Papa Franjo sablaznio mnoge katolike

 

Ovo nije prvi put da papa Franjo svojim izjavama sablažnjava katolike, ali je možda do sada najočitije.

21. listopada 2020. godine u medijima širom svijeta citira se istup pape Franje o homoseksualnosti i napose o istospolnim partnerstvima, sadržan u upravo praizvedenom biografskom dokumentarnom filmu „Francesco“, kojega je snimio rusko-američki režiser Evgeny Afineevsky. U filmu sam Papa iznosi detalje o svojem životu i naučavanju,[1] a trenutačni – i sigurno posve očekivani – odjek širom svijeta imaju njegovi komentari o homoseksualnosti.

Pa doslovno kaže Papa Franjo: „Homoseksualne osobe imaju prava biti  u obitelji. Oni su djeca Božja i imaju pravo na obitelj. Nitko ne smije biti isključen ili ostavljen nesretnim u tom pitanju. Ono što trebamo stvoriti je zakon o građanskim partnerstvima. Na taj su način pravno pokriveni. Borio sam se za to.“ Riječi su u sekularnim medijima prenijete kao jasna podrška Pape pravnom priznanju istospolnih zajednica. [2]

U katoličkim krugovima (naime, u onih katolika koji za Katoličku Crkvu doista mare) su odmah reagirali brojni uobičajeni kritičari pape Franje, ali i oni koji uobičajeno okolišaju oko iznošenja negativnih sudova o Papi. Tako američki portal „LifeSiteNews“ – konzervativni katolički medij, koji je profesionalno uređen te zauzima stajališta tek uz dobru i trijeznu argumentaciju – jezgrovito piše: „Ovo nije prvi put da papa Franjo protuslovi naučavanju Crkve u pitanju homoseksualnosti, ali je ovo jedan od njegovih najjasnijih izjava u protuslovlju s ustaljenim naučiteljstvom Crkve. 2003. godine, u dokumentu kojega je sastavio tadašnji kardinal Joseph Ratzinger (Papa Benedikt XVI.), a odobrio i dao na objavljivanje papa sv. Ivan Pavao II., Crkva je izdala jasne upute o potrebi da se odbace prijedlozi za istospolna građanska partnerstva.  Dokument pod naslovom ‘Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama’ iznosi da su ‘svi vjernici dužni suprotstaviti se zakonskom priznanju zajednica homoseksualnih osoba’. Katolička Crkva naučava, štoviše, da su homoseksualni čini ‘u svojoj biti neuredni’ i da poštovanje prema homoseksualcima ‘ ni na koji način ne može uključivati odobrenje homoseksualnoga ponašanja ili zakonsko priznanje zajednica homoseksualnih osoba’. “

Neki drugi katolički mediji su se pak požurili protumačiti da su svjetovni mediji  riječi pape Franje u dokumentarcu istrgnuli iz konteksta – u pravcu “ne bi valjda Papa mijenjao službeno naučiteljstvo Crkve putem dokumentarca”. Vidjeti ćemo ubrzo, hoće li nam doći takvo nekakvo službeno priopćenje iz Vatikana. Ili neće. Dodatno se saznaje da Papa te riječi uopće nije izrekao pred autorima dokumentarca, nego godinu i pol dana ranije pred kamerama meksičke TV „Televisa“ – koji intervju nije bio izazvao ovakva tumačenja, ali da su u ovom dokumentarcu kojega je režirao Evgeny Afineevsky  te riječi istrgnute iz konteksta… uglavnom krivi su zlonamjerni sekularni mediji, koji namjerno iskrivljuju Papine riječi.[3] Za pretpostaviti je da će većina čitatelja katoličkih medija (to su u principu praktični vjernici, koji Katoličku crkvu zbilja vole, i uglavnom se svakodnevno mole za Papu), baš tako i zaključiti. I biti će im drag Papa, još više jer ga tako nepravedno napadaju.

Sekularni mediji, naravno, ni ne pomišljaju da su nešto pogriješili: oni prenose Papine riječi točno onako kako se mogu čuti u dokumentarcu, i  tumačenje kakvo oni daju je – posve dosljedno tim riječima. Većina katolika koji u crkvu slabo zalaze, koji za Crkvu baš i ne mare … ionako prate samo sekularne medije. Te će im biti drag Papa, još više jer ga sekularni mediji ovako hvale.

Svi sretni… ali tko je tu u pravu? Oni koji misle da današnji Papa misli točno onako kako su mislili i naučavali pape prije njega, ili oni koji misle da on misli malo modernije (tj., drugačije) od službenog naučavanje Crkve?

Dakle ovako: riječi koje je papa Franjo doista izrekao u intervjuu za meksičku „Televisu“ u svibnju 2019., ali te Papine zapravo riječi nisu bile objavljene na TV. Kada papa daje takve intervjue, on i njegovi suradnici dobiju cijeli snimak, pa odrede koji dio se smije objaviti: tako je to uređeno. I odlučili su (papa Franjo i/ili njegovi suradnici) da te riječi neće biti objavljene. Vjerojatno stoga, što su predviđali baš ovakve reakcije javnosti, kakve vidimo u listopadu 2020. godine. I onda, odakle to autoru ovog novog dokumentarca? A eto valjda, od suradnika pape Franje, koji su doista imali cijeli „meksički snimak“, uključivo onaj dio koji nije objavljen.[4] A je li onda Evgeny Afineevsky zloupotrijebio povjerenje? Takvo što je slabo vjerojatno: da je tome tako, do sada bismo nesumnjivo imali službenu reakciju iz Vatikana.

I zapravo, što tu Papa Franjo govori? Onaj prvi dio (po svemu sudeći) govori o odnosu homoseksualaca s njihovom biološkom obitelji: očevi, majke i braća homoseksualaca ne trebaju ih izbaciti na cestu, niti su zapravo ovlašteni zanijekati homoseksualcu koji je član njihove obitelji – svu onu podršku koju ljudi i inače dobivaju od svoje obitelji. I sada ide nastavak: „Ono što trebamo stvoriti je zakon o građanskim partnerstvima. Na taj su način pravno pokriveni. Borio sam se za to.

E sada, konstatirajmo da gore već spomenuti dokument ‘Promišljanja o prijedlozima za zakonsko priznavanje životnih zajednica među homoseksualnim osobama’, kojega je sv. Ivan Pavao II. službeno odobrio na blagdan sv.  Karla Lwange i njegovih drugova, mučenika 2003. godine – dokument danas možemo uredno čitati na službenim stranicama Svete Stolice[5] – vrlo jasno naučava ovako: „Nema nikakve osnove za izjednačavanje ili utvrđivanje čak ni dalekih sličnosti između zajednica homoseksualnih osoba i Božje zamisli o braku i obitelji. Brak je svet, dok su homoseksualni odnosi protivni naravnomu moralnomu zakonu. Naime, homoseksualni čini ‘zatvaraju spolni čin daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni’ (Katekizam Katoličke crkve, toč. 2357). U Svetom pismu homoseksualni su odnosi  ‘osuđeni kao teško izopačenje… (usp. Rimljanima 1, 24–27; Prva Korinćanima 6, 10; Prva Timoteju 1, 10). Taj sud Pisma ne dopušta zaključak da su svi koji trpe od te anomalije za to osobno odgovorni, nego tvrdi da su homoseksualni čini svojstveno (bitno, iznutra) neuredni’ (Zbor za učenje vjere, Izjava ‘Persona humana’ od 29. prosinca 1975., br. 8). Isti se moralni sud nalazi i kod mnogih crkvenih pisaca prvih stoljeća (usp. primjerice sv. Polikarp, Poslanica Filipljanima, V, 3; sv. Justin, Prva apologija, 27,1–4; Atenagora, Zauzimanje za kršćane, 34) i jednodušno je prihvaćen u katoličkoj Predaji. Uza sve to, prema učenju Crkve, muškarce i žene s homoseksualnim sklonostima ‘treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obzirnošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije’. Uostalom, takve su osobe, kao i drugi kršćani, pozvane živjeti čistoću (pozitivnu integraciju spolnosti u osobi). (Katekizam Katoličke crkve,  toč. 2358 i 2359; usp. Kongregacija za nauk vjere, Pismo ‘Homosexualitatis’o pitanjima u pastoralnoj skrbi za homoseksualne osobe, 1. listopada 1986., br. 10 i 12) No, homoseksualna je sklonost ‘objektivno neuredna'(Katekizam Katoličke crkve,  toč. 2359) i homoseksualni su čini ‘teški grijesi protiv čistoće (neporočnosti)’. (Katekizam Katoličke crkve,  toč. 2396)”.

Dakle, riječi pape Franje iz dokumentarca objavljenog u listopadu 2020. godine na prvi pogled odstupaju od tako iznijetog katoličkog nauka.

I na drugi.

Trebamo naime, znati da je u vrijeme izbora za papu 2013. godine Jorge Bergoglio, tadašnji nadbiskup Buenos Airesa imao u vrhu katoličke hijerarhije dobro potvrđen ugled prelata koji je 2010. godine ušao u vrlo oštri sukob s tadašnjom predsjednicom Argentine Christinom Fernández de Kirchner, koja je navalila uvesti „gay brak“ u Argentinu. I uspjela u tome, kao i uvođenju besplatne kontracepcije i još nekih takvih stvari.[6] Moramo pretpostaviti da su kardinali kod biranja Pape u konklavi znali informirati jedan drugoga o načinu na koji je Bergoglio pokušao razriješiti taj konflikt s bezbožnom predsjednicom i njenim partijskim kolegama. Tada je kompromisni prijedlog nadbiskupa Bergoglija bio, da se umjesto braka argentinskim homoseksualcima omoguće – istospolna građanska partnerstva.[7]

I sada, nemojmo dalje zavaravati sami sebe: papa Franjo je rekao što je rekao.

Obzirom da je reakcija na Papine riječi u katoličkim medijima diljem svijeta brza, da svi citiraju točan sadržaj crkvenog naučiteljstva i da se u katoličkim krugovima za sada ne prepoznaje baš nikakva podrška ovog novog ispada (da, doista ih je bilo i do sada, na našu žalost) Pape Franje, svjetovni mediji sada izlaze s naslovima koji sadrže riječ „fijasko“.[8]

Legalizacija istospolnih zajednica je legalizacija smrtnog grijeha sodomije. Prema tome, zalaganje za legalizaciju istospolnih zajednica je s moralne strane gledišta u istoj ravni sa zalaganjem za legalizaciju abortusa (smrtni grijeh), ili prostitucije (smrtni grijeh).

Znam, ovo je strašno frustrirajuće kada vam takve izjave dolaze od pape, Kristovog namjesnika. Utjeha nam je jedino to što znamo da je posrijedi njegovo privatno mišljenje, koje stoga nikoga ne obvezuje. No, iako nikoga ne obvezuje, ono sablažnjava s obzirom na to od koga dolazi. A za one koji sablažnjavaju malene Isus baš i nema nekih lijepih riječi (usp. Mt 18,6; Mk 9,42; Lk 17,2).

Dario Čehić

Slika: Wikimedia Commons, Caroly N. Palmer

 

[1]“Francesco”: new documentary on thelife and teaching of Pope Francis, Vatican News, 22. listopada 2020.

[2]Coppiegay, papa Francesco: “Sì a leggesulleunioni civili”, Paolo Rodari za „LaReppubblica“, 21. listopada 2020.

[3] Razotkriveno: Stari Papin intervju izrezali, izvukli iz konteksta i prikazali kao novi stav o homoseksualnosti, Narod.hr, 23. listopada 2020.

[4] Mexico broadcaster: Pope’s civil union quote not broadcast, NICOLE WINFIELD i MARIA VERZA (Associated Press), kod MSN, 22. listopada 2020.

[5]CONSIDERATIONS REGARDING PROPOSALS TO GIVE LEGAL RECOGNITION TO UNIONS BETWEEN HOMOSEXUAL PERSONS, 3. lipanj 2003., službene stranice Svete Stolice, pristupljeno 22. listopada 2020.

[6] Pope Francis Against Gay Marriage, Gay Adoption, Cavan Sieczkowski za Huffington Post, 13. ožujka 2013.

[7] Pope Francis Has Voiced Support for Civil Unions, „Reason“, 20. ožujka 2013. godine.

[8] Fiasco over pope’s cut civil union quote intensifies impact, Nicole Winfield za Associated Press, 23. listopada 2020., kod „abcNews“

PETER KREEFT: civilizacija se približava viziji Huxleyevog „Vrlog novog svijeta“

U katoličkom obiteljskom magazinu „Kana“ BR. 7-8 iz srpnja 2020. god. objavljen je intervju sa znameniti katoličkim filozofom, teologom i apologetom dr. Peterom Kreeftom, s kojim je razgovarao „Kanin“ Tomislav Kasić.

Peter Kreeft (r. 1937.) god. je dugogodišnji profesor filozofije na Boston College, te autor više od 80 knjiga o kršćanskim temama, uključujući Priručnik o kršćanskoj apologetici (Handbook of Christian Apologetiscs) iz 1994. godine, kojega je koautor s isusovcem Ronaldom K. Tacellijem, kolegom predavačem na istoj katedri.

Ovdje djelomično prenosimo intervju:

P. Niste uvijek bili katolik, nego ste obraćenik s kalvinizma. Kako se to dogodilo i zašto?

O. Kratki odgovor: čitao sam predreformacijske kršćanske pisce i oni su mi (osobito crkveni oci) pokazali da je bit svih izrazito katoličkih dogmi vjerovana od samog početka, osobito onih o autoritetu Crkve u realnoj prisutnosti (Krista u euharistiji, nap. prev). Mislio sam da je vjerojatnije da apostoli i njihovi nasljednici znaju što je Isus doista naučavao negoli nekoliko europskih „reformatora“ 1500 godina poslije. Također sam otkrio da su sve te dogme i u Bibliji.

P. Možete li komentirati činjenicu da su mnogi katolici u SAD-u obraćenici s protestantske na katoličku vjeru, poput primjerice dr. Scota Hahna, čija neka djela rado čitaju hrvatski čitatelji? Zašto se to događa?

O. Svi smo slijedili Newmanov put. „Biti duboko u crkvenoj povijesti znači biti katolik.“

P. Što je s onima koji napuštaju katoličku vjeru i odlaze u druge kršćanske vjeroispovijesti ili druge religije?

O. Malokad oni traže nešto više. Dapače, traže manje. Kultura koja se nekad nazivala „kršćanstvom“ sada sumnja u autoritet, objektivnu moralnost, čistoću, čak i objektivnu istinu. Izbaciti nepogodan teret van preko palube privlačno je i lagano. Sve što je potrebno jest preokrenuti odnos između tebe i tvoje religije: ti si taj koji sudiš, određuješ, izmjenjuješ nju, radije negoli ona tebe. Doslovno za svakoga koga poznajem, a da je napustio Crkvu, njezin nauk o seksualnosti bio je faktor oko kojeg nije bilo pregovora.

P. Što je trenutačno, prema Vašem mišljenju, najkontroverznija stvar u društvu i Crkvi?

O. Isti kao i uvijek: tko je Bog, ja ili On? Ono što razlikuje našu modernu zapadnu kulturu od svih drugih jest naša opsesija seksom i ne samo seksualnim zadovoljstvom (to je vječito), nego seksualnom autonomijom i kontrolom. Zato je Humanae vitae ključan. Mi inzistiramo: „Bez svetog otajstva ovdje, molim; ja iznad svega želim svoju slobodu.“ Vrhovni sud SAD-a zapravo je rekao da je bit slobode biti Bog: „U srcu slobode je pravo odrediti za sebe smisao života, samoga sebe, i svemira.“ To je upravo Sotonina filozofija.

P. Možete li komentirati stanje Katoličke Crkve u SAD-u? Kako su skandali sa spolnim zlostavljanjem utjecali na Crkvu i osobito na vjernike?

O. Situacija je očajna. Na jednog koji pristupi Crkvi, šestero ih je napusti. U zapadnoj ih je Europi deset. Skandali sa zlostavljanjem samo su isprika. Kad bi naša vjera bila jaka, onda bi reagirala bijesom (to je reakcija člana obitelji) prije negoli samo napuštanjem i odlaskom nekamo drugamo (to je reakcija potrošača).

P. Jeste li razočarani zbog skandala?

O. Da ste Vi sv. Petar, biste li bili „razočarani“ Judom Iškariotskim? Je li Isus rekao da je „razočaran“ onima koji nanose zlo nevinoj djeci (NJEGOVOJ djeci)? Meni se čini da se sjećam kako je on umjesto toga izabrao mnogo oštriji govor. Bila je riječ o nečemu kao mlinski kamenovi.

P. Ako biste mogli ukratko usporediti Katoličku Crkvu u SAD-u i Europi, kako biste to učinili?

O. Mi smo jednu ili dvije generacije iza Europe i vjerojatno tri ili četiri generacije iza Huxleyeva Vrlog novog svijeta. Kanada je mnogo bliže. Tamo i u Engleskoj nezakonita su ne samo djela nego i uvjerenja. Zasad su to samo osude sodomije i transdženderizma, ali to će se neizbježno proširiti.

P. Koje je Vaše mišljenje o američkoj filozofiji i teologiji i kako se one razlikuju od svojih europskih inačica?

O. Ovo je pitanje kao: „Koje je Vaše mišljenje o ljudima?“ Ima ih svih vrsta, od sve luđih i luđih moralnih prijestupnika koji drže predavanja na teološkim konferencijama, preko pukih heretika, mekih liberala, redovitih vjernika, sve do velikana kao što su Stott Hahn i biskup Barron.

P. Vi ste filozof. Što je filozofija? Što znači filozofirati?

O. Ono što se danas događa na fakultetima filozofije i u filozofskim časopisima nije filozofija. Kultiviranje pameti i sofistifikacija nauka nisu zle stvari, ali nisu isto što i ljubav prema mudrosti. Ako filozofija nije ljubav prema mudrosti, onda čovjek nije racionalna životinja i trokut nije trostranični geometrijski lik.

P. Što je mišljenje? Što znači: misliti?

O. Ne znam. (Ali to je samo početak.)

P. Može li misao, odnosno misli, biti svedena na električne impulse koji putuju između naših neurona ili tu ima nešto više?

O. Kako neuron može biti misao o neuronu. Kako uvid, ili zabluda, može biti molekula ili kemikalija? To je brkanje kategorija. Ali lako je „Hamleta“ svesti na 30.000 riječi ili simfoniju na matematičku formulu zvučnih vibracija. Ono što je neshvatljivo i što plaši jest zašto toliki ŽELE to učiniti.

P. Kršćanska sadašnjost prevela je i objavila jednu od Vaših knjiga, Nepobačeni Sokrat. Ta je knjiga izvorno objavljena ranih osamdesetih godina prošloga stoljeća. U raspravi o pobačaju otada se mnogo toga dogodilo, iako su temeljni argumenti dakako ostali isti jer se temelje na vječnim istinama. Ipak, ima li nešto što biste danas drukčije napisali?

O. Imao sam još jedan pokušaj u knjizi Tri pristupa pobačaju, ali sam shvatio da je Freud uglavnom u pravu: najveći dio našeg zaključivanja jest racionaliziranje i o onome o čemu ne želimo razmišljati mi jednostavno ne razmišljamo. Pobačaj je vjerojatno broj 1 na tom našem popisu. Je li većina njemačkih građana željela 1943. razmišljati o Auschwitzu?

Kana, srpanj 2020.

 

„Duhovni rat u SAD“, nastavak: sv. Junipero Serra

Nakon događaja o kojima smo pisali u članku „Geroge Floyd i duhovni rat“, primamo iz SAD vijesti o tzv. borcima za prava potlačenih afroamerikanaca, o frontalnom napadu na katoličku vjeru.

Među raznim povijesnim osobama čiji su povijesni lik demonstranti u raznim gradovima odlučili napadati rušenjem i uništavanjem njihovih kipova podignutim na javnim površinama – od pomorca Kristofora Kolumba[1] do prvog predsjednika SAD Georgea Washingtona[2] – grupa od oko 100 demonstranata je u San Franciscu srušila statuu sv. Junipera Serre, izloženu ondje u ondašnjem Golden Gate Parku.[3]

Već dan kasnije, 20. lipnja 2020. god., srušili su demonstranti statuu sv. Junipera također i u Los Angelesu. Oko 60 demonstranata su bili uglavnom iz reda kalifornijskih Indijanaca.

Sveti Junipero Serra je franjevac koji je – nakon što je do svoje 35 godine predavao na bogosloviji u Španjolskoj – odlučio krenuti u misije u Meksiko. Nakon 18 godina napornog rada u prostranoj, vreloj i ne uvijek gostoljubivoj zemlji, pridružio se na čelu braće franjevaca grupi koja je krenula uspostaviti prvu španjolsku prisutnost u dalekom (oko 1500 kilometara bez uređenih putova) području današnje Kalifornije. Tu je on 1769. godine uspostavio prvu katoličku misiju u današnjem San Diegu, te je sv. Junipero jedan od osnivača tog današnjeg velegrada. Među daljnjih 8 misija koje će sv. Junipero osnivati diljem Kalifornije narednih 13 godina – sve putujući s desetljećima bolnom nogom – bila je i misija San Francisco . Sv. Junipero je doista 1776. godine osnovao grad u kojemu demonstranti danas ruše njegovu statuu.

Tijekom godina misionarskog rada krstio je 6.000 domorodaca, te je sa svojom franjevačkom braćom bio dužan zastupati sve krštenike pred španjolskim zakonom. Uglavnom su krštenici i živjeli uz katoličke misije, gdje su primali poduku i u zanatima i poljoprivrednim vještinama, a zapravo se organizirao cjelokupni njihov društveni i gospodarski život novih kršćana. Među važnim stvarima koje su započeli u Kaliforniji, je i uspostavljanje tamošnjeg vinogradarstva.

Sv. Junipero i njegovi franjevci su vrlo brzo došli u sukob s dosta grubljim i dosta pohlepnim sunarodnjacima, osobito vojnicima: on 1773. godine putuje do skoro 3 tisuće kilometara udaljenog Ciudad Mexica, kako bi kod potkralja ishodio smjenu Pedra Fagesa guvernera, Gornje Kalifornije (ona Donja je veliki poluotok, koji se i danas nalazi unutar granica Meksika).

Uglavnom, s odmakom od 2 i pol stoljeća, neki su danas kritični prema okolnostima u kojimasu kršteni kalifornijski Indijanci bili izloženi učenju španjolskog jezika, te što su prvih nekoliko godina nakon krštenja (dok ne bi primili dovoljnu vjersku poduku) radili na poljoprivrednim dobrima i radionicama uz katoličke misije. Ukazuju da su lokalni Indijanci čak i zapalili prvu misiju u San Diegu, već 1775. godine: tijekom napada na misiju bilo je i poginulih, pa su Španjolci misiju obnovili uz njeno utvrđivanje. Uz to – kakav je i inače bio slučaj u Novom Svijetu – dolazak Španjolaca je bio popraćen i vrlo velikim pomorom uslijed zaraznih bolesti na koje domorodačko stanovništvo nije uopće bilo otporno. Konferencija katoličkih biskupa Kalifornije je tijekom godina nastojala dati odgovore na sve prigovore, angažiravši pri tome razne povijesne stručnjake.[4]

Junipera Serru je svetim proglasio Papa Franjo, prigodom svojega posjeta SAD-u 2015. godine: uopće ne smijemo sumnjati da su svi prigovori koji se mogu iznijeti na rad sv. Junipera i misija koje je on osnivao bili temeljito razmotreni . I, svaki katolik mora znati, papa koji proglašava sveca, nastupa kod tog čina ex cathedra, koristeći kod tog čina prerogativ papinske nezabludivosti.

Za skoro sve pape, to su jedini slučajevi kada koriste taj prerogativ – makar doista svakodnevno javno govore i potpisuju razne važne dokumente, uključujući one o nauku vjere. Uglavnom, ako je Papa Franjo proglasio da je Junipero Serra svetac – onda Junipero Serra doista jest svetac. U dva tisućljeća kršćanstva, nije Katolička Crkva nikada povukla niti jednu jedinu takvu kanonizaciju; zapravo kanonski uopće i nije predviđeno da bi Katolička Crkva ikada i mogla povući bilo koju svoju kanonizaciju. Pa tako i kanonizaciju svetog Junipera Serre.

Uglavnom, za svakog katolika, rušenje ovih statua je primjer nesumnjivog svetogrđa, a onaj tko bi mislio da su demonstranti kod grđenja katoličkog svetca mogli biti u pravu – očito sami sebe udaljuju od Svete Crkve.

Katolički biskupi Kalifornije su povodom ovog svetogrdnog čina izdali 22. lipnja 2020. god. zajedničku izjavu, u kojoj se naglašava da je sv. Junipero svakako bio ispred svog vremena i da je uz mnogo žrtve štitio Indijance od zlouporaba svojih sunarodnjaka koji su predstavljali španjolsku državnu vlast; stoga je uostalom i pazio da katoličke misije podigne miljama daleko od španjolskih vojarni. Ako sve što je sv. Junipero činio „nije dovoljno da opravda javnu statuu u državi čijem je nastanku toliko mnogo pridonio, tada će praktično svaka historijska figura povijesti naše nacije morati biti uklonjena.“[5]

Vidimo, dakle, da katolički biskupi iz Kalifornije brigu za zaštitu katoličkih svetinja povezuju s brigom za zaštitu dobrih tradicija svoje zemlje i njenoga naroda. Pretpostavimo da čine pravilno, i nadajmo se da će oni – sa svima drugima koji nisu spremni prihvatiti aktualne ponude da se društva današnjice posve isprazne od vrednota proteklih naraštaja (tako i od kršćanske vjere) i popune nekakvim novokomponiranim i tobože boljima – učiniti dovoljno za zaštitu svega onoga što je u našim tradicijama dobro.

Dario Č.

Slika: ChurchPOP, srušeni i nagrđeni kip sv. Junipera Serre, San Francisco, 20. lipnja 2020.

 

[1] Christopher Columbus statue toppled, thrown into lake at Virginia protest, Joe Tacopino za New York Post, 10. lipnja 2020.

[2] Protesters tore down a George Washington statue and set a fire on its head, David Williams za CNN, 19. lipnja 2020. god.

[3] St. Junipero Serra statue torn down in San Francisco Park, CNA, 20. lipnja 2020. god.

[4] California Catholic Conference: Junipero Serra (zbirka tekstova), pristupljeno 23. lipnja 2020. god.

[5] California Catholic Conference Issues Statement on Removal of St. Serra Statues in the State, California Catholic Conference, 22. lipnja 2020.

George Floyd i duhovni rat

Što se to, zapravo, događa u Americi u svibnju i lipnju 2020.; zašto neredi, čemu svi ti demonstranti teže? Mogu li ovi dramatični događaji ostaviti trajnijeg traga u kulturi, vjeri, politici svijeta?

Ukratko: policajci u Minneapolisu – gradu od 430­­­­ tisuća stanovnika na američkom Srednjem Zapadu – su u jednoj relativno banalnoj policijskog akciji zbog plaćanja računa falsificiranom novčanicom od 20 dolara postupili na osobito grub način i time (izgleda tako, nije još sudski postupak protiv policajaca dovršen) 25. svibnja 2020. god. prouzročili smrt 46-godišnjeg Georga Floyda. Bijeli policajac Derek Chauvin je bez neke očite potrebe 8 i pol minuta klečao na vratu crnog uhićenika G. Floyda oborenoga na cestu; Floyd, koji je slučajno bio zaražen coronavirusom je naposljetku izdahnuo.

Taj ružni događaj je bio okidačem demonstracija protiv rasizma, koji je mučna tema u tom gradu koji se nalazi vrlo daleko od područja gdje postoji tradicija Ku Kux Klana, i kojim još od 1974. godine bez prekida upravljaju demokrati – dakle politička snaga koja se prezentira snažno antirasističkom, i koja je iznjedrila Barracka Obamu, prvog američkog predsjednika crne rase. Naravno, Derek Chauvin je pripadnik gradske policije, kojom sada eto već peto desetljeće upravljaju suradnici demokratskih gradonačelnika.

Prve demonstracije koje su okupile nekoliko stotina ljudi održane su već 26. svibnja, da bi dan nakon toga bile nastavljene uz sudjelovanje većeg broja ljudi. Već navečer 27. svibnja pridružuju se demonstracijama kriminalni elementi, koji se upuštaju u palež i druge akte vandalizma, te u pljačkanje poslovnih prostora po gradu. Slični nemiri – i mirni, i nasilni – šire se na gradove diljem SAD-a.

Predsjednik SAD Donald Trump preko Twittera (tako suvremeni političari komuniciraju s javnošću) osuđuje palež i pljačkanje, čime se izlaže napadima svojih uobičajenih kritičara. Počinju demonstracije pred Bijelom kućom, koju čuva Vojna policija i „United States Park Police“ (relativno malobrojna federalna policija koja čuva nekoliko nacionalnih parkova, s ukupno oko 600 pripadnika); u noći s 31. svibnja na 1. lipnja 2020. god. tijekom demonstracija je spaljen pomoćni objekt uz episkopalnu (tako u SAD-u zovu anglikance) Crkvu sv. Ivana, koju samo park dijeli od Bijele kuće; demonstranti su tom prigodom strgali i američku zastavu koja je bila izvješena pred crkvom – prema američkom domoljubnom običaju, koji demonstrantima očito ide na živce – te su kojekakvim natpisima nagrdili zidove crkve. Demonstranti, suočeni s civilnim i vojnim policajcima kojima su satima izvikivali kojekakve uvrede[1] (naposljetku, to su demonstracije protiv policijske brutalnosti…), očekuju predsjednika D. Trumpa da izađe. On, uz kratku najavu medija, izlazi oko 7 sati navečer, te započinje kratko izlaganje: „Svi su Amerikanci s pravom bili zgroženi brutalnom smrću Georgea Floyda. Pravda će biti izvršena. Njegova smrt neće biti uzaludna“.

Nastavio je. „Ja sam saveznik svim mirnim demonstrantima… Ja mobiliziram sve raspoložive federalne resurse, civilne i vojne, da zaustim nerede i pljačkanja, da se okonča vandalizam i palež. I da zaštitim prava svih Amerikanaca koji poštuju zakon, uključujući prava iz Drugog amandmana“[2] (Drugi amandman Ustava SAD-a jamči pravo na posjedovanje i nošenje oružja; ne bih se sada upuštao u pronicanja u tajanstvene veze američkog folklora, zaštite vlastitog doma i obitelji i nošenja oružja).

Vjerojatno bi liberalni politički komentatori našli razloga da napadnu njima izrazito odbojnog Donalda Trumpa i zbog tih riječi (uvijek se nađe neka kovrča u tekstu…), ali on je nakon toga pješice krenuo prema obližnjoj Crkvi sv. Ivana, kako bi se tamo poslikao s Biblijom u rukama. Nije to najavio čak ni upravi Crkve sv. Ivana – zapravo je policija otjerala i dvadesetak pripadnika klera Episkopalne crkve, koji su ondje miroljubivo komunicirali s demonstrantima i uspijevali spasiti svoju crkvu od veće štete.

Vjerojatno bi i to izazvalo osude onih koji D. Trumpa nikako ne vole (čitaj: 90+ posto američkih novinara, makar i ne toliko mnogo naroda), ali on je do crkve došao putem kojega su policajci silom raščistili od demonstranata, ispaljujući pritom podosta suzavca i izgleda koristeći gumene metke. Policija će poslije tvrditi da je naredila demonstrantima da se povuku, ali su ovi bili agresivni i napali policajce… uglavnom, nimalo lijepa scena. Sve slično kao kada, recimo, francuska policija naganja „Žute prsluke“ po Parizu.

E sada, što si međusobno dobacuju demokrati i republikanci, što misle ovi i oni politički analitičari po SAD-u, nije osobito važno. Međutim nam je interesantno kako su ovu situaciju prokomentirali vjerski vođe.

Episkopalni biskup u Washingtonu D.C. Mariann Edgar Budde – dakle starješina nadređen upravi Crkve sv. Ivana – osuđuje čin predsjednika Trumpa koji nije smatrao da je potrebno zatražiti bilo kakvu suglasnost vjerske zajednice čije je dvorište pretvorio u svojevrsno bojno polje. Pa nastavlja s kritiziranjem okolnosti da je Donald Trump u rukama držao Bibliju: „To je najsvetiji tekst Judeo-kršćanske tradicije. Sadrži poruke o ljubavi, o Bogu, o ljubavi prema susjedu. Bio sam revoltiran da je on smatrao da mu je dozvoljeno da učini takvo što, i da će on zlorabiti naše svete simbole i naš sveti prostor na taj način.“

O.K., mogli bismo reći da Biblija sadrži i dugački popis ratova koje je Božji Narod uz dopuštenje – i ponekad na izričitu zapovijed – Božju vodio protiv svojih neprijatelja, ali nije M. E. Budde posve u krivu. Ni posve u pravu; ali zapravo očekivano za čelnika jedne vjerske zajednice čiji je kler posve notorno identificiran s američkim „liberalima“.

E sada, mirne i nemirne demonstracije traju i dalje, a Donald Trump odmah sutradan (2. lipnja 2020. god.) na raniji poziv uprave posjećuje Nacionalni hram sv. Ivana Pavla II. u Washingtonu. Tamo protječe sve mirnije (makar će neki mediji netočno prenijeti da je i tamo bacan suzavac; što se pokazalo netočnim), ali katolički nadbiskup Washington D.C.-a Wilton Gregory svejedno javno kritizira upravu te katoličke ustanove jer je „dopustila da bude izmanipulirana i zloupotrijebljena na način koji vrijeđa naše vjerske nazore“. Ta nadbiskupova osuda objavljeno odmah istog dana[3] je pomalo začuđujuća obzirom da prigodom posjeta Predsjednik SAD-a nije rekao baš ništa: samo su novinari mogli poslikati njega i Prvu damu, koja je, eto, katolkinja. Valjda je ružno ugostiti predsjednika države…

Uglavnom, neki katolički mediji u SAD-u su podsjetili nadbiskupa W. Gregorya da je Donald Trump ipak podržao neke katoličke nazore – zapravo da je on prvi otvoreni pro life predsjednik nakon više desetljeća i da mnogo čini na zaštiti kršćana diljem svijeta od vjerskih progona.[4] Nadbiskup Carlo Maria Vigano, bivši (umirovljeni) apostolski nuncij u Washingtonu, mnogo otvorenije napada nadbiskupa W. Gregorya i – upućujući na veze nadbiskupa W. Gregorya s LGBT lobijem – naziva ga „lažnim pastirom“, kakvoga katolički vjernici ne bi trebali slijediti. [5]

Teške riječi, svakako, koje se uklapaju u redovnu Viganovu kritiku Pape Franje – koji je W. Gregorya u travnju 2019. god. unaprijedio na osobito ugledno i utjecajno mjesto ordinarija u Washingtonu nakon što se službujući u Atlanti „dokazao“ kao dosljedni zagovornik LGBT ciljeva.[6]

Vigano se otvorenim pismom obratio predsjedniku Trumpu u kojem upozorava kako se ovdje radi o ratu između djece svjetla i djece tame, te sugerira da se djeca tame mogu identificirati s dubokom državom. Nadalje Vigano kaže: „Ove dvije strane, koje imaju biblijsku narav, slijede jasnu odvojenost između potomstva Žene i potomstva Zmije. S jedne strane imamo one, koji, iako s tisuću manjkavosti i slabosti, željom su motivirani činiti dobro, biti pošteni, podići obitelj, posvetiti se poslu radi prosperiteta svoje domovine, pomoći onima u potrebi, i u poslušnosti Božjeg zakona, zaslužiti kraljevstvo nebesko. S druge strane, imamo one koji služe sami sebi, koji ne drže ni do kakvih moralnih načela, koji žele uništiti obitelj i naciju, izrabljivati radnike kako bi se prekomjerno obogatili, poticati unutarnje razdore i ratove, i akumulirati moć i novac: za njih će varljiva iluzija ovog vremenitog bogatstva – ako se ne pokaju – donijeti strašnu sudbinu koja ih čeka, daleko od Boga, u vječnoj propasti.“[7]

Možda ovaj crkveni dio i nije najvažniji u cijeloj priči oko ovih protesta u Americi (ili je zapravo najvažniji… ne znam), ali u ovim unutarkatoličkim podjelama vidimo odraz općenitih podjela u toj zemlji. I u čitavom svijetu, doista. Doduše nadbiskup Vigano tvrdi da je posrijedi stanovita eshatološka borba dobra (policije i Trumpa) protiv Zla (nasilnih demonstranata, i valjda onih koji misle kao nadbiskup W. Gregory“). Objavio je o tome 3. lipnja 2020. god. tekst, koji ima stanovitu literarnu vrijednost.[8]

U međuvremenu, tročetvrtinska (demokratska) većina u gradskom vijeću Minneapolisa obećava – pazi ovamo – raspustiti policiju u tom gradu; i osmisliti sustav javne sigurnosti bez upotrebe policije; a demokratski gradonačelnici širom SAD-a obećavaju značajno smanjiti budžetske rashode za policiju, kao mjeru protiv rasizma i policijske brutalnosti kakvu predlažu aktivisti iznikli iz redova demonstranata. Predsjednik Trump komentira da su „lijevi radikalni Demokrati poludjeli“.[9]

Američki protesti protiv rasizma – u njima očito sudjeluju neki ljevičarski aktivisti, makar oni možda nisu specifično usmjereni na vrlo rašireno pljačkanje dućana – imaju svoje odjeke širom svijeta, čak i u Hrvatskoj, s nekom porukom o povijesnoj krivnji Bijelog Čovjeka… vidjeti kakve će to sve tragove u političkim i kulturnim odnosima stvoriti.

Dario Č.

Slika: Mural „Ukinimo policiju“ u Minneapolisu, lipanj 2020.

 

[1] A video timeline of the crackdown on protesters before Trump’s photo op, „Washingon Post“ na Youtube, 8. lipnja 2020.

[2] WATCH: Trump Gives Speech While Tear Gas Bombs & Rubber Bullets Hit Protesters, Emily Bicks za „Heavy“, 2. lipnja 2020.

[3] Archbishop Wilton Gregory Issues Statement on Planned Presidential Visit, službene stranice Nadbiskupije Washington, 2. lipnja 2020.

[4] DC archbishop criticizes long-planned Trump visit to Catholic shrine as ‘reprehensible’, Doug Mainwaring za LifeSiteNews 2. lipnja 2020.

[5] Archbishop Viganò: DC archbishop who criticized Trump’s visit to Catholic shrine is ‘false shepherd’, CF News, 4. lipnja 2020.

[6] Pope appoints pro-LGBT Wilton Gregory to Archdiocese of Washington. Catholic laity protest, za LifeSiteNews, 4. travnja 2019.

[7] http://www.ecbpublishing.com/archbishop-viganos-powerful-letter-to-president-trump-eternal-struggle-between-good-and-evil-playing-out-right-now/,  Monticello News, 9. lipnja 2020.

[8] Archbishop Viganò: DC archbishop who criticized Trump’s visit to Catholic shrine is ‘false shepherd’ Pete Baklinski za LifeSiteNews, 3. lipnja 2020.

[9] Minneapolis lawmakers vow to disband police department in historic move, Sam Levin za „The Guardian“, 8. lipnja 2020.

Priručnik za glasovanje – samo za prave katolike

Povodom predstojećih parlamentarnih izbora u RH, donosimo naputak za glasovanje u skladu s katoličkim identitetom. Na ovom linku se nalazi isti tekst u formi prilagođenoj za tiskanje letaka, koji se u dogovoru sa župnicima ili upraviteljima, mogu distribuirati po crkvama i drugim bogoslužnim ili pastoralnim prostorima. Ovaj tekst smo prvi put objavili za parlamentarne izbore 2011. godine. Moralne vrijednosti su univerzalne i vrijede za sva vremena, zato i nije bilo potrebno išta mijenjati u tekstu.

Jedino što želimo ovom prilikom razjasniti jest pojam pravog katolika, jer je bilo primjedbi i negodovanja kako mi tobože dijelimo katolike na one prave i one koji nisu pravi (nominalni katolici). Mi ih ne dijelimo, već su se oni sami podijelili. Jednostavno, pravi katolik je onaj koji prihvaća nauk Crkve u cijelosti. Nažalost, danas imamo mnogo tzv. nominalnih katolika, čiji se stavovi i način života ništa ne razlikuju od ateista ili krivovjernika (heretika). Od takvih ‘katolika’ i ne očekujemo da će glasovati prema ovim naputcima, pa se zato njima i ne obraćamo.

