Konzervativni i liberalni katolici?

Danas se u medijima, pa i onim katoličkim, sve više koriste izrazi „konzervativni“ i „liberalni“ u smislu kvalificiranja katolika. Time se zapravo hoće reći da su i jedni i drugi legitimni katolici samo eto jedni su malo staromodni a drugi su moderni, suvremeni. Naravno, ništa od toga nije istina. Ovi spomenuti izrazi spadaju u političku sferu kvalifikacija i katolici ne bi smjeli nasjesti takvim smicalicama. Katolički političar može, naravno, birati desna ili lijeva stajališta u onim pitanjima koja ne zadiru u vjeru ili moral, kao što su porezna politika, mirovinski sustav, pitanja zaštite okoliša, državne sigurnosti i u mnogim drugima. Međutim, ne postoje ni desne ni lijeve vjerske istine, već samo Božanske, objavljene po našem spasitelju Isusu Kristu i njegovim apostolima. Zato katolički političar ne može biti pripadnik nacizma, fašizma, komunizma ili dženderizma (koji danas vlada Hrvatskom) jer su ove ideologije nemoralne te se izravno suprotstavljaju nauku Crkve.[1]

Katolici mogu biti više ili manje pobožni, mogu biti laici ili klerici, ali ne mogu biti konzervativni ili liberalni, tj. ne mogu biti više ili manje katolici baš kao što žena ne može biti više ili manje trudna – ili je trudna ili nije. Ne postoje ni konzervativni ni liberalni katolici, postoje samo katolici i ne-katolici, tj. pravi (pravovjerni) katolici i krivovjerci.

U posljednje vrijeme svjetovni mediji nastoje što više ocrniti prave katolike. Tako Daniel Panneton piše za The Atlantic: „Baš kao što je puška AR-15 postala svetinja kršćanskih nacionalista općenito, krunica je dobila militarističko značenje za radikalno-tradicionalne (ili „rad-trad“) katolike. Na tom ekstremističkom rubu zrnca krunice utkana su u zavjereničku politiku i apsolutističku kulturu oružja. Ovi naoružani radikalni tradicionalisti preuzeli su duhovnu ideju da krunica može biti oružje u borbi protiv zla i pretvorili je u nešto doslovno opasno“.[2] Tako su „bojna zrnca“ krunice predstavljena kao municija ekstremističkih skupina, „vojnika“, koji samo čekaju da poubijaju ljude oko sebe. Pravi katolici su predstavljeni kao „ultrakonzervativni rad-trad ekstremisti krajnje desnice“ koji se bore protiv LGBT (ne)kulture, a heretici su navodno dobri katolici jer podržavaju sodomiju. Nedavno je FBI, Američka federalna policija, proglasila pobožne katolike „potencijalnim teroristima“.[3] Mi ne smijemo nasjesti na ovakve kvalifikacije koje nam nameće sekularno bezbožno društvo.

U nekim katoličkim krugovima se pak stvara razlika između tradicionalnih katolika, onih koji pohađaju latinsku misu, i Novus Ordo katolika, onih koji pohađaju novu misu. Ni ta podjela ne govori o tome koji su stvarni katolici a koji nisu, iako su istraživanja pokazala da među vjernicima koji pohađaju latinsku misu ima 98% katolika, a među onima koji pohađaju novu misu samo 11% katolika.[4] To sigurno puno govori o superiornosti stare mise u odnosu na novu, ali se ne može uzeti kao kvalifikacijska odrednica tko je katolik a tko nije.

Pa tko je onda katolik? Za koga možemo sa sigurnošću reći da je katolik? Odgovor na to pitanje je vrlo jednostavan. Za onoga koji prihvaća u cijelosti nauk Crkve po pitanju vjere i morala možemo reći da je katolik. Još precizniji odgovor na pitanje tko je katolik daje nam papa Pio XII. u enciklici Mystici Corporis Christi gdje on izjavljuje da su članovi Crkve oni koji:

  1. su kršteni
  2. ispovijedaju pravu vjeru
  3. nisu se odvojili od tijela (Crkve)
  4. nisu bili isključeni od strane legitimnog autoriteta (ekskomunicirani).[5]

Naravno da je krštenje preduvjet jer krštenjem postajemo djeca Božja i članovi Crkve ali da bi se netko s pravom mogao zvati katolikom neophodno je da ispunjava sva četiri uvjeta. Velika većina krštenih osoba nisu službeno ekskomunicirane niti su se odvojile od Crkve pa onda ostaje ono najvažnije pitanje: je li one ispovijedaju pravu vjeru. Drugim riječima, prihvaćaju li nauk Crkve u cijelosti, kao što smo gore već spomenuli.

Važno je ovdje napomenuti da se ispovijedanje vjere ne sastoji od toga da netko kaže: „Ja sam katolik“. To može reći svatko. Danas se naziv „katolik“ često poistovjećuje s kulturološkim identitetom i u tom slučaju ne mora nužno imati veze s katoličkom vjerom. Ispovijedanje vjere se sastoji od svjesnog prihvaćanja i svjedočenja cjelovitog nauka Crkve po pitanjima vjere i morala. Na primjer, ako netko kaže „ja sam katolik“ ali vjeruje da je uporaba kontracepcije moralno opravdana onda ta osoba realno i objektivno nije katolik.

Za one koji nisu upoznati sa Zakonikom kanonskog prava Crkve važno je naglasiti da se krivovjerjem naziva „uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju“ (kan. 751). Kanon 749 proglašava da je „nauk o vjeri i ćudoređu obvezatan“. Nadalje, isti dokument navodi da „krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno“ (kan. 1364). Drugim riječima, ako netko ne vjeruje makar i samo u jednu proglašenu istinu sebe automatski izopćuje iz Crkve te time nije više katolik (iako on toga možda nije svjestan). Ovaj kanon je baziran na Svetom pismu koje kaže: „Ta tko sav Zakon uščuva, a u jednome samo posrne, postao je krivac svega“ (Jak 2,10). Uostalom, i u najobičnijem teniskom klubu, ili bilo kojem drugom, ako se ne držite pravila izbacit će vas iz kluba. Zašto bi Katolička Crkva, jedina Božja Crkva na kugli zemaljskoj, držala heretike u svom „klubu“?

Nažalost, danas ima sve više ne samo laika već i visokih crkvenih dužnosnika koji javno propovijedaju herezu. Biskup Thomas Paprocki (SAD, Illinois, Springfield,), doktor kanonskog prava, predsjednik Komisije za kanonske poslove Američke biskupske konferencije, u svojoj kritici krivovjernih kardinala kaže: „Kardinal Katoličke Crkve, kao i svaki drugi katolik ako poriče ustaljeni katolički nauk, prihvaća krivovjerje, čiji je rezultat automatska ekskomunikacija“.[6] Iako biskup Paprocki nije izravno imenovao kardinala Roberta McElroya jasno je bilo iz konteksta da se kritike odnose na njega s obzirom na to da je citirao kardinalove ranije izjave. Biskup Paprocki je prozvao i sve druge kardinale koji su upali u herezu iako nije spomenuo ni jedno ime ponaosob: „Ili što ako bi kardinal Katoličke Crkve javno izjavio da homoseksualni odnosi nisu grješni i da bi Crkva trebala blagosloviti istospolne zajednice. Sve donedavno bilo je teško zamisliti da bi bilo koji nasljednik apostola dao takve heterodoksne izjave“.[7] Svakako tu odmah padaju na pamet kardinali Jean-Claude Hollerich (Luksemburg) i Reinhard Marx (Njemačka) koji otvoreno zagovaraju sodomiju nazivajući zlo dobrim. Međutim, „jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom“ (Iz 5, 20).

