Razlozi nade koja je u nama
Naši dani izgledaju nekako maleni, pa će takav biti i današnji dan. Vjerojatno to neće biti dan u kojem ćemo donijeti neke velike odluke ili u kojemu ćemo uraditi nešto izvanredno; neće vjerojatno biti ni dan nekih velikih susreta. Bit će to samo jedan dan više, u zbroju naših dana, možda bezbojan, siv, monoton i dosadan…
Vrijedan je radnik svoje plaće
Otkako je Republika Hrvatska potpisala Ugovore sa Svetom Stolicom i otkako se u tim ugovorima regulira i određena nadoknada za rad katoličkih svećenika u Domovini, ne prestaju prepucavanja u javnosti glede toga. Mnogi smatraju da je Katolička Crkva u Hrvatskoj privilegirana u odnosu na druge vjerske zajednice i da treba smanjiti njezin utjecaj. U svakom drugom, pa i u ekonomskom pogledu. Među samim katolicima puno je onih koji smatraju da takvo što Crkvi nije potrebno i da ona može i treba živjeti i bez dotacija Države. Ima i katoličkih svećenika koji su uvjereni da nam takvo što nije potrebno pa šire tezu da je tim činom Crkva u Hrvata izgubila svoju vjerodostojnost, da više nije slobodna, da je »otupljena oštrica njezina mača”, da je izgubila mogućnost kritičkog promišljanja o suvremenoj zbilji, da je »ubila« u sebi proročku riječ… Poneki idu čak tako daleko da više, zbog sada već redovitog načina financiranja Katoličke Crkve, ne žele ići u božićni pohod obiteljima jer i to se može doimati kao skupljanje novca za Crkvu i župnu zajednicu. A to opet nije potrebno ako već postoje novčani doprinosi Republike Hrvatske Katoličkoj Crkvi.
Ne zaboravi tko si.
Ako zaboraviš što zapravo uopće hoćeš i kada o sebi jedino znaš reći svoje ime,
tada se sjeti kome pripadaš, sjeti se da si Njegov.
Ma kako bio umoran i prizeman, s otežalim hodom i bezvoljnim danima, dok ideš za ljudima i dok te isti povrijede i kada ti ništa ne ide i na kraju ostaneš sam,
ti si i tada Njegov i On će te odmoriti, podignuti u visine, dati lagane korake i ispuniti dane radošću.
Prije nekoliko godina slušao sam jednog starijeg svećenika kako govori o tri svećeničke ili svećenikove ljubavi. Moram priznati da me početak propovijedi zbunio. Obično se o svećeništvu govori obrazlažući tria munera – munus sanctificandi, docendi, regendi (posvetiteljska, učiteljska i pastirska služba). No sadržaj te propovijedi bio je itekako zanimljiv. Taj je proćelav i vjeran svećenik iznio svu dubinu i bogatstvo svog unutarnjeg svećeničkog života. S distance od nekoliko godina od svoga svećeničkog ređenja želio bih u ovoj svećeničkoj (našoj) godini, iznijeti neka svoja razmišljanja na temu tih triju svećenikovih ljubavi. Prije svega koje su to tri ljubavi.
Ovo pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima i sama sebi često postavim. Naravno da se u mojem životu podrazumijeva da je Isus moj Bog i da želim svoj život usmjeravati snagom Njegovih riječi. Živjeti s Njim. Biti blizu Njemu. To se toliko puta podrazumijeva a u međuvremenu, u životu, a život nije uvijek jednostavan, kao da zaboravim da je moj Bog svemoguć. I svaki put kada se nađem pritisnuta i malaksala ostajem zbunjena, prolazim svoju borbu u srcu a istovremeno nemam osjećaj da sam se udaljila od Gospodina. I dalje sam s Njim. Molim. Čitav Njegovu riječ. Ali opet….kao da se ništa naročito ne događa. Težina ostaje. I onda se sjetim ovih riječi iz evanđelja. I sve što mi se događa, u čemu se osjećam nemoćna, sve to od mene traži da zastanem usred poslova koje ne stižem obaviti, usred vremena kojeg čini mi se nikada nemam dovoljno, i baš tada trebam stati i zapitati se «Tko je za mene Isus?» «Vjerujem li mu?» I činim se samoj sebi smiješna, pa znam tko je Isus, pa naravno da mu vjerujem.
Kako sam ovih dana, vise nego inače, zbog neopisivih gužvi koristio javni gradski promet često sam u tramvaju imao priliku vidjeti jednog relativno mladeg dečka. Naravno da ga među tolikim brojem putnika uopće ne bih primijetio, da u njemu nisam vidio nesto neobično. Na jednom ramenu nosi svoj ruksak, o drugom ramenu visi gitara, a u rukama uvijek drži malog bijelog zečića. Svakoga dana isto. On, njegov ruksak, gitara i zeko. Po mojoj slobodnoj procjeni on je beskućnik. Čini mi se da ništa više osim navedenog nema. U ruksaku je sva prtljaga koju posjeduje, gitara mu je sredstvo da si eventualno zaradi poneku kunu svirajući po nekim javnim trgovima, a zeko je valjda jedini koji se može poistovjetiti s njegovom sudbinom. Ali ne leži tu njegova neobičnost. Fascinirala me, i zato ga spominjem, njegova vedrina. On je uvijek nasmijan, s putnicima pokušava uspostaviti komunikaciju, nikome ne govori o svojoj sudbini, nikada ga nisam čuo da se žali ili od nekoga traži pomoć. Njegovo me ponašanje asocira na divne riječi one poznate duhovne šansone, koju poneki pripisuju sv. Franji Asiškom »ja lutam presretan ovom divnom zemljom ii’ kiša pada il’ sunce sja, ja uvijek dobre sam volje, uvijek radosno pjevam, u mom srcu tuga neće naći stan«. Ovaj mladić veselo kroči stazom života, iako ne vjerujem da ga život »mazi«.