Za one koji nisu upoznati sa Zakonikom kanonskog prava Crkve važno je naglasiti da se krivovjerjem naziva ”uporno nijekanje, poslije primljenog krštenja, neke istine koja treba da se vjeruje božanskom i katoličkom vjerom ili uporno sumnjanje u nju” (kan. 751). Nadalje, isti dokument navodi da ”krivovjernik ili raskolnik upada u izopćenje unaprijed izrečeno” (kan. 1364). Drugim riječima, svatko tko krivo vjeruje automatski sebe izopćuje iz Crkve, te time i nije više katolik (iako on toga možda nije svjestan).

Još da podsjetimo da je ”Vrhovni svećenik snagom svoje službe nezabludiv u naučavanju onda kad kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji ima dužnost da svoju braću utvrđuje u vjeri, konačnim činom proglašava da je neki nauk o vjeri ili ćudoređu obvezatan” (kan. 749). Prema tome, katolik ima obvezu prigrliti vjeru i ćudoređe onako kako to Crkva naučava, drugim riječima, onaj tko ne prihvaća i uporno odbija vjeru i ćudoređe onako kako to Crkva naučava, ustvari i nije katolik.

 

Uredništvo Apologetske udruge bl. Ivan Merz

Priručnik za glasovanje

Ovaj priručnik je namijenjen onima koji žele glasovati kao pravi katolici. Zašto se on ne odnosi na sve katolike? Zato što u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, ima veliki postotak nominalnih katolika, tj. onih katolika koji se tako izjašnjavaju, ali svojim stavovima, uvjerenjima, životom i djelovanjem u stvari proklamiraju neku vrstu protestantizma, gdje svatko na svoj način tumači riječ Božju i prilagođava je svojim svjetonazorima, umjesto da učine obrnuto, da svoje svjetonazore usklade s Božjom voljom koja se u svojoj punini očituje u nauku Katoličke crkve. Katoličanstvo je za njih samo jedno folklorno obilježje čime se diče iz čisto sentimentalnih razloga, ali čim bi se od njih zatražilo da svojim životom svjedoče vjeru, obrušili bi se na Crkvu kao njeni najveći neprijatelji. Takvi katolici će ovaj tekst čitati s neodobravanjem baš kao i svi drugi kojima do Crkve nije stalo.

Nažalost, nominalni katolici su pali pod utjecaj relativizma koji pod krinkom etičkog pluralizma promovira kulturu smrti i sankcionira dekadenciju i dezintegraciju razuma i prirodnog moralnog zakona. Zabrinjavajuće je to što se sve više čuju glasovi koji takav etički pluralizam smatraju preduvjetom demokracije, dok se zapravo radi o perverziji demokracije. No, katolici se ne smiju zavesti pomodnim filozofijama koje se oslanjaju na čisto ljudsku predaju, a ne na Krista (usp. Kol 2,8). Katolici moraju biti osobe od integriteta, oni ne mogu imati dvostruki aršin, jedan dok su na misi, a drugi kada su na ulici. Oni moraju svjedočiti svoju vjeru svojim svakodnevnim životom, u svim prilikama, pa tako i onda kada se nađu u političkoj areni.

Katolici su pozvani da svojim životom i djelima pridonose općedruštvenom dobru. Isus je pozvao svoje sljedbenike, tj. katolike, da budu ”svjetlo svijetu” i ”sol zemlji” (Mt 5,13-15), a ne da se sakriju u kutak i šute. Katolici, prije svih, trebaju biti oni koji će u prvom redu svojim djelima, ali i riječima, idejama i angažmanom dati doprinos boljitku zajednice u kojoj žive i privređuju. Obzirom da živimo u demokratski uređenom društvu svaki građanin izlaskom na izbore izravno utječe na društveno-politički život zemlje. Oni koji ne izlaze na izbore, svojim neizlaskom također izravno doprinose društveno-političkim prilikama u zemlji, htjeli to ili ne. Većina katolika zna da im je obveza, ne samo građanska već i vjerska, izići na izbore, no malo njih zna na koji način bi trebali glasovati, tj. koje kriterije bi trebali primijeniti pri glasovanju. Katolici, kao i bilo koji drugi građani, glasuju po savjesti. Problem je u tome što mnogi katolici nemaju ispravno formiranu savjest. Samim tim što su glasovali po svojoj savjesti još ne znači da su glasovali ispravno. To što je katolik glasovao po savjesti ne znači da je glasovao u skladu s moralnim načelima koje je Bog kroz objavu i nauk svoje Crkve obznanio čovjeku. Da bi glasovao u skladu s Božjim načelima i u skladu s crkvenim naukom on mora glasovati po ispravno formiranoj savjesti, a ne bilo kakvoj savjesti. Prisjetimo se samo da i teroristi, na primjer bombaši samoubojice, djeluju isključivo po svojoj savjesti kada ubijaju potpuno nevine ljude, dapače, oni čvrsto vjeruju da time vrše volju Božju. Problem je u krivo formiranoj savjesti.

Kakva je ispravno formirana savjest? To je onakva savjest koja nas potiče da činimo ono što je u skladu s crkvenim naukom. Tako katolik ne bi smio glasovati za one kandidate ili stranke koji se svojim programom djelomično ili u potpunosti suprotstavljaju crkvenom nauku po pitanjima morala. Dakle, pravi katolik ne bi smio glasovati za kandidata ili stranku koja ne podupire najosnovnija moralna načela, kao što su, pravo svakog ljudskog bića da bude začet na prirodan način, pravo na život svakog ljudskog bića od začeća pa do prirodne smrti i nepovredivost bračne zajednice između muškarca i žene. Drugim riječima, katolik ne bi smio glasovati za onoga tko se zalaže za pobačaj, umjetnu oplodnju, istraživanje matičnih stanica embrija, eutanaziju ili homoseksualne brakove. Netko se može zapitati, a zar Božja zapovijed ‘ne ukradi’ nije okosnica jednog od najvažnijih moralnih načela? Svakako da jest, ali za sada ne postoje kandidati ili stranke koje bi se otvoreno zalagale za krađu, pa radi toga nije potrebno posebno razmatrati one nemoralne stavove za koje se ionako nitko ne zalaže.

Pobačaj, umjetna oplodnja, istraživanje matičnih stanica embrija, eutanazija i legalizacija homoseksualnih brakova su pet spornih stavova koji zadiru u moral i izravno se protive nauku Crkve i oko kojih pravi katolik ne bi smio dvojiti, tj. ne bi smio glasovati za kandidata koji podupire bilo koji od navedenih stavova. Uzet ćemo dva primjera kako bi pojasnili. Prvo, ako se neki političar zalaže za pobačaj, katolik ne bi smio svoj glas dati takvom kandidatu bez obzira na sve druge eventualne vrline tog kandidata. Recimo da je neki kandidat veoma simpatičan, odličan govornik, vrlo kulturan, obrazovan, uz to još i izvrstan gospodarstvenik, ali se zalaže za pobačaj. Pobačaj je ubojstvo i smrtni grijeh, prema tome, sasvim je nemoralno, te pred Crkvom i Bogom nedopustivo glasovati za takvog čovjeka. Zar će pametan čovjek glasovati za ubojicu, koji je unatoč tome vrstan gospodarstvenik? Naravno da neće, zato što takvog kandidata ubojstvo diskvalificira. Drugo, recimo da neki kandidat zagovara legalizaciju homoseksualnih brakova, da je pored toga vrlo ljubazan, načitan, ekonomski dobro potkovan, da govori tri strana jezika, uz to je još završio i dva fakulteta. Zar bi se takav čovjek mogao brinuti za obitelj i prava obitelji? Naravno da ne. Naprotiv, doprinio bi raspadu obiteljskih vrednota, a u konačnici i same obitelji kao osnovne stanice ljudskog društva. Katolik ne bi smio glasovati za takvog čovjeka bez obzira na sve vrline koje on posjeduje. Koliko god on bio dobar gospodarstvenik ili pravnik, sve to ne vrijedi ništa, ako će svojim nemoralnim stavovima i djelovanjem na kraju uništiti društvo. Njegov ga stav o homoseksualnim brakovima diskvalificira, baš kao što ubojstvo diskvalificira ubojicu. Tako bi se moglo navesti još mnogo primjera, no svi bi oni u svojoj biti pokazali jedno, a to je, da društvu u cjelini ne mogu dati istinski doprinos oni kandidati ili stranke koje se, bez obzira na neke svoje vrline, protive bilo kojem od moralnih načela uspostavljenim od Boga, a za dobrobit ljudskog roda.

Naravno, prije glasovanja nije uvijek jednostavno utvrditi stavove pojedinih kandidata po tim pitanjima, zato se katolici trebaju angažirati u predizbornoj kampanji i preko svojih predstavnika isprovocirati odgovore na gore navedena važna pitanja morala. Ne zaboravimo da će se u predizbornoj kampanji u Hrvatskoj mnogi kandidati predstaviti kao katolici ili bar u najmanju ruku kao demokršćani. Kao što smo rekli ranije, samo izjašnjavanje za katolika ne garantira i ispravno formiranu savjest. Treba ispitati kako stoje kandidati po ovim pitanjima morala. Svaki kandidat bi se trebao izjasniti o njima. Ukoliko se ne izjasni, ili se ne izjasni nedvojbeno, ne zaslužuje povjerenje birača. Drugi problem može biti, da ne postoji nijedan kandidat koji se ne zalaže za barem jedan od pet neprihvatljivih stavova. U tom slučaju, po načelu izbora manjeg zla, katolik treba glasovati za onog kandidata ili stranku koja ima najmanje nemoralnih stavova, jer ako ne glasa, može doprinijeti pobjedi onoga kandidata koji ima više neprihvatljivih stavova.

Može se pomisliti, pa ovo što se ovdje sugerira nema nikakvog dodira sa stvarnošću. Zar obrazovanje nije važno, ili rješavanje nezaposlenosti, pitanje zdravstvene i socijalne skrbi, vanjske politike, odnos prema Europskoj Uniji, unaprjeđenje gospodarstva, poboljšanje fiskalne politike i sl. Svakako da su i ova pitanja važna i nitko ne kaže da se o njima ne vodi računa. No, ipak su to pitanja, uključujući i gospodarstvo, od sekundarne važnosti. Zar Hitler nije Njemačku izdigao u najveću ekonomsku silu tog vremena? Povijest svjedoči kako se ta ekonomska sila srušila kao kula od karata upravo zbog neprihvatljivih moralnih stavova za koje se Hitler zalagao. I napokon, zar Isus nije rekao, ”ne živi čovjek samo o kruhu, već i o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta” (Mt 4,4). Katolici ne smiju biti orijentirani samo na materijalno. U Svetom pismu ima i više nego dovoljno poučnih primjera kako su prošli oni ljudi, pa i narodi, koji su marili isključivo za materijalnim i putenim.

Ono što ovaj priručnik zapravo sugerira jest, da katolički glasač treba na osnovi moralnih načela, koja su od primarne važnosti, eliminirati one kandidate koji se zalažu za sve ili neke od pet spornih stavova, a onda ostale kandidate evaluirati prema stavovima o sekundarnim pitanjima. Zašto su spomenuta sporna pitanja ipak od primarne važnosti? Prvo, zato jer su ona Bogom određena, te stoga Crkva o njima ima isključive stavove, drugo, zato jer se kod svih njih radi o ubojstvu (kod homoseksualnih brakova se ne radi o izravnom ubojstvu individue kao kod ostala četiri stava, već o neizravnom ubojstvu cijelog naroda), i treće, zato jer nitko s nemoralnim stavovima ne može dugoročno doprinijeti boljitku društva. Kod sekundarnih pitanja pak, iako od velike važnosti za društvo, Crkva nema određene stavove. Zato katolik može glasovati po svom nahođenju, na primjer, za povećanje ili smanjenje poreza. Bilo kojoj opciji se priklonio on neće učiniti ništa protiv Crkve. Međutim, ako svoj glas da ubojici, pa makar taj ubojica bio i najbolji gospodarstvenik, on je glasovao protiv Boga i Crkve, a u konačnici i protiv društva u cjelini.

Ivan Poljaković

Hvala vam dobri pastiri

Nakon naših intimnih i zajedničkih promišljanja o situaciji povodom zabrane udjeljivanja bilo kakvih sakramenta vjernicima – katolicima u Hrvatskoj „osim u smrtnoj opasnosti“ objavili smo nekoliko članaka koji pobliže rasvjetljavaju ovaj presedan u Crkvi.

Zahvalni smo svim svećenicima koji su prepoznali da se treba „radije pokoravati Bogu nego ljudima“ (Dj 5,29) – u situaciji kada su katolički biskupi pobrkali svoju ovlast da izdaju oproste i olakšanja od crkvenih zapovijedi (Kan 85. i 87. Zakonika kanonskog prava) s nepostojećom ovlasti da zabranjuju podjelu svetih sakramenata vjernicima koji su valjano raspoloženi, a nisu ekskomunicirani ili pod interdiktom.

Tako kardinal Leo Raymond Burke u svojem otvorenom pismu od 21. ožujka 2020. ističe da se vjerska okupljanja ne mogu otkazivati kao raskužna mjera, te da je dijeljenje sakramenata nužno, baš kao što je nužna i opskrba hranom.

