Izjava o transrodnosti

U vrijeme kada hrvatsko društvo zahvaća val transrodne ideje i prakse proizašle iz nastojanja da se globalno prošire tzv. progresivističke ideje ponikle u SAD-u prenosimo ovdje izjavu američkog Nacionalnog katoličkog bioetičkog centra[1] o toj danas važnoj temi. Katolički znanstvenici koji su u SAD-u imali priliku izbliza pratiti razvoj rodne ideologije (jer, eto, ondje od sredine XX. stoljeća nastaje većina bitnih ideja u svijetu) iznose dobro osmišljenu kritiku ideje koja nastoji potresti same temelje shvaćanja čovjeka i svijeta.

Uredništvo

 

KRATKA IZJAVA O TRANSRODNOSTI[2]

Ideja da se može promijeniti svoj spol, najradikalnije putem kirurškog zahvata, sve više postaje dio javne svijesti i društvenog diskursa. Nasrtljivost pokreta rodne ideologije dovodi je sada u prvi plan.

Rezolucije i političke smjernice liječničkih asocijacija te zakonodavne i regulatorne mjere promiču tzv. rodnu afirmaciju i rodnu tranziciju, čak i kod predpubertetske djece, te nalažu suradnju škola, pružatelja zdravstvenih usluga, obveznika zdravstvenih usluga, socijalnih službi i drugih, i provođenje takvih mjera. Takvi su propisi prisilni i temeljeni na pogrešnom razumijevanju ljudskog identiteta. Rodna tranzicija inzistira na potvrđivanju lažnog identiteta te, u mnogim slučajevima, na sakaćenju tijela u prilog te obmane.

LJUDSKA ANTROPOLOGIJA I ROD

Tranzicija spola je pokušaj zamjene nedvosmislenog, jasno definiranog spolnog identiteta kao muškarca ili žene za drugi spol: muškarac koji se pokušava promijeniti kako bi postao žena ili žena koja se pokušava promijeniti kako bi postala muškarac. U svrhu ove izjave treba naglasiti da se ne bavimo kompliciranim slučajevima u kojima različiti urođeni poremećaji spolnog razvoja dovode do neizvjesnosti u pogledu biološkog spola osobe, npr. situacije koje uključuju dvoznačne genitalije. Osoba koja traži tranziciju, kako mi koristimo izraz, u biti vjeruje da je on ili ona u „pogrešnom tijelu“: muškarac zarobljen u ženskom tijelu ili obrnuto. Iskustvo tjeskobe ili nezadovoljstva povezano s ovim uvjerenjem naziva se rodna disforija. Tranzicija spola, koja uključuje tretmane ponašanja, hormonalne ili kirurške tretmane, ili njihovu kombinaciju, postaje široko prihvaćena kao oblik „terapije“. Koncept rodne tranzicije, međutim, stoji u radikalnoj suprotnosti s ispravnim razumijevanjem prirode ljudske osobe. Pretpostavlja da postoji „jastvo“ koje je odvojeno od tijela, koje se slučajno nađe u tijelu i koje bi stoga moglo biti u pogrešnom tijelu. Ipak, ljudska je osoba potpuno jedinstvo tijela i duše, a ne „duh u stroju“ ili duh koji nastanjuje tijelo. Određena osoba nema samo tijelo: on ili ona je to tijelo. Prema riječima pape sv. Ivana Pavla II., „ljudsko tijelo izražava osobu“. Ukratko, spol osobe manifestira se tijelom u skladu s načinom na koji je osoba stvorena pa ne može biti u sukobu s bilo kojim istinskijim ili dubljim spolnim identitetom suprotnim tom tjelesnom spolu. Ovo je temeljna antropološka točka koju nijedna medicinska asocijacija ili politička ideologija ne mogu oboriti. Psihološko iskustvo nepovezanosti sa svojim tjelesnim spolom ne treba minimizirati; ono zahtijeva odgovarajuću psihoterapiju, ali nikako ne može biti odraz „neispravnog“ spola.

Sukladno ovom razumijevanju onoga što znači biti ljudska osoba, jedinstvo tijela i duše čiji se urođeni seksualni identitet odražava u biologiji osobe, trebalo bi biti jasno da nikakva kirurška, hormonska ili druga intervencija usmjerena na tijelo nije u stanju promijeniti taj urođeni spolni identitet. Poduzimanje ili upuštanje u promjene ponašanja, uključujući manirizme, društvene znakove, odijevanje ili načine govora koje društveni običaji pripisuju suprotnom spolu, ne mijenja urođeni seksualni identitet utjelovljenog duha, koji je ljudska osoba. Hormonalne intervencije, koje blokiraju spolno specifične hormone tijela ili opskrbljuju spolno specifične hormone suprotnoga spola, također ne mijenjaju ništa od urođenog seksualnog identiteta osobe. Korištenje hormona koji blokiraju pubertet kod djece s rodnom disforijom posebno je opasno, budući da ova intervencija radikalno remeti normalni tijek tjelesnog i psihičkog razvoja koji se događa tijekom adolescencije. Pojedinac ne može jednostavno „poništiti“ ono što je učinjeno, ako se poslije predomisli.

Takozvane operacije prenamjene spola bilo koje vrste, osmišljene da tijelu daju izgled s više kulturološki očekivanih osobina suprotnog spola, također ne mogu promijeniti pravi seksualni identitet osobe, koja je stvorena muško ili žensko. Pokušaji promjene spola mogu, zapravo, imati katastrofalne učinke u životu osobe koja se i dalje bori kako bi bolje razumjela i prihvatila vlastitu istinsku vrijednost i puni identitet. Studije pokazuju da kirurške intervencije u konačnici ne rješavaju osjećaje tjeskobe i tegobe, te izgleda da dovode do značajnog porasta samoubojstava u pokušaju i dovršenih samoubojstava.[3]

ETIČKE IMPLIKACIJE

Antropološka stvarnost, da se urođeni seksualni identitet osobe ne može promijeniti, ima moralne posljedice. Ljudi djeluju protiv vlastitog dobra kada namjeravaju ono što je u suprotnosti s vlastitom prirodom, svrhom i identitetom i time narušavaju svoj procvat. Čin koji je nesposoban doprinijeti dobrobiti osobe neće doprinijeti osobnom ostvarivanju: ni pod kojim okolnostima ne može biti u skladu s istinskim osobnim ispunjenjem. Izravna namjera tranzicije vlastitog tjelesnog spola u „novi“ (iako se ovaj može percipirati kao „pravi“ i „istinski“) predstavlja nastojanje da se promijeni ono što je nepromjenjivo, da se uspostavi lažni identitet umjesto vlastitog pravog identiteta, i na taj način zaniječe i opovrgne vlastito autentično ljudsko postojanje kao muškog ili ženskog jedinstva tijela i duše. Takvo djelovanje ne može biti u skladu s dobrom cijele osobe. Premda mnoge okolnosti i utjecaji mogu značajno ublažiti osobnu krivnju, tranzicija spola je u značajnoj mjeri moralno upitna i uvijek uključuje postupke koji su objektivno usmjereni protiv vlastitog dobra.[4]

Činjenica da promjena spola putem bihevioralnih, hormonalnih ili kirurških intervencija u konačnici ne doprinosi ljudskom ostvarivanju ima različite moralne reperkusije na praktičnom polju. Na primjer, sljedeće vrste postupaka su štetne za dobro osobe i nikada ih nije legitimno provoditi, odobravati ili promovirati: operacije promjene spola bilo koje vrste, koje se svode na neterapeutska sakaćenja; davanje spolnih hormona suprotnog spola kao sredstva za tranziciju, ili u pripremi za kiruršku operaciju promjene spola; davanje hormona koji blokiraju pubertet djeci kao sredstvo tranzicije zbog rodne disforije ili drugih problema sa seksualnim identitetom; i prihvaćanje ponašanja, odjeće, manirizama, imena, ili zamjenica tipičnih za suprotni spol s tvrdnjama da su (i stoga zahtijevaju da ih se tretira kao) osobe suprotnog spola. Očito, najteža od tih radnji je kirurški zahvat sakaćenja.