Dalje objašnjava biskup Paprocki da ovakve i slične izjave koje proturječe nauku Crkve čine herezu premda se ta riječ danas izbjegava. Osim gore već spomenutih kanona biskup još navodi kanon 750 koji kaže da svi članovi Crkve moraju vjerovati „Božanskom i katoličkom vjerom… sve ono što je sadržano u pisanoj i predanoj riječi Božjoj, u jednom naime pokladu vjere povjereno Crkvi… svi su stoga dužni kloniti se bilo kojeg nauka tome protivna“. Biskup Paprocki naglašava da je kazna za herezu – automatska ekskomunikacija (izopćenje unaprijed izrečeno, lat. latae sententiae) – krajnje ozbiljna i da se ona odnosi kako na prelate tako i na sve vjernike. On predočava zastrašujuću moguću situaciju gdje bi, u slučaju da se krivovjerni kardinali ne bi i službeno udaljili sa svojih administrativnih pozicija, ekskomunicirani kardinali sudjelovali u sljedećoj konklavi i glasovali za budućeg papu, tj. da bi za izbor novog pape glasovali ljudi koji nisu katolici.[8]

Latae sententiae (doslovce: već izrečena kazna) se odnosi na kaznu koja se nameće ipso facto (na osnovu same činjenice), tj. automatski po snazi zakona, što znači da određeni čini za sobom povlače automatske konzekvence. Ferendae sententiae (tek se ima izreći kazna) je kazna koja se nameće okrivljeniku tek nakon službene presude od strane crkvenog autoriteta. Da bi se neki klerik maknuo s administrativnog položaja bila bi potrebna kazna ferendae sententiae. Latae sententiae je automatska kazna te stupa na snagu i bez znanja crkvenog autoriteta.

Dakle, možemo zaključiti, ako neka osoba koja sebe smatra katolikom ne prihvaća bilo koju istinu vjere ili morala ona upada u izopćenje unaprijed izrečeno, drugim riječima, prestaje biti katolik. Da bi netko bio i formalno proglašen heretikom bila bi potrebna opomena a zatim u slučaju upornog nijekanja vjerske istine i presuda crkvenog autoriteta (ferendae sententiae). Naravno, crkvene vlasti ne mogu suditi svakom katoliku koji je upao u herezu, ali mogu i trebaju suditi onima koji se nalaze u crkvenoj hijerarhiji, svećenicima i biskupima. Nažalost, nakon Drugog vatikanskog sabora u načelu je bilo vrlo malo službenih ekskomunikacija tako da se broj heretika umnogostručio. Danas su uglavnom oni preuzeli vodeće pozicije u Crkvi te je naivno očekivati da će netko od njih biti službeno ekskomuniciran. U stvarnosti se događa suprotno. Mnogi pravovjerni klerici bivaju suspendirani i ekskomunicirani, a heretici bivaju unaprijeđeni (najnoviji primjer je nedavna promocija Roberta McErloya u kardinala).

Međutim, sve to ne mijenja realnost da heretici, čak i ako službeno nisu izopćeni, objektivno gledajući nisu članovi Crkve, tj. nisu katolici. U dugoj povijesti Crkve obično su hereticima bili proglašeni oni koji su odbili vjerovati u određenu istinu vjere. Na primjer, biskup Arije (četvrto stoljeće) je odbio vjerovati da je Isus Bog. Danas za moderniste, koji predstavljaju sintezu svih hereza, koji ne vjeruju u mnogo toga što Crkva naučava, možemo jednostavno reći da nisu katolici iako nisu službeno izopćeni. To bi bilo potpuno ispravno jer bi bilo u skladu sa Zakonikom kanonskog prava (Codex iuris canonici).

Recimo da s krštenim čovjekom vodite razgovor o vjeri i moralu i da je mnogo toga što vaš sugovornik vjeruje u suprotnosti s katoličkim naukom. Na primjer, vaš sugovornik smatra da je kontracepcija moralno opravdana, vjeruje da istospolci imaju pravo na istospolne zajednice/brakove, misli da je Blažena Djevica Marija rođena u grijehu kao i ostali ljudi, čvrsto vjeruje da će se na kraju svi ljudi spasiti, da neće nitko završiti u paklu, misli da su sve religije jednako vrijedne, smatra da se nikoga ne smije obraćati na katoličku vjeru, misli da je svaki rat zao, tj. da ne postoji pravedan rat, da svatko ima pravo primiti sv. pričest, itd. Vjerojatno bi rekli, pa ovaj čovjek nije katolik, jer ne vjeruje u mnogo toga što Crkva naučava. I bili biste u pravu, jer kao što smo već rekli, onaj tko nakon krštenja niječe neku istinu vjere automatski biva izopćen iz Crkve, dakle, nije više katolik. Doduše, ako biste ga nazvali heretikom isto ne biste pogriješili jer ni heretici nisu katolici.

