Boga ne možemo vidjeti golim okom, povećalom, ni mikroskopom. Ne možemo ga čuti (osim, eventualno, metaforički) ni dodirnuti. Ne možemo ga izmjeriti mjernim instrumentom. Ukratko, njegovo postojanje ne možemo ni ustanoviti ni opovrći nikakvim prirodoznanstvenim eksperimentom. Ova činjenica navodi kritičare religije – ateiste i agnostike – na zaključak da je govor o Bogu i o drugim vjerskim istinama, ne samo pogrešan, nego i besmislen. Kakvoga, naime, ima smisla govoriti o nečemu što se ne može ni na koji način provjeriti? Tvrdnja koja se ne može nikako provjeriti, besmislena je. Rukovodeći se ovom logikom, kritičari su religije tijekom posljednjih nekoliko desetljeća predložili nekoliko podrugljivih konstrukcija s ciljem ismijavanja religije. Tako neki uspoređuju Boga s “nevidljivim zmajem u garaži” (Carl Sagan), drugi s “nevidljivim ružičastim jednorogom”, treći opet s “nevidljivim letećim špegeti čudovištem”. Premda znamo da su sva ova besmislena bića izmišljena, ne možemo njihovo postojanje ni potvrditi ni opovrći, pa bi nas ateisti htjeli natjerali da se zapitamo: nije li naš Bog zapravo isto to? Što možemo odgovoriti na ovakve optužbe?
Svaka neistina, da bi bila uvjerljiva, ima u sebi neku klicu istine. Tako je i u ovom slučaju. Točno je da se istinitost svake smislene tvrdnje mora moći nekako provjeriti. No jedna je stvar reći “nekako provjeriti”; posve je druga stvar reći “eksperimentalno provjeriti” ili “provjeriti metodama prirodne znanosti”. Problem je što nam kritičari religije pokušavaju nametnuti priridoznanstvenu, eksperimentalnu metodu kao jedino mjerilo. Ovakvo shvaćanje, prema kojemu tvrdnja, da bi bila istinita (i uopće smislena), mora biti eksperimentalno provjerljiva, poznato je u povijesti filozofije pod imenom logički pozitivizam. Takvo je shvaćanje, međutim, neodrživo, i to barem iz tri razloga:
(1) Takvo shvaćanje je u sebi proturječno. Naime, tvrdnja da je “eksperimentalna provjera jedini kriterij istinitosti ili neistinitosti neke tvrdnje” sama po sebi nije eksperimentalno provjerljiva. Ona dakle već sama pada upravo na onom kriteriju koji sama pokušava uspostaviti. Tako pobija samu sebe.
(2) Kad bi se takvo shvaćanje dosljedno prihvatilo, ne bi mogle opstati ni discipline poput matematike ili logike; discipline kojima inače nitko ne osporava najveću racionalnost. Matematika barata apstraktnim pojmovima i dolazi do apstraktnih zaključaka koji nisu eksperimentalno provjerljivi. Kompleksnih brojeva, primjerice, nema u prirodi. Nema ni idealnih geometrijskih objekata s kojima barata geometrija. Pa ipak, matematika ostaje neprocjenjiv alat iste one znanosti u koju se obično zaklinju isti kritičari religije koji postavljaju gore navedene primjedbe.
(3) Spomenute kritičare mogli bismo upitati posjeduju li oni razum? Nedvojbeno, njihov bi odgovor bio potvrdan. No upitajmo ih potom, mogu li tu tezu eksperimentalno dokazati? Mogu li vidjeti vlastitu pamet? Mogu li je čuti? Dodirnuti? Onjušiti? Mogu li je izmjeriti mjernim instrumentom? Nakon što niječno odgovore na sva ova pitanja, znači li to da njihova pamet uopće ne postoji; da ne misle?
Netko bi ovdje možda mogao odgovoriti da se eksperimentalno može provjeriti elektromagnetska aktivnost mozga. Možda, no to još ne znači misao, pamet ili razum. Elektromagnetsku aktivnost mozga ima i životinja, pa čak i stroj poput elektromotora ili radio odašiljača.
viktor.veric@katolik.hr