KATOLIČKO ZDRAVSTVO

U svjetlu znanstvenih dokaza koji pokazuju da „tranzicija“ nema dokazanu dugoročnu terapijsku korist, te u svjetlu katoličkog učenja o prirodi ljudske osobe, nijedna katolička zdravstvena organizacija ne bi trebala uspostaviti politike kojima se afirmira izbor bilo kakve bihevioralne, hormonske ili kirurške tranzicije spola pacijenata, osoblja ili drugih osoba koje pružaju usluge u ustanovi. Nadalje, nijedna katolička zdravstvena organizacija ne bi trebala zahtijevati od svog osoblja da provodi, promiče, upućuje ili na drugi način formalno surađuje u postupcima koji su uključeni u promjenu spola, napose u kirurškim ili hormonalnim intervencijama; da zahtijeva upotrebu zamjenica ili identifikatora specifičnih za spol koji su izričito suprotni biološkom spolu osobe; ili na drugi način zahtijeva afirmaciju lažnog seksualnog identiteta za bilo koje osobe koje planiraju tranziciju.

Izazov suočavanja s ovim novim fenomenom transrodnosti proteže se, kako u milosrđu tako i u pravičnosti, na ostale pastoralne službe Crkve. Jasno je da je promicanje zavaravajućeg stava da je sakaćenje tretman za poremećaj rodnog identiteta nepravda prema uključenim pojedincima i da stvara skandal za širu zajednicu u tehničkom smislu navođenja drugih na grijeh. Veći izazov za agencije koje podupire Crkva je rješavanje holističkih potreba transrodnih osoba koje traže, ne izravnu podršku za promjenu spola, već pastoralnu skrb, druge usluge i puno sudjelovanje u životu Crkve.

KATOLIČKE OBRAZOVNE USTANOVE

Obrazovne službe Crkve pod sve su većim vanjskim pritiskom da postupaju s učenicima u skladu s njihovim samoodabranim spolnim identitetom, u dokumentaciji o obrazovanju, u oblicima govora (uporaba zamjenica i imena u skladu sa samoodabranim spolom), u sudjelovanju u školskim aktivnostima i sportu, te pristupu kupaonicama i svlačionicama.

Mnoge škole su pod pokroviteljstvom župe, a župnik je upućen da se „osobito brine za katolički odgoj djece i mladeži; neka se sa svim marom trudi, i uz suradnju vjernika, da evanđeoska poruka dopre i do onih koji su odstupili od života po vjeri ili koji ne ispovijedaju pravu vjeru.”[5] Sav vjerski odgoj podvrgnut je autoritetu Crkve. Jasno, suradnja u „tranziciji“ mladih nije u skladu s takvim obvezama.

Moralni zahtjev za katoličke škole jest da ne mogu sudjelovati u poricanju, ili percipiranom poricanju biološkog spola kojim je dijete obdario Stvoritelj. Mijenjanje imena u školskoj evidenciji, korištenje „on“ za učenicu rođenu kao žensko ili „ona“ za učenika rođenog kao muško, te dopuštanje učeniku da nosi uniformu suprotnog spola ne služi istinski za dobro učenika i njegovog ili njezinog osobnog ostvarivanja. Potrebe za privatnošću mogu se zadovoljiti bez dopuštanja učenicima da pristupaju kupaonicama ili svlačionicama rezerviranim za one suprotnog spola.

