Pravoslavni i Papa – patrijarh Focije

Još od početka ovog desetljeća vode se – pri Međunarodnoj mješovitoj komisiji za teološki dijalog između Katoličke Crkve i Pravoslavne crkve – učene rasprave o ulozi koju Papa ima u Crkvi. Tema 11. zasjedanja Komisije, koje je održano u rujnu 2010. godine u Beču, bila je „Uloga rimskog biskupa u zajedništvu Crkve u prvom tisućljeću“. Katolički predstavnici su nazočili pravoslavnoj liturgiji, pravoslavci katoličkoj. Zasjedanje je bilo „označeno duhom prijateljstva i suradnje u uzajamnom povjerenju“.¹

Problem čijem rješavanju Komisija nastoji pomoći, nastao je povodom mučnih događanja s kraja prvog tisućljeća; kada su morbidna događanja u bizantskoj carskoj kući izvršila tragičan utjecaj na povijest Crkve. Ovaj će članak ukazati na glavne nedoumice u razrješenju pitanja kojim se Komisija bavi; čitatelju će postati razvidno, koliko je posao Komisije težak.

Ova povijest dovesti će nas do Focija, osnivača „protulatinske stranke“ i patrijarha Carigrada 858. – 867., te 877. – 886. godine.

1.Uvod

2.Focije: patrijarh (još jedan) koji je ekskomunicirao Papu

3. Još neke činjenice o Fociju

4. Pravoslavni o Fociju: baština

5.Katolici o Fociju: velik i u vrlini, i u manama

6.Zaključak?

1.Uvod

U ranijem smo članku o odnosu pravoslavlja prema papinstvu već pisali o tome kako je aleksandrijski patrijarh Dioskur ekskomunicirao sv. Papu Lava I., jer je taj Papa bio proglasio ništetnim zaključke tzv. „razbojničkog koncila“ održanog u Efezu 449. godine. Na Kalcedonskom koncilu 451. godine okarakterizirali su ovaj Dioskurov akt koncilski oci ovim riječima: „u nastavku svih njegovih drugih zlodjela on je proširio svoju ludost protiv onoga kome je povjerena briga za Vinograd Spasiteljev“³. Doiskur je osoba koja je do danas kamen spoticanja u odnosima sa Koptima; oni tog začetnika svojega raskola štuju kao sveca.⁴

Analognu osobu imaju Grci (i za njima druge istočne crkve bizantske tradicije) u osobi patrijarha Focija, osobe koja je patrijaršijsku stolicu u Carigradu zauzimala 858. – 867., i potom opet od 877 do 886. godine. Focije je začetnik manje – više svih teoloških nesporazuma i nesuglasica između katolika i pravoslavnih. Obzirom da je riječ o osobi koju pravoslavni uvršćuju među vodeće svete crkvene naučitelje, Focijev nauk daje svakom dosljednom pravoslavcu dovoljno razloga da sumnja u bilo što, što mu dolazi iz Rima.

Focije je 879. godine predsjedavao (valjano sazvanom) koncilu u Carigradu, te je isposlovao da se na njemu proglasi nevaljanim 8. opći koncil iz 869. godine, a da Rimska crkva bude osuđena zbog pitanja „filioque“. Pravoslavni se do danas uglavnom ne usuđuju Focijev koncil iz 879. godine tretirati kao „vaseljenski sabor“ (makar su tu sinodu Focije i njegovi pristaše htjeli vidjeti kao posve valjani koncil), nego u pravilu broje koncile do broja sedam (tj. do II. nicejskog koncila iz 787. godine); o samom će Fociju (engl. Photios, srpski Fotije) ili šutjeti, ili o njemu pisati kao o „stupu pravoslavlja“.

U tom smislu, posao gore navedene Katoličko – pravoslavne komisije zapravo uvelike predstavlja bavljenje Focijevim djelovanjem.

