Predsjednika Papinske akademije za život, monsinjora Vincenza Pagliju, kritičari već dugo smatraju nepodnošljivim. Sada je učinio još jednu „pagliacciatu“, što znači nešto poput „glupost“ ali je ujedno i igra riječi na prezime kurijalnog nadbiskupa. Monsinjor Paglia je odradio svoju „lakrdiju“, a Papinska akademija za život jučer je pokušala sanirati štetu. Procedura je poznata. Prvo se lansiraju probni baloni. Cilj je tako postavljen i upućuje u smjeru eutanazije.
Dana 19. travnja Paglia je, u svojstvu predsjednika Papinske akademije za život, održao govor na Festivalu novinarstva u Peruđi: „Posljednje putovanje (prema kraju života)“. Govor je bio popraćen dokumentarnim filmom koji dobronamjerno opisuje priču Talijana koji je otišao u Švicarsku kako bi tamo bio eutanaziran. Organizatori festivala imali su jasnu agendu na umu.
S obzirom na veliki broj prisutnih novinara dosta se o tome izvještavalo. Lijevo-liberalni talijanski dnevnik IL Riformista objavio je 21. travnja cjeloviti govor kurijalnog nadbiskupa sa slikom i objavom na naslovnoj stranici: „Rasprava o kraju života: Msgr. Paglia otvoren za zakon o potpomognutom samoubojstvu.“[1]
Ono što se na talijanskom naziva „potpomognuto samoubojstvo“, na njemačkom se zove „pomoć pri smrti“. Dnevne novine su na istaknutom mjestu cijelu treću stranicu prepustile nadbiskupu. Glavni naslov je bio: „Potpomognuto samoubojstvo: Došlo je vrijeme da se usvoji zakon.“ Pogledajmo podnaslov: „Rasprava o kraju života i pozicijama Crkve koje su u pokretu. Crkva nije distributer pilula istine. Njena načela, vidi smrtnu kaznu, se razvijaju.“
Nitko ne bi trebao biti iznenađen izjavom monsinjora Paglije. Takva „pagliacciata“ je već postojala u prošlosti. Dilema je nastala kada je 2000. godine Ivan Pavao II. popustio pred lobiranjem Zajednice Sant’Egidio i smatrao da njihovu demonstrativnu bliskost sa Svetom Stolicom moraju nagraditi biskupstvom za svog duhovnog pomoćnika, naime Pagliju. Paglia je tada postao dijecezanski biskup Terni-Narni-Amelije. Još je daleko manje razumljivo lobiranje Paglije kada ga je Benedikt XVI. imenovao predsjednikom Papinskog vijeća za obitelj 2012. i doveo ga u Rimsku kuriju. S tim je bilo povezano i njegovo uzdizanje u rang nadbiskupa. Paglia je stvorio popriličnu zbrku u biskupijskim financijama u Terniju, između ostalog i homoerotski Posljednji sud argentinskog gay umjetnika u biskupskoj crkvi.[2] Financijske nedosljednosti čak su dovele i državno odvjetništvo na scenu. Imenovanje u Vatikan bilo je ravno akciji spašavanja koju su podvalili Benediktu XVI. Ali tek od izbora pape Franje čini se da se kurijski prelat osjeća stvarno ugodno. Sada „nema povratka”, dao je do znanja javnosti. Uoči prve obiteljske sinode 2014. tradicionalno crkveno učenje o braku i moralu implicitno je proglasio oblikom okrutnosti.
Godine 2016., kada je papa Franjo preuredio Rimsku kuriju i raspustio Obiteljsko vijeće, monsinjor Paglia dobio je novi zadatak: rušenje dvaju bastiona koje je izgradio Ivan Pavao II. Paglia je postao predsjednik Papinske akademije za život, koju je osnovao poljski Papa kao bedem za obranu svetosti života od začeća do prirodne smrti, posebice prava na život nerođene djece, i veliki kancelar Papinskog instituta Ivana Pavla II. za studije o braku i obitelji, koji je bio bedem u obrani svetosti braka i obitelji. U obje institucije Paglia nije ostavio kamen neprevrnut, kako mu je papa Franjo naredio. Svi članovi Papinske akademije, iako imenovani doživotno, izbačeni su da bi mjesta bila naknadno popunjena. Institut za brak i obitelj bio je potpuno zatvoren. Svo osoblje i nastavno osoblje koje je branilo „prestrogu“ doktrinu braka i morala i suprotstavljalo se novom kursu Amoris laetitia dobili su otkaz. Osnovan je novi institut s novim statutom i osobljem pod novim, iako sličnim imenom.
Od tada su na dnevnom redu modernističke izjave, baš kao što u međuvremenu čudni likovi kolaju Vatikanom. Zagovornici eutanazije i pobačaja pozvani su govoriti u Vatikanu na sastancima i događajima Papinskih akademija. Nedavno je ljevičarska guru-ekonomistica Mariana Mazzucato, koja sebe opisuje kao ateisticu i zagovornicu pobačaja, čak imenovana članicom Akademije za život. Otkako je Paglia predsjednik Akademije, pobornici prava na život i zaštite života su dobili pljusku u lice. Franciscus lo vult. Stoga ne čude najnovije skandalozne izjave arhitekta ovih preinaka.