Prof. dr. sc. don Mladen Parlov, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, osvrnuvši se u emisiji „Bujica“ na trenutnu situaciju oko zabrane održavanje svetih misa rekao je da se Crkva ne bi smjela ponašati kao podružnica Crvenog križa ili Stožera za civilnu zaštitu, jer je spasenje duša vrhovni zakon Crkve ( usp. ZKP 1752). Razgovor s don Mladenom možete vidjeti ovdje.

Na Radio Mariji u emisiji „Sjaj istine“ pod naslovom „Posluh u vrijeme korone“ čuli smo prof. dr. sc. don Josipa Mužića gdje vrlo jasno obrazlaže poslanje Crkve i zamke u koje možemo upasti ako se želimo suobličiti sa svijetom, umjesto s Kristom.

Mediji su nastojali ocrniti don Josipa Delaša, župnika Župe sv. Leopolda Mandića u Sirobuji zbog toga što je usprkos odluci biskupa HBK-a održao sv. misu u nedjelju na Cvjetnicu i na Uskrs rekavši da nitko nema pravo zabraniti održavanje sv. mise.[1] Ima naravno i drugih svećenika koje nismo ovdje spomenuli, a koji su javno iznijeli svoje nezadovoljstvo s ovakvom odlukom hrvatskih biskupa.

Ponekad jedna manjina, koja je jasno izrazila svoje mišljenje i usprkos riziku snošenja stanovitih socijalnih posljedica, može predstavljati glas savjesti za cijelu grupu – ovdje za katoličke svećenike u Hrvatskoj. Nadamo se da će i njima i svima nama zajedno ova epizoda sa zabranom podjele sakramenata kojoj je kraj već najavljen biti poduka, a hrabri stav svećenika koji su našli odlučnosti da se ovom teškom pastoralnom promašaju suprotstave – inspiracija za budućnost. U kojoj će katolici biti hrabriji i odlučniji, jer su njihovi svećenici prepoznali potrebu da i sami budu hrabri i odlučni, i što je najvažnije, Bogu poslušni.

Hvala vam dobri pastiri!

Uredništvo

Slika: Toby Hudson

[1]https://www.dnevno.hr/vjera/iz-zivota-crkve/zupljanin-svecenika-kojeg-kamenuje-hrvatska-progovorio-nemate-vi-pojma-o-kakvom-se-sveceniku-radi-1455220/

 

Pastir dobri daje život svoj za ovce – kaže Evanđelje, a što kaže HBK?

Kad bismo, nakon razgrtanja svih jezičnih bravura analizirali suštinu argumenata nevjernika tada bismo dohvatili nekoliko ključnih i vrlo jednostavnih postavki. Prva je da su vjernici nemisleći ljudi koji svojim svjetonazorom žele ograničiti slobodoumne misleće ljude u njihovom pravu da ostvare svoju slobodu. Druga je da su za njih vjernici s psihološkog gledišta u zoni obrana pa i magijskog mišljenja, jer vjeruju u nešto što nikada nisu vidjeli i još vjeruju da će im ta nevidljiva sila biti na pomoći kad god zatreba. Kako individualna „istina“ najčešće živi do granica individualnih znanja i iskustava i kako ona najčešće nije u skladu s apsolutnom istinom tako bi i u ovim slučajevima trebalo imati barem dovoljno mudrosti primijeniti onu Sokratovu – znam da ništa ne znam. Međutim, onaj argument koji mene kao vjernicu nekako najviše zaboli odnosi se na Katoličku crkvu za koju kažu da je neautentična jer ne živi ono što propovijeda. E, sad kad vam netko kaže nešto što vas zaboli, tada je dobro zapitati se ima li u tome barem malo istine.

Svaka ekstremna situacija na svijetlo dana jasnije i intenzivnije donese ono što pokušavamo pokriti racionalizacijama i intelektualizacijama skrivajući se iza jakih termina kao što su: razbor, odgovornost ili poslušnost. Iza tih jakih riječi kojima se danas teško suprotstaviti, a da se ne doživi napad iz sveg mogućeg oružja često se krije konformizam, kukavičluk i nevjera.

Globalistički i liberalni utjecaj koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća na mala vrata ušao i u Katoličku crkvu upravo je sada pokazao svu svoju nakaradnost kroz duhovni, pastoralni kao i teološki pa time i doktrinalni indiferentizam i sinkretizam. Stoga ne iznenađuje odluka Hrvatske biskupske konferencije vezana uz sprječavanje širenja koronavirusa, a kojom su svete Mise kao i slavlja sakramenata te svi drugi događaji otkazani do daljnjega. Još manje iznenađuju „razborita“ i „odgovorna“ objašnjenja većine biskupa Katoličke crkve koji su upravo kroz muku križa koju su trebali prihvatiti kao najautentičniji suoblik s Isusom Kristom defacto stavljeni na vagu i na žalost nađeni prelaki. Većina poduzeća kao i trgovačkih lanaca diljem svijeta pronašla su u suradnji sa Stožerima civilne zaštite siguran i uspješan način svog djelovanja kao i provođenja zaštite ljudskih života pa je teško za povjerovati da Katolička crkva u Hrvata to nije bila u stanju. Unatoč najavi skorog ukidanja mjera propisanih od HBK, gorak okus još dugo će biti teško ukloniti.

Djelovanje kao i hrabre misli nekolicine svećenika uglavnom se osuđuje iako bi trebale izazvati najdublje poštovanje prije svega jer su ti sveti ljudi i u ova teška vremena ostali ucijepljeni u nauk Katoličke crkve. Proziva ih se za fundamentalizam i neposluh što ukazuje na temeljno nepoznavanje tog istog nauka. O poslušnosti je u svom djelu „Suma teologije“ govorio sv. Toma Akvinski, jedan od najvećih autoriteta Katoličke crkve i crkveni naučitelj. Sukladno njegovom nauku koji ujedno predstavlja i nauk Katoličke crkve ova nekolicina svećenika koja je tražila da se svete Mise slave s narodom nije neposlušna već dapače poslušna i to vrhovnom autoritetu kršćanstva samom Isusu Kristu. E, sad valja se zapitati tko je ovdje neposlušan?

Polog vjere, kako navodi Katekizam Katoličke crkve sadržan je u Svetoj predaji i u Svetom pismu. Njega su apostoli povjerili svoj Crkvi kao cjelini. Zadaća pak autentičnoga tumačenja pisane ili predane Božje riječi povjerena je crkvenom učiteljstvu, koje tu vlast obnaša u ime Isusa Krista. Samo je učiteljstvu Crkve, Rimskom Prvosvećeniku i biskupima u zajedništvu s njime, povjerena služba autentičnog tumačenja Božje riječi. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego joj služi. I naravno, ne može ju mijenjati čak i kad bi to htjelo. Jedna od Božjih zapovijedi je i – spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji. Nespretna objašnjenja kojima se pokušava opravdati slavljenje svetih Misa bez vjernika, opasan su presedan koji udara u same temelje predaje i nauka Katoličke crkve po kojem je Crkva zajednica vjernika, a sveta Misa izraz tog zajedništva (KKC 1329, 1332, 1346, itd.).

Crkva je kroz svoju povijest prolazila kroz mnoge izazove, ali i davala velike ljude. Sjetimo se svetog Karla Boromejskog, milanskog nadbiskupa, koji je u vrijeme kuge u 16. stoljeću hrabrio svoje svećenike da radije napuste ovozemaljski život nego ljude koji traže spasenje. Sveti Karlo Boromejski doslovno je, a ne metaforički shvatio Isusove riječi: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11), što je u konačnici i pokazao svojim dijelima. Sjetimo se svete majke Tereze koja je svoj život provela s najsiromašnijima, bolesnima, gubavima i zaraženima. Sjetimo se riječi koje je sveti Pavao uputio Timoteju – propovijedaj riječ – pristupi vjernicima bilo da je zgodno ili nezgodno (usp. 2 Tim 4,2). Mnogi sveti muževi i žene katoličke crkve skončali su svoj život mučeničkom smrću upravo braneći svoju vjeru i propovijedajući kad je bilo zgodno i kad je bilo nezgodno. Na svojim životima osjetili su Isusove riječi – kalež koji ja pijem i vi ćete piti, i nisu ustuknuli kad je došao taj čas. Zbog čega bi danas bilo drugačije?

U Crkvi je zavladala šutnja koja nikad nije bila rječitija. Izgubljeni u intelektualizaciji i racionalizaciji u indiferentizmu i sinkretizmu, politički korektni, „odmjereni“ i „razboriti“ ispunili su proroštvo pape (u miru) Benedikta XVI. koji je govorio o suočavanju Crkve s vrlo teškim vremenima i brojnim preokretima koji su ispred nje. Snažno su odjeknule njegove riječi o onom što će ostati na kraju, a to je Crkva vjere, a ne Crkva političkog kulta.[1]

Mlakost obavijena plaštem konformizma i političke korektnosti bit će ispljunuta (usp. Lev 20,22) i nakraju će svakome biti prema njegovim djelima baš kako je Isus i rekao (usp. Mt 16,27).

 

Dr. sc. Andreja Švigir

Slika: Bitno.net

 

[1] „Proročke riječi velikog profesora Jozefa Ratzingera“, Međugorje.info, 3. ožujak 2007.; integralni tekst Ratzingerove propovijedi iz 1969. godine na „Aleteia“, https://aleteia.org/2016/06/13/when-cardinal-joseph-ratzinger-predicted-the-future-of-the-church/

 

(Ne)dijeljenje sakramenata u vrijeme pandemije

Salata važnija od sv. ispovijedi

Kumica može na tržnici prodavati salatu, a svećenik ne može ispovijedati, iako pri tome nema, za razliku od kumice, nikakav fizički kontakt s vjernikom. To je skandalozno i točka. Izgleda da je salata važnija od sakramenta. Prema odredbama biskupa HBK u vezi sa sprečavanjem širenja bolesti COVID-19 od 19. ožujka 2020. godine: „Da bi se izbjeglo širenje bolesti COVID-19 i očuvalo zdravlje stanovništva, sve se svete mise, slavlja sakramenata, sakramentala, pučke pobožnosti, župna slavlja i drugi događaji i svi sastanci otkazuju do daljnjega, kako unutar zatvorenih prostora tako i na otvorenim prostorima“.[1]

Za razliku od biskupa Hrvatske sv. Karlo Boromejski, nadbiskup Milana, za vrijeme kuge 1576. godine okupio je sve svećeničke poglavare u svojoj biskupiji i rekao im je: „Budite spremni radije napustiti ovaj smrtni život nego ljude koji su vam dani na skrb. Idite među kugom zaražene kao što bi išli u život, po nagradu, čak i ako će samo jedna duša biti privedena Kristu“. I sam je išao ulicama ispovijedao, dijelio pričest, i posljednju pomast kužnim bolesnicima. Danas kada imamo na raspolaganju puno bolju zaštitu, i kada je u pitanju zarazna bolest s izrazito manjom smrtnošću nego što je to bila kuga, nema nikakve izlike za apsolutnu zabranu udjeljivanja sakramenata. Svatko se nekada u životu našao u situaciji da nije bio u stanju primiti sakrament ispovijedi ili euharistije, možda jer ga je snašla bolest, ili je bio na putu, ili jednostavno nije bilo svećenika u mjestu u kojem je boravio, ili nešto sasvim drugo. Ali nemogućnost primanja sakramenata nikada u povijesti nije bilo uzrokovano zbog zabrane svećenicima od strane crkvenih vlasti da udjeljuju sakramente.

Nužni poslovi

Da me ne bi netko krivo shvatio, podržavam upute Stožera civilne zaštite, što se tiče opreza i socijalnog distanciranja, ali kako mogu kumice na tržnici, ili prodavačice u dućanima, liječnici, ljekarnici, poštari i drugi obavljati nužne poslove, tako bi valjda onda i svećenici mogli obavljati nužne poslove. A udjeljivanje sakramenata jesu nužni poslovi! Nužni su za naš duhovni život, jer Isus je rekao: „Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi!“ (Iv, 6,53). Crkva u svojoj dugoj povijesti nikada nije svećenicima zabranila udjeljivanje sakramenata, a bilo je i puno gorih vremena od ovoga.

Duhovna pričest može biti korisna kada čovjek iz određenih razloga nije u stanju primiti euharistiju, kao što smo gore već spomenuli, ali ona ne može biti nadomjestak za sakrament euharistije općenito. Ako netko misli da je to opravdano, predlažem onda da ta osoba osim duhovne pričesti uvede i duhovni ručak. Evo u 10 sati imamo sv. misu na televiziji, duhovno se pričestimo, a nakon toga neka biskupi lijepo sjednu ručati, fino neka spreme pečenog odojaka, malo salatice, crnog vina… a mi ćemo to gledati preko televizije i usput duhovno ručati. U čemu je razlika, u prvom slučaju, biskupi se stvarno pričeste, a mi duhovno, u drugom biskupi stvarno ručaju, a mi duhovno. Nema razlike.

Možda ćete se nasmijati, jer ste svjesni da bi bez hrane umrli. Da umrli bi. Ali bez duhovne hrane isto umiremo, ali još gore umiremo, jer bez duhovne hrane umiremo za vječnost. Ili možda ne vjerujete Isusu? Ni preteče protestanata mu nisu vjerovali kada je Isus rekao da moraju jesti njegovo tijelo, nego su mrmljali: „Tvrd je to govor! Tko to može slušati?“ (Iv, 6,60). I ostaviše Isusa (usp. Iv 6,66). Zato protestantima nije problem #ostatidoma. Nadam se da naši biskupi nisu otišli u protestante. Jer ako jesu, onda razumijem njihovu odluku. Ako pak nisu, onda ih molim da se ugledaju na sv. Karla Boromejskog. On je bio jedan od najbogatijih ljudi u to vrijeme, došao je iz vrlo bogate obitelji, a kada je došla kuga u Milano, gubernator i gotovo svi vlastelini su pobjegli iz grada, a on je okupio svećenike, ohrabrivao ih je u dijeljenju sakramenata, a sav svoj imetak, ne samo svoj, već i cijele svoje obitelji je potrošio na pripravljanje na tisuće obroka koje je svakodnevno dijelio bolesnicima. Potrošio je sav svoj imetak, čak se i zadužio kako bi mogao skrbiti za bolesne. A osobno je i sam po ulicama udjeljivao sakramente kužnim bolesnicima. Nije nosio ni maske, ni rukavice.