2.Focije: patrijarh (još jedan) koji je ekskomunicirao Papu

Osmi ekumenski koncil – poznat pod imenom IV. carigradski koncil⁵ bio je održan 869, u crkvi sv. Sofije u Carigradu. Car Bazilije I. i carigradski patrijarh Ignacije su poslali poslanike u Rim; papa Hadrijan II. se suglasio sa sazivanjem Koncila, te je na njega poslao svoje legate. Legati su na početku koncila zatražili od svih prisutnih koncilskih otaca da potpišu tzv. „Formula Hormisdae“, tj. izjavu koja se pripisuje sv. Papi Hormisdi (514.- 523)., i koju su još od 6. stoljeća potpisivali biskupi koji su htjeli potvrditi jedinstvo sa Rimom (tj. potvrditi vlastitu ortodoksiju iliti pravovjernost/pravoslavnost): „Prvo sredstvo spasenja je da se bdije na pravilu prave vjere i da se u ničemu ne odstupa od onih stvari koje su ustanovljene po našim Ocima. I doista riječi Gospodina našega Isusa Krista ‘Ti si Petar; i na toj stijeni ja ću sagraditi svoju Crkvu’, ne mogu biti zanemarene; to što je rečeno, učinkom je dokazano, jer katolička vjera je sačuvana uvijek neoskvrnjena u Apostolskoj Stolici“.^{6 7}

Osmi opći koncil bavio se teškom pomutnjom koja je nastala kada su bivši car Mihael III i njegov ujak (cezar) Barda protjerali sv. patrijarha carigradskog Ignacija; oni su to učinili jer je sv. Ignacije javno kritizirao mladog cara Mihaela III., (rođen 840. godine) i njegovog ujaka (cezara) Bardu zbog ljubavne veze veze sa Eudokijom Ingerinom, u koju je mladi car ušao u dobi od 15 godina i usprkos protivljenju svoje majke Teodore. Teodoru Crkva štuje kao sveticu, jer je potajice štovala ikone kraj svojega carskog supruga Teofila Ikonoklaste (kojem je rodila pet kćeri i dva sina), te je nakon njegove smrti 842. (kada je prijestolonasljednik Mihael imao tek dvije godine) dugo i uspješno vladala kao regentica; ona je odredila da se svete slike mogu vratiti u Crkve.⁸ Ikona u zaglavlju ovoga članka prikazuje tu sveticu, kako drži u rukama preljubljenu ikonu Spasiteljevu.

Teodora nikako nije odobravala brak koji bi mladi car sklopio sa Eudokijom Ingerinom (jer je ova potjecala iz ikonoklastičke obitelji⁹), te se Mihael pristao oženiti za drugu „kandidatkinju“ Euodkiju Dakapolitissu; Ingerinu je u svoju kuću primio Mihaelov ujak Barda. Naposljetku su Barda i Mihael (uz stanovito sudjelovanje Eudokije Ingerine, očito) organizirali urotu, u kojoj su 856. godine protjerane regentica („augusta“) sv. Teodora i sve Mihaelove sestre (princeze, dakle) u manastir; Barda je postao cezar, tj. suvladar mladom imperatoru Mihaelu III.

Naposljetku je na blagdan Navještenja 857. godine sv. Ignacije odbio pričestiti cezara („caesar“) Bardu zbog preljuba. Možda je Barda bio kriv kao „suučesnik“ preljubničke veze, jer je Eudokija stanovala u njegovoj kući; neki međutim kažu da je on i sam bio Eudokijin ljubavnik.

Dalje možemo ovu povijest pratiti iz pera Justina Popovića, možda najuglednijeg srpskog teologa 20. stoljeća, kojega je SPC 2010. godine i kanonizirala. On o Fociju piše u svojim „Žitijima svetih“ uz dan 6. veljače (kada spomen Focijev slave SPC i neke druge pravoslavne crkve po julijanskom kalendaru, Ekumenski patrijarhat i neki drugi na isti datum po gregorijanskom kalendaru): O „svetom u ravnoapostolnom ocu našem Fotiju Velikom“ izlaže J. Popović poprilično opširno¹⁰; od toga možemo ovdje iznijeti samo dio:

„…za patrijarha bi izabran Ignjatije, sin bivšeg cara Mihaila I Rangave (811-813), koji se posle očevog pada beše zamonašio. On beše blizak krugu strogih monaha. Sam on beše čovek čestitog života, ali njemu ne pođe za rukom da zavađene strane u Crkvi izmiri, te razdor i nadalje postojaše u Crkvi…Zbog toga, i zbog sukoba sa ćesarom Vardom, kao i zbog drugih državnih trzavica, u avgustu 857 godine patrijarh Ignjatije bi najpre smenjen, pa zatim i sam podnese ostavku na patrijaršijski položaj… oči svih crkvenih ljudi biše uperene ka čoveku koji jedini odgovaraše položaju i dostojanstvu patrijarha… Taj čovek ne beše niko drugi nego učeni i mudri profesor i carski sekretar i savetnik Fotije.…

U pismu pak papi rimskom Nikoli… Fotije ovako opisuje svoje protivljenje i odbijanje: ‘Kad god sam razmišljao o uzvišenosti arhijerejskog čina i položaja i o ništavnosti čovečijoj, i merio svoje nemoći i slabosti, mene je uvek spopadao užas i obuzimao strah… Od samog detinjstva svog želeo sam miran i povučen život… Međutim sada sam se i protiv volje primio arhijerejstva i upravljanja narodom Božjim, jer sam silom primoran na to … navalili su silno na mene svi klirici sa skupom episkopa i mitropolita, a još pre njih, i sa njima zajedno, i blagočestivi car naš… svi moji izgovori i umoljavanja da me ostave na miru, nisu bili uslišeni…’

…tada ga, na sasvim zakonit i kanonski način, sabor arhijereja izabra i postavi za patrijarha Carigradskog 858 godine. Za svega nedelju dana on bi postrižen u monaštvo i rukopoložen za patrijarha, prolazeći brzo po redu sve stepene sveštenstva, svakog dana po jedan. Prvoga dana on postade monah, drugoga čtec, trećega pođakon, četvrtoga đakon, petoga prezviter, i šestoga episkop.… Tada on, po drevnom i ustaljenom crkvenom običaju, izvesti o svome izboru pismom rimskog episkopa i sva četiri istočna patrijarha. U pismu papi rimskom Nikoli on, kao što već gore navedosmo, pisaše o svom iznuđenom pristanku na izbor za patrijarha…

Pismo ovo, praćeno i pismom samoga cara Mihaila III, stiže u Rim početkom 860 godine. Ali pre ovog pisma u Rim behu stigli neki neposlušni monasi iz Carigrada, među kojima beše i neki arhimandrit Teognost. … iziđoše pred papu, i stadoše pred njim klevetati Svetog Fotija i obasipati ga svakovrsnim porugama sve zbog njegovog, tobož, nekanonskog izbora. Zbog ovakvog postupanja ovih Ignjatijevih monaha ćesar Varda smatraše krivim i samog Ignjatija. Zato ga on progna na ostrva Tiverint i Mitilenu u Jegejskom moru, a neke od njegovih pristalica, klirike i monahe, poče progoniti i mučiti. Sa ovakvim postupcima Vardinim Sveti Fotije beše veoma nezadovoljan. On zato napisa pismo Vardi u kome ga umoljavaše i preklinjaše da prestane sa takvim progonima, jer će u protivnom sam on napustiti patrijarški presto.

U Rimu pak, kada papa Nikola ču od spomenutog arhimandrita Teognosta kako je Fotije kao laik izabran za patrijarha, bi mu veoma milo. Ali ne po dobru, nego po zlu. Jer papa Nikola odavno čekaše zgodan momenat da se umeša u poslove Carigradske Crkve, da bi je tako potčinio sebi. A beše papa Nikola čovek vrlo vlastoljubiv i gord; on žuđaše da ako može, ceo svet potčini vlasti svojoj … Bez rimskog pape se, tobože, ništa u Crkvi ne može rešavati, pa čak, tvrdio je papa Nikola, bez Rima nema ni samog Hrišćanstva…

Zbog toga on uze sada na sebe da brani bivšeg patrijarha Ignjatija. Međutim, njemu beše glavni cilj: zbaciti sa prestola Svetog Fotija i Carigradsku Crkvu potčiniti papskoj vlasti…Sazvavši neki svoj sabor u Rimu (avgusta 863 g.) on nepravedno osudi Svetog Fotija, a priznade za patrijarha Ignjatija. …tada bi sazvan veliki i vaseljenski Sabor, u leto 867 godine. Na Saboru je bilo oko hiljadu episkopa, klirika i monaha; predsedavao je Sveti Fotije, a prisustvovao je i sam car Mihailo. Sveti Sabor prvo razmotri jeretičko učenje i delanje franačkih misionara u Bugarskoj, koje tamo beše poslao papa Nikola; zatim latinsko jeretičko učenje o Duhu Svetom (Filioque); onda svečano izreče osudu svim ranijim jeresima, pa i ovoj latinskoj novouvedenoj jeresi. Rimski papa Nikola bi saborski osuđen, raščinjen i anatemisan, kao vođa nereda u Crkvi i bogohulne jeresi. A beše osuđeno i svo njegovo vlastoljublje i gorda strast i želja da ovlada celom Crkvom Božjom i potčini je sebi…Ovim saborom sveti otac naš Fotije i svi saborski oci pokazaše da crkvenoj saborskoj vlasti podležu svi episkopi bez izuzetka, pa prema tome i rimski episkop. Pogotovu to biva ako je u pitanju pojava nekog novog jeretičkog učenja, pa ma ko ga zastupao…

U ovo vreme car Mihailo beše uzeo sebi za savladara nekog Vasilija, poreklom iz Makedonije…No Vasilije imađaše veliku želju da i sam postane car. Vođen tom vlastoljubivom željom on ubi i carevog ujaka Vardu. Nakon ne mnogo vremena on iskoristi priliku i jedne noći, u septembru 867 godine, ubi i samog cara Mihaila, pa stupi na carski presto….Želeći da po svaku cenu osigura sebi presto, on namisli da se obrati Rimu i otuda nađe sebi podršku. Znao je on da rimski papa mrzi Svetoga Fotija, a više voli Ignjatija. Zato on odmah nasilno zbaci čoveka Božjeg Fotija sa patrijaršijskog prestola i protera ga u izgnanstvo u jedan napušteni i prazan manastir kraj Bosfora… Za patrijarha car Vasilije dovede Ignjatija i odmah uspostavi veze sa rimskim papom Adrijanom, koji beše izabran posle nedavne smrti bivšeg pape Nikole…Po nagovoru pape Adrijana car Vasilije i patrijarh Ignjatije sazvaše sabor u Carigrad 869. godine …Pozivan da dođe na ovaj sabor, Sveti Fotije je odbijao da to učini. Tek kada pretstavnik carske vlasti Vaan posla neke laike da ga dovedu, on dođe, ali je svo vreme smireno ćutao…Tada papski izaslanici baciše anatemu na Svetog Fotija i njegove episkope, i na njegove oči pred svima spališe sve knjige i dokumenta od njegovog bivšeg sabora držanog protiv pape Nikole (867 g.)…. U izgnanstvu provede Sveti Fotije nekoliko teških godina. A onda se poče prema njemu menjati ponašanje cara Vasilija. Na cara mnogo uticahu i česti saveti blaženog patrijarha Ignjatija. On po savesti svojoj kao da smatraše da je i on kriv za toliko proganjanje Svetog Fotija. Zato on ubedi cara da vrati Sv. Fotija iz progonstva, i car Vasilije dozva Fotija iz progonstva 873 godine…I svoju decu car poveri njemu na vaspitanje, svoje sinove Konstantina i Lava i Stefana. Tada se po Bogu izmiriše i dva sveta patrijarha….Zatim se u miru upokoji blaženi patrijarh, Ignjatije, 23. oktobra 877 godine, a Sveti Fotije tri dana kasnije bi vraćen na svoj patrijaršijski presto. Došavši na presto Sveti Fotije odmah upisa ime Ignjatijevo u crkvene diptihe, i od tada se blaženi Ignjatije patrijarh počitovaše u Crkvi kao svetitelj….O svom povratku na patrijaršijski presto Sv. Fotije izvesti odmah istočne patrijarhe i papu Jovana, čoveka blagočestivog i pravoslavnog….Zato zajedno sa carem pozva papu na sabor u Carigrad, a isto tako i sve svete istočne patrijarhe. I bi sazvan u Carigradu veliki sabor, koji otpoče rad novembra meseca 879 godine. …sveti sabor donese ovakvu odluku: ,Odlučujemo da onaj sabor koji je držan u Rimu za vreme blaženog pape Adrijana protiv nasvetijeg patrijarha Fotija, i onaj sabor u Carigradu koji bi držan protiv tog istog najsvetijeg Fotija, – budu potpuno odbačeni i ništavni i da se ne ubrajaju i ne smatraju u svete sabore, niti da se uopšte nazivaju saborom’…I sav se sabor divljaše mudrosti i svetosti blaženog patrijarha…Kada se po smrti cara Vasilija zacari njegov sin Lav, on po osionosti svojoj zbaci svetog patrijarha sa prestola i zatvori ga u pusti manastir zvani Jermenski kraj Carigrada, gde svetitelj provede poslednjih pet (ili šest) godina staračkog života svog. Izmučen progonstvom i stradanjima on do kraja ispi čašu Hristovog ispovednika, i mirno predade svetu dušu svoju u ruke Gospoda svog, 6. februara 891 godine” “

Tako Aba Justin, mora on lijepo o onome (Fociju) koga drži za sveca. Za njegovog protivnika sv. Papu Nikolu I., jedino je objašnjenje, da je bio častohlepan i opak. Jer, ako je čovjek bio u teškoj zavadi sa svecem poput Focija (koji se u svojem pismu Papi i sam tuži kako su ga na silu izabrali za patrijarha – interesantno kako ne spominje da je to prvenstveno bila sila nad zakonitim patrijarhom Ignacijem), mora da je taj Papa bio užasan. Sv. patrijarh Ignacije je i za pravoslavne i za katolike svetac (tako je htio i sam Focije!): evidentno je sv. Papu Nikolu tražio da ga zaštiti … ali ne, za Abu Justina je Papa Nikola jedna protuha, koja je poziv sv. Ignacija u pomoć zloupotrijebio za svoje „niske ciljeve“ (naime, da Rimskoj Crkvi osigura jurisdikciju nad jugom Italije i Bugarskom).

3.Još neke činjenice o Fociju

Valja uočiti da je kratko vrijeme prije svojeg prvog svrgavanja 867. godine (tj. prije povratka zakonitog patrijarha sv. Ignacija) Focije (ispred sinoda, kojega je bio sazvao) proglasio ekskomunikaciju sv. Pape Nikole I., a zajedno sa Papom i svih „njegovih Latina“ (tzv. „Focijev raskol“, onaj današnji je nastao dvjesto godina kasnije), jer da: 1. poste subotom, 2. ne započinju korizmu do Pepelnice (umjesto nedjelje koja pada tri dana prije, kakav je slučaj na Istoku), 3. ne dozvoljavaju svećenicima da se žene, 4. ne dozvoljavaju svećenicima da krizmaju (nego samo biskupima), te 5. zato što su dodali „filioque“ (tj. „od sina“) Nicejskom vjerovanju¹¹. Ove su postavke u jedanaestom stoljeću postale osnovom iz koje je nastao između „Grka“ i „Latina“ raskol, koji traje do danas.

Važno nam je još uočiti, da gore spomenuta Eudokija Ingerina nikada nije postala žena Mihaela III.; kako bi on svojim sinovima Lavu (rođen 866.) i Stjepanu (rođen 867.) osigurao „zakonit“ status, organiziran je njen brak sa Bazilijem Makedoncem, hrvačem i konjušarem (sin prostih seljaka) kod cezara Barde. Nakon što je Bazilije Makedonac postao očuh carevim sinovima, uvjerio je najprije Mihaela III. da Barda kuje urotu protiv cara. Car je „angažirao“ Bazilija da ubije Bardu te je nakon toga 866. godine sam Bazilije imenovan cezarom. Već 867. godine ovaj seljački sin ubija i samog Mihaela III.; uz pomoć svojih pristaša (sama Eudokija Ingerina je bila kćer jednog od zapovjednika carske garde) uspio je čvrsto zavladati Bizantom^{12 13}.

