čin pristojnosti“.[19]

Šef vojnog sustava NDH Slavko Kvaternik – kao u tom času objektivno drugi čovjek NDH i ujedno čovjek s potpunom podrškom njemačkih vojnih predstavnika – teroru divljih ustaša će narednih mjeseci uglavnom stati na kraj. Pristajući da se ipak organizira ispočetka ne odveć brojna stranačka Ustaška vojnica – koja je bila uglavnom vođena od strane ustaša koji su se pod Pavelićevim vodstvom 1930.- ih godina u Italiji obučavati za oružanu borbu protiv Jugoslavije, ali je bila mnogo discipliniranija od divljih ustaša – Slavko Kvaternik je glavnu ulogu obrane nove države povjerio Hrvatskom domobranstvu, te uz njega povezanom Oružništvu. Osloncem na njih uspostavljeni su prijeki sudovi, koji su jednako strogo (na smrt) sudili i četnike i divlje ustaše. Takvo je djelovanje ubrzo smanjilo ustaški teror te se situacija u velikom dijelu NDH ubrzo primirila,[20] barem na stanovito vrijeme  – sam Slavko Kvaternik će morati krajem 1942. godine odstupiti[21], a iz Njemačke su stizali zahtjevi za što jačim uključivanjem (i) vlasti NDH u progone Židova, o čijem se potpunom uništenju bilo odlučilo na tajnoj konferenciji u dvorcu Wansee u Berlinu 20. siječnja 1942. godine.

Uglavnom,  odnosi Alojzija Stepinca i Ante Pavelića popravili se – nisu. Primjerice, prigodom svečanog početka zasjedanja Sabora koncem veljače 1942. god. nadbiskup Stepinac je okružen klerom dočekao Antu Pavelića i saborske zastupnike na vratima crkve svetog Marka (dakle, točno pred vratima zgrade Vlade u kojoj je stolovao Ante Pavelić). O toj prigodi svjedoči Slavko Kvaternik ovako:

„Tom prilikom je nadbiskup očitao Paveliću bukvicu. Koliko se sjećam, naglasio je nadbiskup, da svaka vlast od Boga dolazi, da je zlouporaba vlasti smrtni grijeh s katastrofalnim posljedicama. Uputio je na ljubav bližnjemu, da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da je dobrota i pravednost temelj vlasti. Tako nekako slično. Pavelić je bio blijed kao krpa, usnice i čeljust su mu se tresli od uzbuđenja. Nakon dolaska u Banske dvore, Pavelić je od same srdžbe i ljutitosti iznemogao i nije ni rieč govorio“.[22]

Kako su se teški problemi  s kojima se suočavalo vodstvo NDH povećavali, i kako se povećavao popis grešaka i grijeha režima, Alojzije Stepinac je bio sve kritičniji prema tom režimu.

Međutim, Stepinac nije „lijek“ greškama vodstva hrvatske države bio našao u zalaganju za obnovu jugoslavenske, kako su neki  htjeli. U gore citiranoj poslanici Hrvatskih biskupa od 24. ožujka 1945. god., naprotiv, govori (i) Stepinac da se hrvatski narod „ne odriče svoga prava na slobodu, i nezavisnost… hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskoga naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojega građanina Hrvatske države, pa ni hrvatske biskupe za to što poštivaju tu neodstupnu volju Hrvatskoga naroda, kad on na to ima pravo i po Božjem i po ljudskim zakonima.“

Da Alojzije Stepinac i hrvatski biskupi nisu s time uopće bili uz neku manjinu u hrvatskom narodu, nego naprotiv uz većinu, možemo vidjeti iz podataka koje su o poginulim borcima i žrtvama fašizma 1950. god. bile prikupile jugoslavenske komunističke vlasti: na području Hrvatske ima na „antifašističkoj strani“ posvuda višestruko veći broj poginulih Srba, nego Hrvata. Tek, na područjima Dalmacije, Hrvatskog primorja i Istre koja su bila priključena izravno Italiji, situacija je obrnuta – te na tim (i samo na tim) područjima u kojima su se Hrvati borili za sjedinjenje s Hrvatskom među poginulim antifašističkim borcima i žrtvama fašizma posve prevladavaju Hrvati. Sveukupno, na antifašističkoj strani se u Hrvatskoj bilježi 84.709 poginulih iz reda Srba i 55.802 iz reda (u Hrvatskoj, inače višestruko brojnijih) Hrvata: od ovih zadnjih, na području „Dalmacija“ i „Rijeka“ njih čak 32.450.[23]

