“Nediplomatski” – od vatikanskog diplomata (i o „homoseksualnom odgoju“ u školama)

SAD je zemlja koja je svoju samostalnost utemeljila na ideji vjerske tolerancije (između protestantskih denominacija, ispočetka). Međutim izgleda da sekularizam (bezbožništvo) ima drugačiju viziju budućnosti te vodeće zemlje svijeta. Onu koju možemo očitati u riječima kardinala koji vodi nadbiskupiju u svojem rodnom gradu u srcu Amerike, Chicagu: „Očekujem da ću ja umrijeti u svojem krevetu, da će moj nasljednik umrijeti u zatvoru, a njegov nasljednik kao mučenik na trgu. Njegov nasljednik će pokupiti krhotine razrušenog društva da iznova sagradi civilizaciju, kao što je Crkva već često činila u povijesti čovječanstva.“ (kardinal Francis George, nadbiskup Chicaga, 2010. godine).

Nadbiskup najprije upozorava da su mnogim zemljama svijeta kršćani suočeni sa zastrašivanjima i težim proganjanjima – sve do ubojstava. Na prvom mjestu spominje najmnogoljudniju zemlju svijeta Kinu, potom spominje Indiju i dugi niz islamskih zemalja; tu spominje i Pakistan, o kojem smo i mi pisali u slučajevima Asije Bibi , majke petero male djece koja je nepravomoćno osuđena na smrt zbog „blasfemije“ (naime, javno je ispovjedila vjeru da je Isus veći od Muhameda), i Shahbaza Bhatija, političara ubijenog zato što se zauzimao za njen život.

Nuncij potom prelazi na sudske slučajeve sa Zapada: naime slučajeve gdje vidimo kako deklaracije o ljudskim pravima i slobodama doista funkcioniraju – u stvarnim životima stvarnih ljudi.

O jednome  slučaju koje nuncij Viganò spominje, i mi smo na katolik.hr pisali: o slučaju bračnog para Johns u Velikoj Britaniji. U tom slučaju – gdje je dvoje pobožnih protestanata apliciralo da budu posvojitelji, nakon što su ranije besprijekorno odgojili više posvojene djece – sudske vlasti su našle kršćane nepodobnima za brigu o djeci; naime bi kršćani u slučaju da ih djeca propituju o moralnosti homoseksualnost, odgovorili da je homoseksualnost grijeh. Viganò sumira: „vlasti Ujedinjenog Kraljevstva su izrazile teške sumnje o tome da bi ubuduće smatrale kršćane koji čvrsto drže do svoje kršćanske vjere podobnima za brigu o djeci. Posljedica takve odluke suda je da je življenje vjere ostalo samo nominalno zaštićeno u zakonskom tekstu, ali se u praksi uopće ne poštuje.“ Dodaje da su Johnsovima zanijekana prava koje su im zajamčena Međunarodnim paktom u građanskim i ljudskim pravima (UN, 1976. godine), za korist „homoseksualnih prava“ – u koja se mnogi kunu, makar nisu uvrštena u baš niti jedan pravni dokument međunarodnog značaja. Viganò  spominje  Georgea Orwella: da je on živ, zacijelo bi mogao nešto pridodati svojem romanu „’1984.’ gdje je totalitarna država, između ostalih stvari, našla efikasna sredstva da udalji djecu od njihovih roditelja i da monopolizira nadzor nad odgojnim procesom, osobito u moralnim pitanjima“.

Sa tog slučaja nuncij „krajnje nediplomatski“ prelazi na sudske slučajeve u samim Sjedinjenim Američkim Državama – čak i one otvorene. Nije to, međutim, nešto što se njega kao diplomata ne bi smjelo ticati: naime je riječ o fundamentalnim pitanjima javnog morala – tj. o stvarima o kojima Sveta Stolica i njena diplomacija ne smiju prestati govoriti.

Započinje sa sudskim slučajem Parker v. Hurley, gdje su 2007. godine federalni sudovi presudili u slučaju gdje su roditelji iz Lexingtona, Massachusetts tražili da se njihovoj djeci ne predaje „nauk“ iz udžbenika koji istospolni brak prikazuje prirodnim i cjelovitim: „Obitelj Parker i druge obitelji, koje su židovski i kršćanski vjernici, htjeli su izboriti pravo da njihova djeca ne slušaju takve poduke … građanske vlasti i savezni sudovi se sa njima nisu složili, i stoga su odbili zakonite zahtjeve tih roditelja koji su nastojali zaštititi svoju djecu od moralno neprihvatljivog. Da su ta djeca ostala u javnim školama, morala bi sudjelovati u indoktrinaciji o onome što javne škole smatraju ispravnim za njihovu djecu. Jednostavnim riječima, vjerska sloboda je još jednom bila nasilno gurnuta u stranu.“

Nuncij Viganò govori i o otvorenom sudskom slučaju koji se tiče odluke kalifornijskog referenduma protiv homoseksualnog „braka“, gdje je 2008. godine narod izglasao zabranu registracije takvih tobožnjih brakova u Kaliforniji. Tu je federalni sudac Waughn Walker (inače i sam homoseksualac koji živi u javnoj homoseksualnoj vezi, koliko to važno ili nevažno bilo za suđenje) 2010. godine u prvostupanjskoj presudi u slučaju Perry v. Schwarzenegger izložio slijedeće umne misli o izvršavanju slobode vjeroispovijesti – inače zajamčene ustavom SAD: „Religijska uvjerenja da su homoseksualne i lezbijske veze grješne i manje vrijedne od heteroseksualnih veza škode homoseksualcima i lezbijkama“. Nuncij nastavlja: „Ta ‘škodljivost’ koju navodi sudac postala je osnovom za razvijanje jednog mehanizma koji se koristi u svrhu umanjivanja, ili čak iskorjenjivanja slobode vjeroispovijesti, koja uključuje odlučno sudjelovanje vjernika u javnom i političkom životu.“

Viganò odmah nastavlja: „Na drugim područjima, svjedočimo kako katoličke udruge u području socijalne skrbi širom SAD bivaju istisnute iz vitalnih područja socijalne skrbi, iz razloga što dosljedni ljudi koji provode te programe ne žele prihvatiti politike ili se uključiti u postupanja koja su protivna temeljnim moralnim načelima katoličke vjere.“ Nuncij mora nažalost zamijeti i slučajeve „katoličkih“ političara i „katoličkih“ akademika koji podržavaju bezbožničke politike u stvarima poput pobačaja, kontracepcije, zloupotrebe embrija, problematičnih posvojenja .

Spominje tu nuncij Viganò enciklike Pape Pija XI. „Non Abbiamo Bisogno“ iz 1931. godine, koja se bavila onodobnim progonom katolika u fašističkoj Italiji, i enciklike istog pape „Mit Brennender Sorge“ iz 1937. godine, koja se bavila progonima koje su nacisti započeli u Njemačkoj. Podsjeća na riječi Ivana Pavla II. iz „Centesimus Annus“ iz 1991. godine, gdje je taj blaženi Papa – baš u vrijeme pada istočnoeuropskih totalitarnih režima – upozorio da se i „demokracija bez moralnih vrijednosti lako izokreće u otvoreni ili površno prikriveni totalitarizam“.

Nadbiskup nastavlja sa misli o ostavštini bl. Ivana Pavla II., Pape koji se prije dlosaka u Rim iskazao kao svećenik i biskup, podižući župu u komunističkom „model gradu“ Nowoj Huti, usprkos zabranama totalitarnog režima – koji je oko industrijskog kombinata sagrađenog usred polja htio podići jedan komunistički „raj na zemlji“. Podsjeća nuncij na riječi sa prve mise b. Ivana Pavla II. nakon izbora za papu 1978. godine: „Ne bojte se!“. Taj poticaj nuncij stavlja pred oči američkim katolicima, čija prava sekularisti sve odlučnije „guraju u stranu“, kao smetnju ostvarivanju svoje vizije „raja na zemlji“.

Evo zapravo riječi nadbiskupa Vigana, koje zaslužuju doslovno citiranje:

„Još nismo uspjeli do kraja prigrliti ohrabrujući nagovor Svetog Oca, sada kada na neviđeni način vidimo platformu koju je prihvatila vodeća politička stranka, gdje su stvari koje su same po sebi zlo prihvaćene kao temeljna načela, i vidimo katoličke vjernike kako tu platformu podupiru. Tu vidimo na djelu strategiju podjele, jedan hotimični razdor u Crkvi; putem te strategije, tijelo Crkve se slabi, i na taj se način Crkva može lakše progoniti.“¸

Nadbiskup Viganò završava svoj govor ubrzo nakon ovih teških riječi. Nadajmo da su uspjele odjeknuti u savjestima akademika okupljenih okupljenih na „Notre Dame“.[1] To je vrsta riječi što traži plodno tlo u dušama katolika, koji će se znati borbeno zauzeti za oživotvorenje nauka Evanđelja.

Dario  C.