Možemo pretpostaviti da je Eudokijina uloga u tim „neponovljivim“ događajima morala biti posebna; doista je malo okrunjenih glava koji si za prijestolonasljednika uzima tuđeg sina, osobito ako bi to bio sin osobe koju su ubili – kao što je Bazilije I. učinio sa svojim pastorkom Leonom VI. U najmanju ruku, uspjela je Eudokija sebi priskrbiti naslov carice, a svojim sinovima prijestolje (jednome od njih i patrijaršijsku stolicu).

Bazilije Makedonac je odmah odlučio prognati Focija (koji je „friško“ ekskomunicirao Papu) i pozvati natrag u Carigrad sv. patrijarha Ignacija. Na poziv sv. Ignacija i novoga cara Bazilija biva sazvan gore spomenuti IV. carigradski koncil, pod okriljem novog Pape Hadrijana II. Nisu na tom koncilu proglašene nikakve nove dogme – ona vjera u nezabludivost Pape, koju je u VI. stoljeću bio formulirao Papa Hormizda, i koju su potpisali oci IV. carigradskog koncila 869., proglašena je dogmom tek na I. Vatikanskom koncilu 1870. godine^{14 16 16 17}, ali je Focije osuđen i njegov izbor za patrijarha poništen. Zaključke koncila je potvrdio Hadrijan II. svojom papinskom vlašću.¹⁸

Poslije su se patrijarh Ignacije i njegov konkurent Focije pomirili, te je sv. Ignacije stolovao u patrijaršiji dok je Focije bio tutor Konstantinu – jednom od sinova cara Bazilija III1¹⁹. Bazilijev boravak među elitom na carskom dvoru (čiji je dio bio i podrijetlom) omogućio mu je da naposljetku, kad je nakon 10 godina sv. Ignacije umro, dobije od Bazilija III. podršku da postane (zakoniti) patrijarh – u isto vrijeme kada je Bazilije I. Fotijevog gojenca, svojeg najstarijeg sina Konstantina uzeo za suvladara²⁰. Papa Ivan VIII. se sa tim imenovanjem složio; također je poslao u Carigrad legate, koji su nazočili novom koncilu.

Focije je bio jasno naumio da ovaj novi koncil bude 8. ekumenski koncil (pripazimo, da pravoslavni danas listu koncila u pravilu zaključuju sa sedmim iz 787. godine); čak je zamolio novoga Papu Ivana VIII. da pošalje legate na koncil; nije u ljubaznoj korespondenciji spominjao onih 5 razloga protiv „Latina“ i sv. Pape Nikole. Trojica prisutnih legata nisu na saboru održanom 879. – 880. godine izrekli „contradictur“ (nisu bili sveci, poput sv. Hilarija, koji je bio legat sv. Pape Lava I. na “razbojničkom saboru” u Efezu 449. godine), nego ih je Focije uspio pridobiti na svoju stranu, kako mu je to već jednom bilo uspjelo sa legatima sv. Pape Nikole. Papa Ivan VIII., čim su mu legati donijeli na potvrdu zaključke sabora (sa onih istih pet primjedbi koje je Focije bio iznio kod ekskomunikacije Pape i Latina iz 867.), nanovo je ekskomunicirao Focija („Drugi Focijev raskol“)²¹.

Drugi Focijev raskol i opet nije potrajao dugo. Kada je cara Bazilija I. naslijedio njegov sin Leon VI. (886-912), on je Focija ubrzo optužio za izdaju i prognao ga u provinciju – a za novog patrijarha dao „izabrati“ svojega rođenog brata Stjepana I. Rim je opet bio uzrujan zbog nezakonitog smjenjivanja jednog i postavljanja drugog patrijarha (sin gorespomenute Eudokije Ingerine i cara Mihaela III. ^{22 23}). Pošto je Stjepan zauzimao patrijaršijsku stolicu nekoliko godina, priznao je Rim tek imovanje patrijarha Antona II. (893. – 895. godine); te su Rim i Carigrad opet bili u miru. Za daljnjih stotinjak godina.

Patrijarh Focije je umro u izgnanstvu; bilježi se da je zadnje godine proveo predan molitvi i teološkom studiju.

