Kako sam ovih dana, vise nego inače, zbog neopisivih gužvi koristio javni gradski promet često sam u tramvaju imao priliku vidjeti jednog relativno mladeg dečka. Naravno da ga među tolikim brojem putnika uopće ne bih primijetio, da u njemu nisam vidio nesto neobično. Na jednom ramenu nosi svoj ruksak, o drugom ramenu visi gitara, a u rukama uvijek drži malog bijelog zečića. Svakoga dana isto. On, njegov ruksak, gitara i zeko. Po mojoj slobodnoj procjeni on je beskućnik. Čini mi se da ništa više osim navedenog nema. U ruksaku je sva prtljaga koju posjeduje, gitara mu je sredstvo da si eventualno zaradi poneku kunu svirajući po nekim javnim trgovima, a zeko je valjda jedini koji se može poistovjetiti s njegovom sudbinom. Ali ne leži tu njegova neobičnost. Fascinirala me, i zato ga spominjem, njegova vedrina. On je uvijek nasmijan, s putnicima pokušava uspostaviti komunikaciju, nikome ne govori o svojoj sudbini, nikada ga nisam čuo da se žali ili od nekoga traži pomoć. Njegovo me ponašanje asocira na divne riječi one poznate duhovne šansone, koju poneki pripisuju sv. Franji Asiškom »ja lutam presretan ovom divnom zemljom ii’ kiša pada il’ sunce sja, ja uvijek dobre sam volje, uvijek radosno pjevam, u mom srcu tuga neće naći stan«. Ovaj mladić veselo kroči stazom života, iako ne vjerujem da ga život »mazi«.