Danas u crkvenoj hijerarhiji imamo puno svećenika, biskupa i kardinala koji de facto (jer ne ispovijedaju pravu vjeru) i de iure (jer su izopćeni sukladno Zakoniku) nisu katolici mada i dalje obnašaju klerikalne funkcije kao kapelan, župnik, biskup, itd. Njih nazivati „liberalnim (ili progresivnim) katolicima“ bilo bi posve krivo, jer u stvarnosti oni nisu više katolici. Ne postoji „liberalni (progresivni) katolik“! Takav čovjek može eventualno biti progresivni protestant (kod protestanata postoji konzervativna i progresivna struja kao u politici), ali ne i katolik. O ovakvim klericima koji su upali u izopćenje unaprijed izrečeno a i dalje obnašaju administrativne funkcije u Crkvi također bi mogli govoriti kao o krivovjernim svećenicima, biskupima (primjer njemačkih biskupa) ili kardinalima, jer administrativna funkcija ne znači bezuvjetno da je dotična osoba i katolik (Arije iz četvrtog stoljeća je također bio biskup ali nije bio katolik).

Vjernici nisu dužni slušati ove „pastire“ jer kao što smo vidjeli oni nisu katolici bez obzira što i dalje obnašaju administrativne funkcije koje im je Crkva u dobroj vjeri dodijelila. Vjernici moraju ostati vjerni Kristu i Crkvi a ne lažnim pastirima. A na lažnim pastirima, kao i na laicima, je da se sami pobrinu za svoju sudbinu jer ako ostanu do kraja tvrdoglavi i ustraju u ispraznim filozofijama (usp. Kol 2,8) i svojim zamislima kako su oni pametniji od Isusa, Svetog pisma, Svete predaje i dvijetisućljetnog Učiteljstva Crkve, onda neka se ne začude kada po završetku svog života čuju Isusove riječi: „Ne znam vas odakle ste!“. Njihovo zapomaganje: „Gospodine, otvori nam! Pa mi smo s tobom jeli i pili“ neće pomoći jer će im Isus reći: „Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori! Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene“ (Lk 13, 25-28).

Ivan Poljaković

Slika: Fotomontaža Katolik.hr, sveta pričest na staroj i novoj misi

 

[1] Ni jedan katolik ne smije biti član HDZ-a niti bilo koje druge stranke koja zagovara rodnu ideologiju.

[2] https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2022/08/radical-traditionalist-catholic-christian-rosary-weapon/671122/  (1.3.2023.)

[3]https://www.foxnews.com/politics/doj-fbi-targeting-catholics-violent-extremists-under-scrutiny-state-ags-bigotry-festering  (2.3.2023.)

[4]https://liturgyguy.com/2019/02/24/national-survey-results-what-we-learned-about-latin-mass-attendees/?fbclid=IwAR3u9tQDjUtp4zYZnv9GKE4Bmsa5Bdb-fZ8_INYlxj2b346_QdvSOM_2iBc   (7.3.2023.)

[5]https://www.vatican.va/content/pius-xii/en/encyclicals/documents/hf_p-xii_enc_29061943_mystici-corporis-christi.html   (7.3.2023.) Mystici Corporis Christi, 22.

[6] https://www.firstthings.com/web-exclusives/2023/02/imagining-a-heretical-cardinal  (6.3.2023.)

[7] Isto.

[8] Više detalja o kritici krivovjernih kardinala u intervjuu biskupa Paprockog s Raymondom Arroyom, u TV emisiji „World Over“:  https://www.ewtn.com/tv/shows/world-over  (11.3.2023.)