Dragi biskupi, ne tražimo od vas takve žrtve, nemojte se uplašiti, samo tražimo da dozvolite svećenicima, uz pridržavanje uputa Stožera civilne zaštite, udjeljivati sakramente. Zar je to puno, ili nerazumno?!

Kardinal Raymond Leo Burke je u svojem otvorenom pismu od 21. ožujka 2020. godine upozorio kako: „U našoj potpuno sekulariziranoj kulturi postoji sklonost da se molitva, pobožnost i bogoštovlje promatraju kao i svaka druga aktivnost, na primjer, odlazak u kino ili na nogometnu utakmicu, što nije nužno i stoga može biti otkazano radi mjera opreza za suzbijanje širenja smrtonosne zaraze“, i dodaje kako „ne možemo jednostavno prihvatiti odluke svjetovnih vlasti koje bi se prema bogoštovlju odnosile na isti način kao prema odlasku u restoran ili na atletičarsko natjecanje“, a ja dodajem, ili na tržnicu. A ipak u Hrvatskoj se može na tržnicu, to nije zabranjeno. Može se otići i u rasadnike, staklenike, baš sam danas kupio sadnice rajčica, paprike i peršina. Pa neće vlast dozvoliti da nam vrtovi ostanu bez povrća. A moj susjed redovito kupuje cement i blokove jer gradi apartmane, pa neće valjda apartmani čekati. Ali novorođenčad moraju čekati na krštenje, jer biskupi ne dozvoljavaju da se dijete krsti, iako bi se to moglo obaviti uz prisustvo samo pet osoba: dijete, otac, majka, kum i svećenik, dakle, jedna obitelj plus dvoje.

On-line bogoštovlje

Ovako izgleda da su sakramenti i odlazak u crkvu nešto poput kokica i odlaska u kino. Pa to je čista zabava, u ovakvim teškim vremenima možemo se valjda malo odreći zabave, uostalom, danas živimo u doba visoke tehnologije, ionako većina ljudi živi u virtualnom svijetu. Doma možemo gledati filmove, igrati igrice, putem vibera ili whatsappa možemo razgovarati s kim želimo i vidjeti tu osobu kao da je tu s nama. Što bi morali ići u kafić kada se i ovako dobro ispričamo. Misu možemo pratiti preko televizije, interneta, mobitela… toliko je tih mogućnosti… a sakramente ćemo primati on-line. Pa evo vidite kako škole fino rade, djeci je baš zabavno, čujem da čak i bolje ocjene dobivaju, izgleda da ih je on-line nastava inspirirala. Možda je to i zbog fleksibilnosti, ne moraš ustati u sedam sati, ustaneš u devet, doručkuješ, malo se igraš, pa onda sat vremena gledaš misu, pardon, nastavu na televiziji, a domaće zadaće možeš uraditi poslije ručka, ili navečer, ili ostaviti za sutra.

Neki kažu da se sada još više mole, da su postali još pobožniji od kada primaju on-line sakramente. To me opet malo podsjeća na protestante, njima je jako važan taj osoban odnos s Isusom. Trebaš povjerovati u Isusa i priznati ga svojim spasiteljem. I to je sve. Poslije toga nema veze što radiš, ti si spašen. Raj ti je zagarantiran. Važno je da imaš taj intiman odnos s Isusom, nema veze ako živiš i u smrtnom grijehu, spasenje ti je osigurano. Katolička crkva je izmislila te sakramente kako bi vas držala u ropstvu. Zato se kod katolika grijesi moraju ispovjediti osobno svećeniku, tako te on ima u šaci. Ima kontrolu nad tobom. Sve zna o tebi. Vjerujem da protestanti mogu #ostatidoma i svoju vjeru još više produbiti, jer kod njih se ionako sve odvija on-line, oni intimno u dubini svoje duše razgovaraju s Isusom, neki imaju čak i video opciju. Što će im odlazak u crkvu? Pa njima Duh Sveti izravno tumači Bibliju, zato oni bolje znaju nego katolici, ne treba njima nikakva Crkva naučiteljica. Sve je on-line, izravna veza s Duhom Svetim, nema tu da puca linija, da šteka poslužitelj, to je G-666 mreža.

Ne znam kada će biskupi dozvoliti svećenicima da dijele sakramente svete ispovijedi, pričesti, i krštenja, ali kako stvari za sad stoje ne bih se iznenadio da ćemo prije moći otići na nogometnu utakmicu nego primiti sakramente. Pa ljudi su se već ionako naviknuli na duhovnu pričest, možemo uvesti i duhovnu ispovijed, kao što imaju protestanti, oni to sve lijepo ispovjede Isusu osobno i gotovo.

No, šalu na stranu. Kršćani se ne bi smjeli više bojati za ovozemaljski nego za vječni život. Već naprotiv, više se trebamo bojati za vječni život, nego za ovozemaljski. Jer sv. Pavao je rekao: „Tako, ljubljeni moji, poslušni, kako uvijek bijaste – ne samo kao ono za moje nazočnosti, nego mnogo više sada, sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje“ (Fil 2,12). A Isusova poruka baš kao da je pisana za ova teška vremena: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv, 12,25). Sv. Karlo Boromejski je svojim životom i primjerom pokazao da vrlo dobro razumije ove Isusove riječi. Sv. Karlo, moli za naše biskupe.

Ivan Poljaković

Slika: Rastimougospodinu

[1] Odredbe HBK

Bolesničko pomazanje i koronavirus

„Budite spremni radije napustiti ovaj smrtni život nego ljude koji su vam dani na skrb. Idite među kugom zaražene kao što bi išli u život, po nagradu, čak i ako će samo jedna duša biti privedena Kristu“ – Sv. Karlo Boromejski.

Na slici je sv. Karlo Boromejski,[1] nadbiskup Milana, kako udjeljuje pomazanje bolesniku zaraženom od kuge; trenutak u kojemu je katolički svećenik najbliži kršćaninu u patnji.

I tako, saznajem danas[2] „kako je svećenicima u nekim zagrebačkim bolnicama zabranjeno dijeliti posljednju pomast umirućima i ispovijedati ih“.

Detalje ne znam, ali – bez daljnjih skretanja s teme – moram konstatirati da je riječ o posve neprihvatljivoj stvari. Tko god zabranjuje (bolnička uprava, pretpostavljam) krivo čini: podjeljivanje posljednje pomasti treba omogućiti čak i u situaciji da treba pomazanje dodijeliti oboljelom od koronavirusa, a kamoli oboljelima od bolesti koje uopće nisu zarazne. Biskupi bi se morali pobrinuti da njihovi vjernici mogu dobiti bolesničko pomazanje: stoljećima se ono osiguravalo, pa i za vrijeme epidemija kuge (da, čak i onima koji su bili bolesni od kuge), što je očiti znak da je posrijedi izrazito važan sakrament. Svećenici ne smiju bježati od patnje i smrti vjernika čije su im duše povjerene na brigu.

Uostalom – za razliku od situacija u svim proteklim stoljećima kršćanstva – danas svećenik može pristupiti dodjeli ovog sakramenta opremljen prilično učinkovitim zaštitnim sredstvima, i s pouzdanjem u savjet medicinskih radnika kako pristupiti bolesnicima (točno onako kako ti isti medicinski radnici čine, u današnje vrijeme).

Ako je nekome po brizi da svećenik možda nije zaražen koronavirusom (ima, naravno i takvih slučajeva), pa bi ga mogao prenijeti na pacijente – valjda će zaštitna sredstva koja svećenik nosi spriječiti da koronavirus s njega zarazi bolesnika. Uostalom, nitko ne može garantirati da nitko od liječnika, ljekarnika, ili prodavača, ili kupaca u supermarketu, ne nosi zarazni virus.

Moram ovdje spomenuti da imamo u svijetu danas barem jedan slučaj – naime slučaj biskupa Mitchella Rozanskog, koji upravlja biskupijom Springfield u Massachusettsu, SAD – gdje je nadležna crkvena vlast obustavila davanje bolesničkog pomazanja; povodom epidemije COVID-19, svim bolesnicima, ne samo onima koji su zaraženi od koronavirusa.[3] Ta skandalozna odluka je međutim, u (epidemijom koronavirusa teško pogođenom) SAD-u izuzetak, te se i u biskupijama koje su najteže pogođene epidemijom podjeljuje posljednja pomast.

Tako u „Diocese of Brooklyn Coronavirus Updates“ (biskupija Brooklyn zahvaća znatan dio New Yorka, tj. u trenutačnom je svjetskom epicentru epidemije) možemo čitati da se „sakrament bolesničkog pomazanja može podijeliti svim pojedincima koji ga trebaju, pri čemu svećenici koji posjećuju one s COVID-19 trebaju poduzeti dodatne mjere opreza“.[4] Kod Biskupije Albany (kontinentalni dio države New York) možemo čitati da se „bolesničko pomazanje može pružiti u teškim okolnostima i kada je izrijekom zatraženo. Kada se pomazanje daje osobi u izolaciji (primjerice u bolnici), treba poduzeti sve mjere opreza kod fizičkog kontakta, poštujući državne/medicinske propise.“[5]

Katolički biskupi u epidemijom također teško pogođenoj Engleskoj su 20. ožujka 2020. godine suspendirali javno održavanje misa, ali su odredili da se bolesnicima mora davati bolesničko pomazanje, pri tome su dali uputu da „kod bolesničkog pomazanja, bolesničko ulje može biti nanijeto koristeći pamučne štapiće koji potom mogu biti spaljeni, a svećenik prilikom sakramenta može ispružiti ruke nad bolesnikom bez fizičkog dodirivanja“. Opazimo, uzgred, da je u istim uputama naloženo da se i dalje ima ispovijedati vjernike, „u uvjetima kada su zahtjevi distanciranja i higijene ispoštovani (npr. pomoću fizičke barijere između svećenika i ispovijedanog, npr. uz korištenje rešetke i tkanine“.[6]

Doista, kada smo se već dotaknuli (i) svete ispovijedi, kako to funkcionira u praksi? „The Wall Street Journal“ 9. travnja 2020. izvješćuje iz New Jerseya (koji je pogođen epidemijom jednako kao i obližnji New York City) o vlč. Danielu O’Mullaneu koji baš svakog dana u tjednu ispovijeda vjernike u prostoru šupe za alat uz crkvu Gospe Karmelske u gradiću Boontonu.[7] „New York Post“ piše 11. travnja 2020. god. da se na Long Islandu (nije dio grada New Yorka, nego obližnji otok nešto manji od Istre; skoro 8 milijuna stanovnika ima ondje), piše o „drive-thru“ ispovijedima kod katoličke Crkve sv. Patricka: svećenici sjede na parkiralištu župe, vjernici se dovezu, pa se ispovijedaju sjedeći u autu.[8]

Kakvo je stanje u Hrvatskoj? Eto, za sada su Hrvatski biskupi – možda u nadi da će ovakvo stanje potrajati kratko vrijeme (a neće…) – odredili da se „slavlje sakramenta ispovijedi i bolesničkoga pomazanja ne može (se) slaviti do daljnjega, osim u smrtnoj pogibelji“.

U redu, ako je vjernik (pacijent) u smrtnoj pogibelji, onda može… Vidimo da su oprezniji naši biskupi od američkih i engleskih (zato što smo mi Hrvati jako oprezni, bolje kontroliramo epidemiju, valjda), ali bih opazio dvije stvari.

Na prvom mjestu, engleski i američki biskupi nisu propisali da se „ne može slaviti sakramente, osim“ – kao što to čine hrvatski biskupi. Tamo preko mora, odredili su da se ispovijed i bolesničko pomazanje „može slaviti, uz odgovarajuće mjere opreza i pridržavajući se uputa medicinskih radnika i vlasti“. Valjda je to posljedica hrvatske pravne (ne)kulture, koja je i danas pod dubokim dojmom komunističkog doba, kada je u principu bilo zabranjeno sve što vlast nije dozvolila.

Na drugom mjestu, trajati će – kako što znamo – ove mjere protiv epidemije kakve imamo danas barem do početka ljeta. A onda će valjda biti malo blaže, ali pitanje je koliko blaže. Imajući to u vidu, doista će valjati ispovijedati ljude i dijeliti pričest. Na linku za „Coronavirus Updates“ biskupije Brooklyn, ugrađenom u fusnotama uz ovaj članak vidimo, da se čak i u epidemijom jako zahvaćenom New Yorku može zatražiti pričest izvan mise „poštujući neophodne mjere zdravstvenog opreza“. Pa će i ta pitanja hrvatski biskupi, očito, morati izrijekom (i drugačije) urediti – i to, zacijelo, u dogovoru sa Stožerom civilne zaštite Republike Hrvatske.

I očito, imajući u vidu zahtjeve zdravog razuma.