Međutim, među žrtvama koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, tj. od 1945. god. Jugoslavenska armija i policijske snage pod kontrolom komunista, uvjerljivo prevladavaju Hrvati.[24] Tih žrtava na „neprijateljskoj“ strani je bilo je i nešto više nego onih na „antifašističkoj strani. Računa se da je na području današnje Republike Hrvatske poginulo 185 tisuća ljudi na „antifašističkoj“ strani (uključivo nekoliko tisuća žrtava savezničkih bombardiranja, koje su komunistički popisivači bili pribrojili „svojima“) a na „neprijateljskoj“ je strani bilo 219 tisuća pobijenih vojnika i civila. Slično je bilo i na području BiH, gdje je uz 171 tisuću „antifašističkih“ žrtava može procijeniti 236 tisuća „neprijateljskih“ žrtava među vojnicima i civilima.[25]

Uglavnom, zapravo ne treba biti neki matematičar da zaključimo: Hrvati su ginuli na onoj strani, koja je bila više „njihova“. Ta je strana, eto, bila izgubila rat: u čemu je objektivno „presudila“ odluka samih Centralnih sila da prije kraja 1941. godine napadnu i Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države – dvije objektivno najjače industrijske sile na svijetu. Ta je strana – pod mrskim ideologijama koje je i Sveta Stolica osudila još 1930.-ih godina – pribjegla nažalost i istrebljivanju Židova (prema pomno isplaniranom „industrijskom“ planu o čijem su pokretanju bili odlučili nacisti na konferenciji u palači Wansee u Berlinu 20. siječnja 1942. godine) i Roma; sudjelovanje u čemu je zauvijek obilježilo i ustaše.

Na istoj strani s Hrvatima, stradavali su u istom povijesnom razdoblju i Litvanci, Estonci, Letonci, Finci, Rumunji, Mađari, Slovaci.

… ali Hrvati vole naglašavati kako su bili antifašisti

Naravno: bilo je među Hrvatima dosta antifašista. U Istri se do danas sjećaju Vladimira Gortana, koji je strijeljan 1929. godine u ranom iskazu antifašizma. Na područjima koja je pripojila Italija 1941. god. bilo je već do kraja te godine Hrvata koji su se pridruživali otporu Talijanima, a na tom i čak na teritoriju koji je pod Italijom bio od Prvog svjetskog rata će izbiti masovni ustanak čim je pala Italija. Kada su neki viđeniji HSS-ovci poput Božidara Magovca pozvali po padu Italije 1943. god. Hrvate da pristupe partizanima, sasvim ozbiljan broj njih je to učinio.

Ali je potrebno da pogledamo istini u oči: bila je to manjina među Hrvatima. U očima iole realističnog promatrača – Hrvati su bili među državama koje su se preko volje našle među saveznicima“ Njemačke i Italije u Drugom svjetskom ratu. Kako rekosmo, poput Litvanaca, Estonaca, Letonaca, Finaca, Rumunja, Mađara.

Neki od tih naroda (osim Finaca, svi) poslije su imali nesreću da potpadnu pod vlast komunista i neugodni položaj saveznika Sovjetskog Saveza.

Poljaci kojima zbog planova nacista za širenje njemačkog „Lebensrauma“ nije bilo dano da imaju vlastitu državu i vlastite vojne postrojbe – podijelili su istu tu nesretnu sudbinu. Ništa njima nije pomoglo u europskoj geopolitici, što su u Drugom svjetskom ratu (među inim) imali postrojbe s 200.000 vojnika koje su se borile na strani saveznika u Italiji.

Ali je pomoglo Poljacima što su imali časne ljude poput kardinala bl. Stefana Wyszyńskog (1901.-1981), koji pred komunističkim vlastima također nije „prignuo šiju“. Ili pape sv. Ivana Pavla II. koji je Wyszyńskog kao mladi svećenik i biskup u svemu slijedio, pa i u svojoj uspravnosti pred pritiscima komunističkog režima.

A Hrvatima je pomoglo što su imali bl. Alojzija Stepinca.  U najsvečanijoj prigodi proglašenja novog blaženika 1998. godine, papa sv. Ivan Pavao II. je rekao:

„Ovaj se svečani čin događa u hrvatskom marijanskom nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici u prvu subotu u mjesecu listopadu. Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva.“[26]

Zastarjele nade protivnika kanonizacije Alojzija Stepinca

Zastarjela i anakrona današnja politika današnjih vladajućih krugova u Srbiji[27] [28] očito se nada  da će pozivanjem na krivnju Hrvata iz Drugog svjetskog rata – jer su se zajedno s recimo Fincima ponadali da će uz njemačku pomoć izboriti svoju nacionalnu slobodu – postići nešto vrijedno za svoju državu i narod.[29]

Ne vjerujem da će Srbija nešto bitno uspjeti naškoditi Hrvatskoj, ukazivanjem da mi u Hrvatskoj slavimo blagdan bl. Alojzija Stepinca, a koji je navodno „jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti na evropskom tlu“.[30]

Naprosto, činjenice govore drugačije. Sve ako će trebati svaki papir u arhivima u kojima „srpski istraživači i njihovi medijski dobro povezani petokolonaši“, o kojima govori Robin Harris, iščitaju neku rečenicu koja bi mogla baciti neko sumnjivo svjetlo na hrvatskog svetca.

Nadam se da će vrijeme u kojem se u Vatikanu želi slušati kojekakva prigovaranja srpskih nazovistručnjaka o Stepincu i njihovih suradnika u Hrvatskoj proći. Možda to, eto, kada u Vatikanu budu manje zainteresirani da u NR Kini podupiru onakvu vrstu kolaboriranja s komunističkim režimom kakvu su odlučno odbili kardinali bl. Alojzije Stepinac u Hrvatskoj i bl. Stefan Wyszyński u Poljskoj,[31] a biskupi diljem svijeta (i u Hrvatskoj, eto), progovore o dženderizmu i drugim zlima današnje politike onako otvoreno, kako je Alojzije Stepinac znao progovoriti o zlima iz svojega vremena. Zacijelo bi svijet bio nešto bolje mjesto za život kada bi se današnji biskupi Katoličke Crkve znali beskompromisno postaviti u pitanjima vjere i morala, onako kako to to činio bl. Alojzije Stepinac.

Dario Čehić

Slika: Alojzije Stepinac na suđenju

 

[1] „Not for Turning: The Life of Margaret Thatcher“, Robin Harris, Bantam Press 2013 (543 str.)

[2] „Stepinac: His Life and Times“, Robin Harris, Gracewing 2016 (409 str.)

[3] „Dr. Robin Harris uz Stepinčevo: Kampanja za diskreditaciju Stepinca još traje“, „Glas Koncila“, 5.3.2023.

[4] „‘SRPSKI SVET’ KONCEPT KOJI REGION ČINI NERVOZNIM“, Jasna Vukićević, Gjeraqina Tuhina, „Radio Slobodna Europa“ 2021. Pristupljeno 6. ožujka 2023.

[5]Otkrivamo što je sporno s kanonizacijom Alojzija Stepinca i zašto je papa Frane ‘povukao ručnu’: evo što je hrvatski kardinal govorio o NDH, židovima, ubijanju Srba, Trećem Reichu...“, Marina Karlović-Sabolić „Slobodna Dalmacija“, 9. svibnja 2019.

[6] Caritas Zagrebačke nadbiskupije, „Povijesni dio“. Pristupljeno 6. ožujka 2023.

[7] LETTERA ENCICLICA NON ABBIAMO BISOGNO DEL SOMMO PONTEFICE PIO XI SULL’AZIONE CATTOLICA ITALIANA, pogl. III., papa Pio XI., 29. lipnja 1931. Službene stranice Svete Stolice, pristupljeno 6. ožujka 2023.

[8] Enciklika pape Pija XII. Mit Brennender Sorge 14. ožujka 1937. Prijevod na engleski, Službene stranice Svete Stolice, pristupljeno 6. ožujka 2023.

[9] Propovijed bl. Alojzija Stepinca u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, 27. ožujka 1938. Na stranicama „Blaženi Alojzije Stepinac“, Propovijedi 1938. Zagrebačka nadbiskupija.

[10] „Nadbiskup Stepinac i nacionalsocijalizam u svjetlu izvješća Gestapoa“, Frano Glavina, Croatica Christiana periodica, Vol. 21 No. 40, 1997.