4. Pravoslavni o Fociju: baština

I pazi sada: na pravoslavnom Istoku su Focijev koncil iz 879. – 880. godine dugo vremena ozbiljno uzimali kao osmi ekumenski koncil. Tako je Marko Efeški – glavni kritičar „Latina“ na pomirbenom koncilu u Firenci 1439. o pitanju „filioque“ – od Focija po prvi put u povijesti otvorenom – zborio ovako: „Svom dušom primajući i i čuvajući ovo svešteno učenje (μαθημα) vere i Simvol, izloženo I i II Saborom i utvrđeno i potvrđeno od ostalih Sabora, primam i čuvam, prihvatam i celivam uz rečenih Sedam Sabora i onaj Sabor koji je bio sabran posle njih za vreme blagočestivog cara Vasilija Romejskog i svjatjejšeg Patrijarha Fotija, i koji je bio nazvan Osmim Vaseljenskim, koji je u prisustvu legata blaženog pape Staroga Rima Jovana (VIII) Pavla i Evgenija episkopa i Petra prezvitera i kardinala – sankcionisao i potvrdio Sedmi Vaseljenski Sabor i odredio da se isti pribroji Saborima bivšim pre njega, zatim vaspostavio svjatjejšeg Fotija na njegov presto, i osudio i anatemisao, kao i pre njega Vaseljenski Sabori, one koji se drznu novotvoriti neko dodavanje ili oduzimanje ili uopšte promenu u napred rečenome Simvolu. “Jer ako neko, kaže se, mimo ovog sveštenog Simvola drzne se pisati drugi ili dodavati ili oduzimati, i drzne se nazvati to orosom ( = definicojom vere) neka bude osuđen i izvrgnut iz celokupne hrišćanske zajednice”. To isto odnosno ovog dodatka u Simvolu govori još opširnije i jasnije i Papa Jovan u poslanici svjatjejšem Fotiju. Taj Sabor je izdao takođe kanone, koji se nalaze u svim kanonskim knjigama (= zbornicima).“²⁴

To Marko Efeški (njega i Focija često nazivaju pravoslavni „stupovima pravoslavlja“) zapravo govori o jednom krivotvorenom pismu, koje je bilo pridodano na kraju akata Focijevog „koncila“, i kojim je tobože Papa Ivan VIII. potvrdio zaključke kojima se osuđuje „filioque“ i razne druge prakse koje su u Rimu tada bile već duboko uvriježene.

Ali ne, nije Papa Ivan VIII. potvrdio Focijev “koncil”²⁵, te taj “koncil” kao „vaseljenski“ ne spominje ni „svjatejši“ vladika Nikola Velimirović Žički u svojem katekizmu „Vera Svetih“ iz 1949. godine²⁶. A ne spominje ga u popisu ekumenskih koncila ni sam Ekumenski patrijarhat²⁷, makar samoga Focija (Photios I., 858-867, 877-886) uredno navodi na listi patrijarha koji su bili na čelu tog patrijarhata²⁸.

Pri tome, patrijarh Focije je za pravoslavne svetac. I to među uglednijima, crkveni naučitelj.²⁹

5.Katolici o Fociju: velik i u vrlini, i u manama

A dobro, mi ćemo Focijevu „karakteristiku“ prepisati iz „Catholic Encyclopedia“ iz 1907. (tj. iz vremena kada katolički teolozi nisu bili odveć popustljivi):

„Da je Focije bio jedan od najvećih ljudi Srednjeg vijeka, jedna od najupečatljivijih osoba u čitavoj povijesti Crkve, neupitno je. Njegov kobni prijepor sa Rimom, premda najčuveniji, bio je samo jedan od rezultata njegovog mnogostranog djelovanja. Tijekom burnih godina koje je proveo na patrijaršijskoj stolici, kada je ratovao protiv Latina, on je pregovarao sa muslimanskim kalifom radi zaštita kršćana pod muslimanskom vlašću i skrbi za sveta mjesta (op.: u Jeruzalemu) i razrješavajući sukobe sa raznim istočnim hereticima … Njegov interes za pisanje nije nikada prestao. Usred svih svojih briga on je našao vrijeme da piše o dogmi, biblijskoj kritici, kanonskom pravu, propovjedi, jednu enciklopediju o svim vrstama znanosti, i pisma o svim dnevnim pitanjima. Da nema njegovog nesretnog raskola, njega bi se moglo računati kao zadnjeg, i jednog od najvećih među crkvenim ocima. Nema mjesta sumnji, kada je u pitanju njegov privatni život. Prihvaćao je svoja progonstva i nevolje muževno i dobro. Nikada nije zapadao u očaj zbog svoje sudbine i proveo je godine neprijateljstava gradeći svoju stranku, pišući pisma da ohrabri svoje stare prijatelje i stekne nove.“