Naime nam doista treba zdravog razuma, kao što je Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske nakon na brzinu donesene one „glavne“ Odluke o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnoj djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događaja (valjda se autorima učinilo da su vjerski obredi „kulturni događaji“) od 19. ožujka 2020. godine[9], kojom su „obustavljena“ sva „vjerska okupljanja“ i općenito „okupljanja više od 5 osoba“ – ipak već sutradan uvidio da valja donijeti dodatne odluke kojima se ipak dozvolilo pogrebe, makar na njima bilo i više od 5 osoba; ali „isključivo u krugu najuže obitelji i predstavnika vjerske zajednice, poštujući upute i mjere koje donosi Hrvatski zavod za javno zdravstvo“.[10] Također su već sutradan dopustili sklapanja braka „u civilnom i vjerskom obliku“; samo uz ogradu da te osobe moraju biti iz kruga „najuže obitelji te službene osobe ili predstavnika vjerske zajednice, poštujući mjere i upute koje donosi Hrvatski zavod za javno zdravstvo“.[11] Nije se sigurno u taj jedan dan sa 19. na 20. ožujka popravilo epidemiološko stanje u Republici Hrvatskoj – nego su „nadležni“ vidjeli da život ipak ima neke potrebe na koje nisu odmah mislili.

Usudio bih se dalje zanovijetati, da nisu vidjeli kod donošenja „glavne“ odluke od 19. ožujka kako su propustili objasniti znači li zabrana „okupljanja više od 5 osoba na jednom mjestu“ (točno tako piše) i zabranu da za obiteljski stol sjedne više od 5 ukućana (članova obitelji, štićenika doma za nezbrinutu djecu ili kuće za žrtve obiteljskog nasilja, redovnica u samostanu). U redu, puko zanovijetanje, naravno da nisu.

A sada, ako su u brzinski donesenoj odluci članovi Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske nešto zaboravili, krivo procijenili ili nejasno napisali (ima toga i u zakonima, koji se uglavnom ne donose u takvoj brzini) – pa su morali dopunjavati i tumačiti – moramo zaključiti da je ista stvar i s članovima Hrvatske biskupske konferencije. Pa gospodo, dajte i vi dopune i tumačenja – imajući u vidu potrebe stada koje vam je povjereno. A možda i promjene: nije prihvatljivo da vjernički puk u Hrvatskoj mjesecima ne može primati nikakve sakramente.

Naposljetku, pokazali su nam biskupi već, kako znaju i sami interpretirati što je Stožer civilne zaštite zapravo htio. I to „kreativno“. Makar se, naime, u Odluci o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnoj djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja od 19. ožujka 2020. godine posve lijepo propisuje „obustava vjerskih okupljanja“, te „zabrana … okupljanja više od 5 osoba na jednom mjestu“, oni su nam za Uskrs održali i preko HTV-a i Laudato TV (možda još ponekim putem) misu. Pa (po sjećanju) brojim prisutne na misi u zagrebačkom Sopotu, koju je predvodio kardinal Josip Bozanić: kardinal, 4 svećenika, 2 čitača, 4 pjevača (opaa… 11 osoba). Je li to „vjersko okupljanje“. Jest. Je li to „okupljanje više od 5 osoba na jednom mjestu“. Jest. A nisam još ni brojao momčad HTV-a, koja se kretala iza kamera. Jeste da je crkva prilično prostrana, da ljudi uopće nisu bili nagužvani… u svakom slučaju ne više, nego što su nagužvani u prosječnom supermarketu .

U svakom slučaju, dijeljenje sakramenata se ne može staviti u istu razinu s prodavanjem kokica, ili kupovinom salate na tržnici, a ipak se salata može kupiti na tržnici (iako se sve povrće može kupiti i u svakom supermarketu), ali se ne može pričestiti. Izgleda kao da je Tijelo Kristovo manje važno od salate. Dragi biskupi, dopunite, promijenite vaše odluke, upotrijebite svoj zdravi razum, i dogovorite nešto s nadležnim državnim vlastima. Gdje odgovorni također imaju zdravog razuma, koliko možemo vidjeti.

Za početak, doista, valja urgentno osigurati podjeljivanje zadnjih sakramenata umirućima i drugim teškim bolesnicima. Jer, bolest i smrt ne ostavljaju vremena za čekanje.

Dario Čehić

Slika: pinterest (sv. Karlo Boromejski udjeljuje sakramente kužnim bolesnicima, Giuseppe Mancinelli, ulje na platnu)

[1] Kada je izbila kuga u Milanu 1576. godine gubernator i mnogi vlastelini su pobjegli iz grada, ali je nadbiskup Karlo Boromejski organizirao skrb za oboljele od kuge. Sazvao je sve svećeničke poglavare u svojoj biskupiji i ponukao ih je na skrb za bolesne. Dnevno je hranio nekoliko tisuća ljudi, ušao u dugove da bi osigurao hranu. I sam je išao ulicama udjeljujući sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja.

[2]“Neću se ispričavati zato što mi nedostaje pričest”, Goran Andrijanić, Narod.hr 15. travnja 2020.

[3] „Mass. bishop ‘suspends’ sacramental anointing while rescinding controversial policy“ (CNA), 27. ožujka 2020. god.

[4] Coronavirus Updates, Diocese of Brooklyn, stanje 15. travnja 2020.

[5] Coronavirus Guidelines, Roman Catholic Diocese of Albany, stanje 15. travnja 2020.

[6]Liturgical Advice for the Bishops of England and Wales in the light of the COVID-19 Pandemic“, Biskupska konferencije Engleske i Walesa, 18. ožujka 2020. god.

[7]Church Is Closed, but You Still Can Confess at the Shed“, Kevin Armstrong, „The Wall Street Journal“, 9. travnja 2020.

[8]Long Island church offers drive-thru confession during coronavirus pandemic“, Vincent Barone, „New York Post“, 11. travnja 2020. god.

[9] Odluka, o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnoj djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događaja, „Narodne novine“ br. 32/2020 od 22. ožujka 2020. god.

[10] ODLUKA O MJERAMA PRILIKOM SKLAPANJA BRAKA I ŽIVOTNOG PARTNERSTVA, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, „Narodne novine“ br. 33/2020 od 20. ožujka 2020.

[11] ODLUKA O NAČINU ODRŽAVANJA POGREBA I POSLJEDNJIH ISPRAĆAJA, Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, „Narodne novine“ br. 33/2020 od 20. ožujka 2020.

 

Poruka kardinala Burkea o borbi protiv koronavirusa

U otvorenom pismu od 21. ožujka 2020. kardinal Raymond Leo Burke iznosi katoličko učenje o otajstvu zla i kušnji koronavirusa. Žali zbog odluka onih koji su zatvorili crkve, ukinuli javna bogoslužja, sakramente, blagoslovine i mogućnost da se vjernici ispovijedaju i pričešćuju. Ističe kako se vjerska okupljanja ne mogu otkazivati kao raskužna mjera. Sakramentni život ne može se promatrati kao svaka druga aktivnost, nešto nenužno. Drži neprihvatljivim odnos bogoštovlju kao prema odlasku u kino, restoran ili na utakmicu. Bogoštovna mjesta izrazito su važna u doba krize. Kako se pronašao način da se bez neodgovorna riskiranja osiguraju hrana i lijekovi tijekom vremena zaraze, tako se može osigurati i potrepštine duhovnoga života, više prilika za svetu Misu i pobožnosti ne kršeći propise „društvena razmaka”. Ispovjedaonica s rešetkom i tankim velom s dezinficijensom omogućuje pristup sakramentu ispovijedi bez opasnosti od prenošenja virusa. Poruku prenosimo u cijelosti.

 

 

Dragi prijatelji,

već neko vrijeme borimo se protiv širenja koronavirusa, COVID-19. Iz svega što možemo reći – a jedna od poteškoća borbe jest ta što toliko toga o pošasti ostaje nejasno – bitka će se nastaviti još neko vrijeme. Virus o kojemu je riječ posebno je podmukao jer ima relativno dugo razdoblje inkubacije – neki kažu da traje 14 dana, a drugi 20 dana – i vrlo je zarazan, puno zarazniji od ostalih virusa koje smo doživjeli.

Jedno od glavnih prirodnih sredstava za obranu od koronavirusa jest izbjegavanje svakoga bliskoga kontakta s drugima. Važno je, naime, uvijek se držati na udaljenosti – neki kažu metar, a neki kažu gotovo dva metra – jedno od drugoga, i, naravno, izbjegavati grupna okupljanja, to jest skupove u kojima se određen broj ljudi nalazi blizu jedan drugomu. Osim toga, kako se virus prenosi kapljicama koje se ispuštaju kada netko kihne ili ispuhuje nos, važno je često prati ruke dezinfekcijskim sapunom i toplom vodom najmanje 20 sekundi, te koristiti dezinfekcijsko sredstvo za pranje ruku, i ručnike. Jednako je važno dezinficirati stolove, stolce, radne površine, itd. na koje su ove kapljice mogle doletjeti i s kojih neko vrijeme mogu prenositi zarazu. Ako kišemo ili ispuhujemo nos, savjet je da koristimo papirnate rupčiće, da ih odmah bacimo, a zatim da operemo ruke. Naravno, oni kojima je dijagnosticiran koronavirus moraju biti u karanteni, a oni koji se ne osjećaju dobro, čak i ako nije utvrđeno da boluju od koronavirusa, trebali bi, iz ljubavi prema drugima, ostati kod kuće, dok se ne budu osjećali bolje.

Živeći u Italiji, u kojoj je širenje koronavirusa bilo posebno smrtonosno, osobito za starije osobe i one koji su već krhka zdravlja, dirnut sam velikom pažnjom koju Talijani iskazuju kako bi zaštitili sebe i druge od zaraze. Kao što ste možda već pročitali, talijanski zdravstveni sustav na ozbiljnu je ispitu u pokušaju pružanja potrebne hospitalizacije i intenzivne njege za najranjivije. Molim vas, molite za talijanski narod, a posebno za one za koje koronavirus može biti sudbonosan i za one kojima su povjereni na skrb. Budući da sam državljanin Sjedinjenih Američkih Država, pratim situaciju širenja koronavirusa u svojoj domovini i znam da se oni koji žive u SAD-u sve više brinu kako bi zaustavili njegovo širenje, da i kod kuće ne bi došlo do situacije poput ove u Italiji.

Cjelokupna situacija zasigurno nas dovodi u duboku tugu, ali i u strah. Nitko ne želi navući bolest povezanu s virusom niti to prenijeti drugima. Posebno ne želimo svoje voljene stare ili druge koji trpe zdravstvene tegobe dovesti u smrtnu opasnost širenjem virusa. Da bismo se borili protiv širenja virusa, svi smo na svojevrsnoj prisilnoj duhovnoj obnovi, zatvoreni u svoje prostorije i ne možemo pokazati uobičajene znakove naklonosti prema obitelji i prijateljima. Za one u karanteni, izolacija je očito još stroža, pa nisu u mogućnosti uspostaviti kontakt ni s kim, čak ni na udaljenosti.

Ako sama bolest povezana s virusom nije bila dovoljna da nas zabrine, ne možemo zanemariti razaranje gospodarstva koje je prouzročilo širenje virusa, s teškim posljedicama za pojedince i obitelji, kao i one koji nas mnogovrsno uslužuju u svakodnevnom životu. Naravno, u svojim mislima ne možemo pobjeći od mogućnosti još većega uništenja stanovništva u našim domovinama i, štoviše, u svijetu.

Svakako, imamo pravo učiti i koristiti se svim prirodnim sredstvima za obranu od zaraze. Temeljno je djelo milosrđa služiti se svakim razboritim sredstvom za izbjegavanje stjecanja ili širenja koronavirusa. Međutim, prirodno sredstvo sprječavanja širenja virusa mora uvažavati ono što nam je potrebno za život, na primjer, pristup hrani, vodi i lijekovima. Država, na primjer, svojim nametanjem sve većih ograničenja kretanja pojedinaca predviđa da pojedinci mogu ići u trgovinu i ljekarnu, uz poštovanje mjera opreza društvenoga razmaka i uporabe dezinfekcijskih sredstava.

Razmatrajući što je potrebno za život, ne smijemo zaboraviti da je naše prvo razmatranje naš odnos s Bogom. Sjećamo se riječi Gospodina našega u Evanđelju po Ivanu: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti” (Iv 14, 23). Krist je gospodar prirode i povijesti. Nije udaljen i nezainteresiran za nas i svijet. Obećao nam je: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20). U borbi protiv zla koronavirusa, naše je najučinkovitije oružje, dakle, naš odnos s Kristom po molitvi i pokori, pobožnosti i bogoštovlju. Obraćajmo se Kristu koji će nas izbaviti od pošasti i od svakoga zla, a On nikada ne propušta odgovoriti čistom i nesebičnom ljubavlju. Zato nam je bitno, uvijek, a osobito u kriznim vremenima, imati pristup našim crkvama i kapelicama, sakramentima, javnim pobožnostima i molitvama.

Upravo kao što možemo kupiti hranu i lijekove, vodeći računa da ne širimo koronavirus pri tome, jednako tako moramo moći moliti se u crkvama i kapelicama, primati sakramente i sudjelovati u javnim molitvama i pobožnostima, kako bismo spoznali Božju blizinu prema nama i ostali Mu bliski, prigodno zazivajući Njegovu pomoć. Bez Božje pomoći zaista smo izgubljeni. Kroz povijest, u vrijeme pošasti vjernici su se okupljali u žarkoj molitvi i sudjelovali u procesijama. Zapravo, u Rimskom misalu, koji je proglasio sveti papa Ivan XXIII. godine 1962., postoje posebni tekstovi za svetu Misu koja se prikazuje u vrijeme pošasti, Zavjetna Misa za izbavljenje od smrti u vrijeme pošasti (Missae Votivae ad Diversa, br. 23). Jednako tako, u tradicionalnim Litanijama Svih Svetih, molimo: „Od kuge, rata i gladi, oslobodi nas, Gospodine.”

Često, kada se nađemo u velikoj patnji, pa čak i suočeni sa smrću, pitamo se: „Gdje je Bog?” Ali pravo je pitanje: „Gdje smo mi?” Drugim riječima, Bog je sigurno s nama da nam pomogne i spasi nas, posebno u vrijeme teških kušnja ili smrti, ali prečesto smo mi daleko od Njega zbog svoga propusta u priznavanju svoje potpune ovisnosti o Njemu i, prema tomu, u svakodnevnoj molitvi Njemu i iskazivanju štovanja.

Ovih sam dana čuo od toliko pobožnih katolika koji su rastuženi i obeshrabreni nemogućnošću molitve i bogoštovlja u svojim crkvama i kapelicama. Shvaćaju potrebu obdržavanja društvenoga odmaka i slijede ostale mjere sigurnosti, i slijedit će te razborite postupke, koje vrlo lako mogu učiniti na svojim mjestima bogoštovlja. Ali, vrlo često, moraju prihvatiti duboku patnju zbog zatvaranja svojih crkava i kapelica i nemogućnosti pristupanja ispovijedi i Presvetoj Euharistiji.

U istom svjetlu, osoba vjere ne može razmatrati trenutačnu nesreću u kojoj se nalazimo, a da pritom ne uzme u obzir i koliko je naša opća kultura udaljena od Boga. Ne samo da je ravnodušna prema Njegovoj prisutnosti u našoj sredini, nego je otvoreno suprotstavljena Njemu i dobru poretku kojim nas je stvorio i održava nas u postojanju. Dovoljno je pomisliti na uobičajene nasilne napade na ljudski život, muškarce i žene, koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku (Post 1, 27), napade na nevine i bespomoćne nerođene i na one koji su na prvom mjestu u našoj skrbi, one koji su teško opterećeni ozbiljnom bolešću, poodmaklim godinama ili posebnim potrebama. Svakodnevno smo svjedoci širenja nasilja u kulturi koja ne poštuje ljudski život.

Jednako tako, dovoljno je samo pomisliti na prodoran napad na cjelovitost ljudske spolnosti, na naš identitet kao muškarca ili žene, s varkom da sebi određujemo, često služeći se nasilnim metodama, spolni identitet drugačiji od onoga koji nam je Bog dao. Sa sve većom zabrinutošću svjedoci smo pogubna učinka takozvane „rodne teorije” na pojedince i obitelji.

Svjedočimo, čak i u Crkvi, poganstvu koje obožava prirodu i zemlju. U Crkvi postoje oni koji zemlju nazivaju svojom majkom, kao da smo došli iz zemlje, i zemlja je naše spasenje. Ali mi potječemo iz Božje ruke, Stvoritelja neba i zemlje. Samo u Bogu nalazimo spasenje. Molimo se božanski nadahnutim riječima psalmista: „Samo on [Bog] je moja hrid i spasenje, utvrda moja: ne ću se pokolebati” (Ps 62, 7). Vidimo kako se život same vjere sve više posvjetovnjuje i tako ugrožava Kristovo gospodstvo, utjelovljenoga Boga Sina, Kralja neba i zemlje. Svjedoci smo mnogih drugih zala koja proizlaze iz idolopoklonstva, obožavanja sebe i ovoga svijeta, umjesto da obožavamo Boga, koji je izvor svega bića. Sa žalošću vidimo u sebi istinu nadahnutih riječi svetoga Pavla o „bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću”: „oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove” (Rim 1, 18.25).

Mnogi s kojima komuniciram, razmišljajući o sadašnjoj svjetskoj zdravstvenoj krizi sa svim popratnim učincima, izrazili su mi nadu da će nas to – kao pojedince i obitelji i društvo – dovesti do promjene života, do obraćanja Bogu koji nam je sigurno blizu i koji je nemjerljiv i neumoran u svom milosrđu i ljubavi prema nama. Nema sumnje da su velika zla poput pošasti učinak istočnoga grijeha i naših stvarnih grijeha. Bog, po svojoj pravdi, mora popraviti nered koji grijeh unosi u naš život i u naš svijet. Zapravo, On ispunjava zahtjeve pravde svojim izobilnim milosrđem.

Bog nas nije ostavio u kaosu i smrti, koje grijeh uvodi u svijet, nego je poslao svoga jedinorođenog Sina, Isusa Krista, da trpi, umre, ustane od mrtvih i u slavi se uzdigne k Njemu s desna, kako bi uvijek ostao s nama, čisteći nas od grijeha i ražarujući nas svojom ljubavlju. U svojoj pravdi Bog prepoznaje naše grijehe i potrebu njihove zadovoljštine, dok nas, u svom milosrđu, obasipa milošću da se pokajemo i činimo pokoru. Prorok Jeremija molio je: „O Gospodine, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo!”, ali odmah nastavlja svoju molitvu: „Ne odbaci nas, radi imena svoga, ne sramoti prijesto slave svoje, spomeni se i nemoj razvrći saveza svog s nama” (Jr 14, 20–21).

Bog nam nikada ne okreće leđa; nikada ne će prekršiti svoj Savez vjerne i trajne ljubavi prema nama, iako smo tako često ravnodušni, hladni i nevjerni. Dok nam sadašnja patnja otkriva toliko ravnodušnosti, hladnoće i nevjere s naše strane, pozvani smo obratiti se Bogu i moliti za njegovu milost. Uvjereni smo da će nas uslišiti i blagosloviti nas svojim darovima milosrđa, praštanja i mira. Pridružujemo svoje patnje Kristovoj muci i smrti i tako, kako kaže sveti Pavao, „dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu” (Kol 1, 24). Živeći u Kristu, znamo istinu naše biblijske molitve: „Od Gospodina dolazi spas pravednicima, on im je zaklon u vrijeme nevolje” (Ps 37, 39). U Kristu nam je Bog u potpunosti objavio istinu izraženu u molitvi psalmista: „Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti” (Ps 85, 11).

U našoj potpuno sekulariziranoj kulturi postoji sklonost da se molitva, pobožnost i bogoštovlje promatraju kao i svaka druga aktivnost, na primjer, odlazak u kino ili na nogometnu utakmicu, što nije nužno i stoga može biti otkazano radi mjera opreza za suzbijanje širenja smrtonosne zaraze. Ali molitva, pobožnosti i bogoštovlje, prije svega, ispovijed i sveta Misa, bitni su za nas da ostanemo duhovno zdravi i jaki i da tražimo Božju pomoć u vremenu velike opasnosti za sve. Stoga ne možemo jednostavno prihvatiti odluke svjetovnih vlasti koje bi se prema bogoštovlju odnosile na isti način kao prema odlasku u restoran ili na atletičarsko natjecanje. U suprotnom, ljudi koji već toliko pate od rezultata pošasti lišeni su tih objektivnih susreta s Bogom koji je među nama da obnovi zdravlje i mir.

Mi biskupi i svećenici moramo javno protumačiti potrebu katolika za molitvom i bogoštovljem u svojim crkvama i kapelicama, te prolazeći u procesiji ulicama i putovima, moleći Božji blagoslov za Njegov narod koji toliko trpi. Moramo ustrajati na tome da državni propisi, također za dobrobit države, prepoznaju izrazitu važnost mjesta za bogoštovlje, posebno u vremenu nacionalne i međunarodne krize. U prošlosti su, zapravo, vlade prije svega shvatile važnost vjere, molitve i bogoštovlja kod ljudi za prevladavanje pošasti.

Kao što smo pronašli način da osiguramo hranu i lijekove i druge životne potrepštine tijekom vremena zaraze, bez neodgovorna riskiranja za širenje zaraze, tako slično možemo pronaći način osigurati potrepštine svoga duhovnoga života. Možemo pružiti više prilika za svetu Misu i pobožnosti na kojima može sudjelovati određen broj vjernika bez kršenja potrebnih mjera sigurnosti protiv širenja zaraze. Mnoge su naše crkve i kapelice vrlo velike. One omogućuju skupini vjernika da se okupe na molitvu i bogoslužje ne kršeći propise „društvena razmaka”. Ispovjedaonica s tradicionalnom rešetkom obično je opremljena ili, ako nije, može se lako opremiti, tankim velom koji se može osigurati dezinficijensom, tako da je pristup sakramentu ispovijedi moguć bez velikih poteškoća i bez opasnosti od prenošenja virusa. Ako crkva ili kapelica nema dovoljno osoblja da bi mogla redovito dezinficirati klupe i druge površine, ne sumnjam da će vjernici, u znak zahvalnosti za darove svete Euharistije, ispovijedi i javne pobožnosti, rado pomoći.

Čak i ako iz bilo kojega razloga ne možemo imati pristup svojim crkvama i kapelicama, moramo se sjetiti da su naši domovi produžetak naše župe, mala Crkva u koju donosimo Krista iz susreta s Njim u većoj Crkvi. Neka naši domovi, u ovo vrijeme krize, odražavaju istinu da je Krist gost svakoga kršćanskoga doma. Obratimo mu se molitvom, posebno krunicom i drugim pobožnostima. Ako slika Presvetoga Srca Isusova, zajedno s Bezgrješnim Srcem Marijinim, nije već ustoličena u našem domu, sada bi bilo vrijeme za to. Mjesto slike Presvetoga Srca za nas je mali oltar kod kuće, kod kojega se okupljamo, svjesni Kristova prebivanja s nama izlijevanjem Duha Svetoga u naša srca, a svoja često siromašna i grješna srca stavljamo u njegovo slavno probodeno Srce – uvijek otvoreno da nas primi, da nas izliječi od naših grijeha i da nas ispuni božanskom ljubavlju. […].

Za one koji ne mogu imati pristup svetoj Misi i svetoj Pričesti preporučujem pobožnu praksu duhovne pričesti. Kada smo pravo raspoloženi primiti svetu Pričest, tj. kada smo u stanju milosti, nesvjesni bilo kakva smrtnoga grijeha koji smo počinili i koji nam još nije oprošten u sakramentu pokore, i želje da primimo Gospodina u svetoj Pričesti, ali nismo u mogućnosti to učiniti, duhovno se ujedinimo sa svetom Misnom žrtvom moleći se euharistijskom Gospodinu riječima svetog Alfonza Liguorija: „Budući da te sada nisam u stanju sakramentno primiti, dođi barem duhovno u moje srce.” Duhovna je Pričest lijep izraz ljubavi prema našemu Gospodinu u Presvetom Sakramentu. Obilna milost ne će izostati.

U isto vrijeme, kada smo svjesni da smo počinili smrtni grijeh i nismo u mogućnosti pristupiti sakramentu pokore ili ispovijedi, Crkva nas poziva da pobudimo čin savršena pokajanja, tj. žaljenja zbog grijeha, žaljenja koje „proizlazi iz ljubavi kojom se Bog ljubi iznad svega”. Čin savršena kajanja „postiže oproštenje i teških grijeha ako uključuje čvrstu odluku pristupiti sakramentnoj ispovijedi, čim to bude moguće” (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1452). Čin savršena kajanja pripravlja našu dušu za duhovnu pričest.

Na kraju, vjera i razum, kao i uvijek, djeluju zajedno kako bi osigurali pravedno i ispravno rješenje teška izazova. Moramo se služiti razumom, koji je nadahnut vjerom, kako bismo pronašli ispravan način na koji ćemo se nositi sa smrtonosnom pandemijom. Taj način mora dati prednost molitvi, pobožnosti i bogoštovlju, zazivanju Božjega milosrđa na Njegov narod koji toliko pati u smrtnoj opasnosti. Stvoreni na Božju sliku i priliku, radujemo se darovima intelekta i slobodne volje. S pomoću ovih Bogom danih darova, ujedinjenih također – od Boga danim – darovima vjere, nade i ljubavi, pronaći ćemo svoj put u današnje vrijeme svjetske kušnje koja je uzrok tolike tuge i straha.

Možemo računati na pomoć i zagovor velika mnoštva naših nebeskih prijatelja, s kojima smo blisko ujedinjeni u općinstvu svetih. Djevica Bogorodica, sveti Arkanđeli i Anđeli čuvari, sveti Josip, istinski zaručnik Djevice Marije i zaštitnik sveopće Crkve, sveti Rok kojega zazivamo u vrijeme epidemije, te ostali svetci i blaženici kojima se redovito obraćamo u molitvi na našoj su strani. Vode nas i neprekidno nas uvjeravaju da Bog nikada ne će iznevjeriti našu molitvu; odgovorit će svojim neizmjernim i neprestanim milosrđem i ljubavlju.

Dragi prijatelji, nudim vam ovih nekoliko razmišljanja, duboko svjestan koliko patite zbog pandemije koronavirusa. Nadam se da bi vam ova razmišljanja mogla biti od pomoći. Povrh svega, nadam se da će vas potaknuti da se u molitvi i bogoštovlju obratite Bogu, svatko prema svojim mogućnostima, i tako iskusite Njegovo ozdravljenje i mir. Uz razmišljanje dolazi i uvjerenje moga svakodnevnoga sjećanja vaših nakana u mojoj molitvi i pokori, posebno u prinosu svete Misne žrtve.

Molim vas da me se sjetite u svojim svakodnevnim molitvama.

Ostajem vaš u Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, i u čistom Srcu svetoga Josipa,

21. ožujka 2020.

Raymond Leo kardinal Burke

Engleski izvornik.

Prijevod: Vjera i djela