Politika zapošljavanja katoličke obrazovne ustanove također bi trebala predstavljati primjer poslanja službe Katoličke Crkve. Njeni nastavnici trebaju se isticati ispravnim naukom i čestitim životom.[6]  Posebna je obveza odgovornih za vjeronauk i dijecezanskog biskupa za nadzor.[7] Katolički laici pomažu u vršenju službi Crkve, ali trebaju biti određeni oni „koji se odlikuju pravim naukom, svjedočenjem kršćanskog života i odgojiteljskim umijećem“.[8]

Naposljetku, potrebno je definirati uloge i obveze zaposlenika kako bi se ilustrirala i poticala misija naviještanja te suprotstavilo kršenju vjerske slobode osnivača kada se tako definirane uloge ne poštuju. Nijedan katolički entitet ne bi se trebao podvrgnuti nemoralnim zahtjevima državnih vlasti. [9]

POTREBA ZA PRAĆENJEM

Jasno je da oni s rodnom disforijom jako pate i da se prema njima mora postupati s velikim suosjećanjem i pažnjom. Međutim, mora ih se nastojati odgovoriti od postupaka koji u konačnici neće doprinijeti njihovom osobnom ostvarivanju i mogu prouzročiti nepopravljivu štetu. Uvijek moramo biti uz njih u njihovim poteškoćama i pomoći im u donošenju izbora koji će biti doista terapijski. Čak i kada su se upustili u postupke koji su im nanijele nepopravljivu štetu, moramo ih nastaviti pratiti i iskazivati ​​im Kristovu ljubav i milosrđe.

Slika: Udruga Transgender Trend

[1] Ustanova osnovana 1972. godine koja okuplja američke katoličke znanstvenike u oblasti bioetike. Izdaje znanstveni časopis „The National Catholic Bioethics Quarterly“. Trenutačni predsjednik upravnog vijeća ustanove je Gregory Michael Aymond, nadbiskup New Orleansa.

[2] „Brief Statement on Transgenderism“, mrežne stranice ncbcenter.org, 22. veljače 2017. Pristupljeno 27. veljače 2023.

[3] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 1) Lawrence S. Mayer and Paul McHugh, “Sexuality and Gender: Findings from the Biological, Psychological, and Social Sciences,” New Atlantis 50.3 (Fall 2016): 67.

[4] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 2) Rodna “tranzicija”, kako se ovdje koristi, isključuje intervencije usmjerene na ispravljanje urođenih poremećaja spolnog razvoja ili potvrđivanje najbolje shvaćenog biološkog spola osobe s nejasnim genitalijama ili drugim dvosmislenim spolnim karakteristikama ili ponašanjima. Oni mogu biti i često jesu moralno dopušteni. Izraz također isključuje sve radnje kojima pojedinac simulira karakteristike suprotnog spola, ali bez namjere da “postane” pripadnikom tog spola, kao što je preoblačenje, gluma, oponašanje ili drugo predstavljanje suprotnog spola, dok još uvijek razumije i prihvaća svoj stvarni urođeni spolni identitet.

[5] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 3) Zakonik kanonskog prava kan. 528. par. 1.

[6] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 4) Zakonik kanonskog prava kan. 803. par. 2.

[7] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 5) Zakonik kanonskog prava kan. 804. par. 2.

[8] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 6) Zakonik kanonskog prava kan. 229. par. 1.

[9] (u izvorniku „Kratke izjave o transrodnosti“, referenca 7) Slična pitanja postoje i za katoličko visoko obrazovanje, koje bi trebalo ostvarivati ​​svako pravo na odbijanje prema (op. prev.: američkim) državnim i federalnim zakonima o obnovi vjerskih sloboda, kao i izuzeće od Glave IX Obrazovnih amandmana iz 1972. Institucije pod pokroviteljstvom vjerske organizacije izuzete su od odredbi o spolnoj diskriminaciji ako njihova primjena ne bi bilo u skladu s vjerskim načelima organizacije: Odredba „U.S. Code“: 20 USC §1681(a)(3)