[11] Nagovor na otvaranju Euharistijskog kongresa u Varaždinu, 29. lipnja 1938. web stranice Zagrebačke nadbiskupije. Pristupljeno 13. ožujka 2023.

[12] ‘Pitao me kad mislim proglasiti NDH na radiostanici. Odgovorio sam: Odmah, ali nešto trebam’, Boris Rašeta iGoran Gavranović, „24 sata“, 10. travnja 2022.

[13] Izjava koju je Vladko Maček dao pročitati na radiju 10. travnja 1941. god. izrazito je kratka, ali ipak ohrabruje narod i svoje pristalice da surađuju s vlašću nove države: “Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava. Pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.“ Citat prema “Hrvatska seljačka stranka u dubrovačkom kotaru 1941. godine”, Franko Mirošević, “Časopis za suvremenu povijest” br. 3/2011.

[14] Citat prema „Katolička crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“, Jure Krišto, „Časopis za suvremenu povijest“ br. 3/1995

[15]Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941.-1945., Okupacija i koloboracija“ Jozo Tomasevich (izdanje EPH Liber Zagreb, 2010.) u poglavlju „Zaključna razmatranja o Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, str. 870-886

[16]Drama vojskovođe Slavka Kvaternika“ Nada Kisić-Kolanović, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 28 No. 3, 1996.

[17]Godina razdora i ponora u istočnoj Hercegovini: Velika župa Dubrava od Rimskih ugovora do kraja 1941. godine“, Franko Mirošević, “Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku” No. 51/2, 2013.

[18]Stepinac i njegov odnos prema Paveliću” (prikaz predavanja biskupa Ratka Perića), KTA BiH, 16. prosinca 2016.

[19] citat prema “Poslanik Kraljevine Mađarske o susretima s nadbiskupom Stepincem »Hladan odnos između nadbiskupa i aktualnoga hrvatskoga režima«“, dr. Dinko Šokčević, “Glas Koncila”, 18. prosinca 2017.

[20]Banja Luka 1941.-1942./1943. godine: previranja unutar vlasti Nezavisne Države Hrvatske“, Nikica Barić, „Pilar : časopis za društvene i humanističke studije, Vol. XIII No. 25-26 (1-2), 2018.

[21] Tomasevich, op. cit., str. 494

[22]POVIJESNI EKSKLUZIV IZ 2016.: ‘Stepinac je Pavelića jednom toliko razjario da su mu se usne i čeljust tresle od bijesa’, Drago Pilsel, „Nacional“ 19. 08. 2021.

[23]Ljudski gubici u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu prema popisu iz 1950. godine”, Mate Rupić, Časopis za suvremenu povijest, Vol. 33 No1, 2001. Pristupljeno 5. srpnja 2021.

[24]Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije/Jugoslavenska armija i komunistička vlast Brojidbeni pokazatelji (procjene, izračuni, popisi) Case study: Bleiburg i folksdojčeri“, Vladimir Geiger, Časopis za suvremenu pobijest 3/2010

[25] “Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji” (II), Bruno Bušić. “projektVelebit.com.” Pristupljeno 7. ožujka 2023.

[26] „Propovijed Svetog oca Ivana Pavla II.“, „Vjesnik zadarske Nadbiskupije“ br. 9-10/1998, str. 246-248

[27] Vučić: Ukidanjem presude Stepincu, Hrvatska mnogo govori o sebi!, “Telegraf.rs/Tanjug”, 23. srpnja 2016.

[28] „Vučić: Irinej je ubedio Papu da Stepinac nije svetac“, video sa snimkom govora predsjednika R. Srbije Aleksandra Vučića na opijelu pok. patrijarhu Ireneju, 22. studenog 2020., kod „Telegraf.tv“. Pristupljeno 10. ožujka 2023.

[29] “Vladimir Putin points to history to justify his Ukraine invasion, regardless of reality”, David Roger Marples, “The Conversation”, 7. ožujka 2022

[30] Citat riječi A. Vučića u “Ulje na vatru: Stepinac usijao odnose Hrvatske i Srbije”, Slažana Vukašinović, “Blic”, 24. srpnja 2016.

[31] „Was Cardinal Wyszyński’s Approach to Communism a Guide About How the Vatican Should Engage With China?“, Raymond J. de Souza, „Nathional Catholic Register“, 11. rujna 2011.