Kad su se pojavile kritike nakon Paglijevog govora i njegove objave u novinama Riformista, Papinska akademija za život – zapravo sam Paglia – objavila je 24. travnja priopćenje za javnost u kojemu je navodno „pojasnila“ stav svog predsjednika. Igra je poznata: lansira se probni balon kako bi se testirale reakcije, a zatim se malo vrati unazad kako bi se stvari smirile. Međutim, smjer u kojem treba ići jasno je definiran: otvaranje eutanaziji.
U svom priopćenju Papinska akademija za život „objašnjava“, što nije iznenađujuće, da je monsinjor Paglia „pogrešno shvaćen“, što je dovelo do „pogrešnih tumačenja njegova razmišljanja“.[3]
Ključna poruka izjave je: „Vincenzo Paglia, predsjednik Papinske akademije za život, ponovno potvrđuje svoje ‘ne’ eutanaziji i potpomognutom samoubojstvu u potpunom skladu s Učiteljstvom.“
Ali je li tako? Da, ako zabijete glavu u pijesak i dopustite da vas uljuljkaju igre riječi. Prema priopćenju za javnost, Paglia je u Peruđi „samo“ istaknuo kako „ne treba isključiti da je u našem društvu moguće pravno posredovanje koje dopušta potpomognuto samoubojstvo pod uvjetima navedenima u presudi 242/2019 Ustavnog suda: osoba mora biti ‘održavana na životu putem tretmana za očuvanje života i bolesna od nepovratne patologije koja je izvor fizičke ili mentalne patnje koju smatra nepodnošljivom, ali mora biti potpuno sposoban donositi slobodne i svjesne odluke’.“
Dovoljno je pogledati opravdanja za legalizaciju eutanazije u Nizozemskoj i Belgiji da se vidi da su tamo izneseni isti argumenti kako bi se pokrenulo probijanje brane. U međuvremenu, nakon „otvarajućih“ koraka u Nizozemskoj, ljudi su došli toliko daleko da uskoro život osobe više ni na trenutak neće biti neograničeno zaštićen zakonom.
Paglia je doslovce rekao: „Osobno ne bih prakticirao potpomognuto samoubojstvo, ali razumijem da pravno posredovanje može predstavljati najveće opće dobro koje je konkretno moguće u okolnostima u kojima se nalazimo.“
Nešto slično poznato je i iz rasprave o pobačaju, gdje mnogi „dobročinitelji“ izjavljuju da oni sami „ne bi pobacili”, već da odluku treba prepustiti svakom ponaosob.
Ubojstvo kao opcija.
Upravo to proizlazi iz Paglijevih izjava u Peruđi i priopćenja Papinske akademije. Ja ne, ali…
A budući da velika većina ljudi prirodno „instinktivno“ zna da je ubijanje kao opcija pogrešno, legalizacija kroz zakon s mnogo nejasnih pojmova ima za cilj stvoriti lažni legitimitet.
Čini se da u Vatikanu ne znaju svi što Katekizam Katoličke Crkve uči o eutanaziji: „Voljna eutanazija, u bilo kojem obliku i iz bilo kojeg razloga, je ubojstvo. To je teška povreda ljudskog dostojanstva i poštovanja prema živome Bogu, njegovu Stvoritelju“ (KKC, 2324).
A o samoubojstvu: „Samoubojstvo je ozbiljno kršenje pravde, nade i ljubavi. To je zabranjeno petom zapovijedi“ (KKC, 2325).
U enciklici Evangelium vitae iz 1995. papa Ivan Pavao II. piše: „Potvrđujem, u skladu s Učiteljstvom mojih prethodnika i u zajedništvu s biskupima Katoličke Crkve, da je eutanazija ozbiljna povreda božanskog zakona utoliko što uključuje namjerno ubijanje ljudske osobe, što je moralno neprihvatljivo. Taj se nauk temelji na naravnom zakonu i na pisanoj Božjoj riječi, na predaji Crkve i na naučavanom redovitom i sveopćem Učiteljstvu Crkve“ (EV, 65).
Giuseppe Nardi
Dopisnik iz Rima. Studirao je na sveučilištima u Padovi, Innsbrucku i Rimu. Diplomirao je političku znanost i povijest te doktorirao iz povijesti.
[1] https://www.ilriformista.it/sul-suicidio-assistito-e-arrivato-il-momento-di-una-legge-353478/ (28.4.2023.)
[2] https://katholisches.info/2017/03/07/vincenzo-paglia-und-das-homoerotische-juengste-gericht-in-der-kathedrale-von-terni/ (28.4.2023)
[3] https://www.academyforlife.va/content/pav/en/news/2023/paglia-end-of-life-statement.html (28.4.2023)