I onda nastavlja isti enciklopedijski članak sa pokudom Focijevog lika i djela: “Međutim nije manje vidljiva ni druga strana njegovog karaktera. Njegova nezasitna ambicioznost, njegova odlučnost da stekne i zadrži patrijaršijsku stolicu, vodila ga je do krajnjeg nepoštenja… da bi zadržao to mjesto Focije se spustio na najnižu razinu podmuklosti.“

Ne bih ovome ništa dodavao.

A što katolici misle o Focijevom glavnom protivniku, sv. Papi Nikoli I.? Evo ukratko: „On je razvio interesantnu teoriju o odnosima Crkve i Države: i Papa i Car imaju moć; sfere njihovih moći se međutim razlikuju. Papa, čije je područje moći duhovno, može se miješati u stvari Države, ali Car, jer je njegovo područje moći vremenito, ne smije zalaziti u stvari Crkve… Sv. Nikola I. je odbio dopustiti caru Lotaru II. Lotarinškom da se razvede od svoje žene Teutberge, kako bi se oženio ljubavnicom.“³⁰ (Dirljivo je opaziti, kolike su rizike preuzimali crkveni hijerarsi, da zaštite svetost bračnog veza.)

Ako bolje pogledamo, ova „interesantna teorija“ sv. Nikole I. je baš ono što danas nazivamo slobodom vjeroispovjesti: državne vlasti ne smiju zadirati u autonomiju vjerskih zajednica, ali vjerske zajednice smiju izricati kritike državnoj vlasti. U praktičnom životu je car Lotar II. bio kršćanin, te je imao Papa ovlast da ureduje u pitanju njegovog braka (crkvenog, jasno). Tako je i danas: odvojenost Crkve i Države ne znači da nema Crkva ingerenciju u pitanju braka. Također može Crkva ekskomunicirati, izricati tzv. interdikte i druge crkvene kazne protiv nositelja državnih funkcija koji sudjeluju u kršenju Božjih zakona; takvo što današnje katoličke vlasti čine rijetko (zapravo, nikada se takvim kažnjavanjima nije pristupalo olako), ali ipak čine^{31 32}.

6.Zaključak?

Predvodnik pravoslavne strane u Komisiji spomenutoj na početku ovoga članka, metropolit Ivan Zizioulas Pergamonski³³, objašnjava da svi pomaci koji su u „usaglašavanju“ katolika i pravoslavnih postignuti u proteklim desetljećima zapravo „vise“ o krucijalnom pitanju uloge Pape: „Svi ti mali koraci neće nas pomaknuti naprijed, jer se uvijek spotičemo na ovom pitanju.“³⁴

Ohrabrujuće je da se o tom prijepornom pitanju razgovara, sve ako je stvar – kao mnogo puta u prošlih tisuću godina – uvijek u opasnosti da ispadne „sizifov posao“, kako je 2000. godine o pregovorima između katolika i pravoslavnih zaključio aktivni sudionik tih nastojanja Ratko Perić, mostarski biskup.³⁵

Dario C.

1 http://www.zenit.org/article-30508?l=english

2 http://www.newadvent.org/cathen/05495a.htm

3 http://beutel.narod.ru/write/councils.htm

3 http://www.copticchurch.net/synaxarium/2_17.html

5 http://www.newadvent.org/cathen/04310b.htm

6 http://www.newadvent.org/cathen/07470a.htm

7 http://www.vatican.va/holy_father/leo_xiii/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_29061896_satis-cognitum_en.html

8 http://orthodoxwiki.org/Theodora_(9th_century_empress)

9 http://www.roman-emperors.org/EudInger.htm

10http://www.svetosavlje.org/biblioteka/avajustin/zitijasvetih/Lat_ZitijaSvetih0206.htm

11http://www.newadvent.org/cathen/12043b.htm