Prema katoličkom shvaćanju, vjera je čvrsto pristajanje uz od Boga objavljene istine. Ovako shvaćena, vjera ujedno pretpostavlja i prethodno prihvaćanje dvaju istina:
– filozofske istine da postoji osobni Bog koji ne može prevariti ni prevaren biti, te
– povijesne činjeničnosti Njegove objave.
Ukupnosti ljudskoga znanja, objava pridodaje novi skup istina. Ovaj novi skup istina jest skup koji, doduše, sadrži stvari koje nije uvijek lako razumjeti, ali ne i proturječja. Činjenica je da nijedna istina koju vjerujemo na temelju Božje riječi ne proturječi zakonima ljudskog mišljenja ili sigurnim znanstvenim istinama. Dva izvora spoznaje – razum i objava – nisu dakle suprostavljeni, nego se međusobno nadopunjuju. Vjera počinje tamo gdje znanost završava. Ova činjenica pokazuje da svijet vjere jest svijet jednog višeg znanja. Vjera je, posljedično, pristanak razuma; jedna vrsta nadodanog znanja, različitog od znanja koje potječe iz iskustva, a ipak se na njega u neprekinutosti nastavlja.
Iz ovog razmatranja razabire se dvojaka uloga razuma u vjerskim pitanjima. Prvo, razum uspostavlja dvije gore spomenute “prethodne istine” (lat. “praeambula fidei”) na kojima počiva istinita vjera. Drugo, razum pokazuje da nema stvarnog proturječja u objavljenim istinama; može jedino postojati privid proturječja.
Nasuprot ovakvom shvaćanju vjere i razuma kao različitih ali bitno povezanih i dodirujućih stvarnosti, postoji široko rasprostranjeno pogrešno shvaćanje koje zahtijeva njihovo potpuno razdvajanje. Prema ovom shvaćanju, riječ znanje ograničava se samo na rezultate egzaktnih znanosti, a riječ vjera proširuje se na sve što se ne može tako egzaktno utvrditi. Prema vjerskoj istini tada se intelektualno zauzima pasivan, agnostički stav. Kao rezultat, pretjerano se naglašava volja za vjerovanjem nasuprot mogućnosti znanja, a vjerovanje tone na razinu slijepe vjere, potpuno odsječene od svakog dodira sa znanjem (fideizam). Riječ je zapravo o shvaćanju koje je istovremeno i racionalističko i fideističko: jednom nakon što su domene znanja i vjere radikalno odvojene, sužena domena znanja dolazi pod vlast racionalizma, dok se vjera pokušava spasiti bijegom u fideizam.
Treba priznati da u nastanku čina vjere također surađuju i volja, savjest, srce i Božanska milost, no jednako je točno i to da i razum igra ključnu ulogu. Vjera je čin razuma i volje; kad se pravilno razmotri, ona otkriva intelektualne, moralne i osjećajne elemente. Mi smo živa bića, a ne tek strojevi za zaključivanje i naša cjelokupna narav životno surađuje u prihvaćanju božanske riječi. No tamo gdje razum uopće ne sudjeluje, možemo imati samo hir ili besciljni entuzijazam. Vjera stoga nije tek uvjerenje koje se treba objasniti pukim pozivanjem na podsvjesnu težnju volje, nego ima potpuno povjerenje u razum koji joj služi kao temeljni oslonac.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr