Liturgijski tekstovi današnje nedjelje tvore niz zaziva Gospodinu. Mi mu govorimo da je on naša zaštita, naša hrid, naše utočište (usp. Ps 18, 2-3). A dnevna molitva razrađuje dalje ovaj motiv introitusa: ”Ti nikada ne uskraćuješ svoga vodstva onima koje u svojoj ljubavi utvrđuješ”1.
I u gradualu tražimo svoje utočište kod Gospodina: ”Zavapih Gospodinu u svojoj ne volji… Gospodine, spasi me od jezika prijevarnih i usana klevetničkih. O Gospodine, Bože moj, ja se uzdam u te” (Ps 120, 1-2; Ps 7,2). Potresno je kako nas Bog, naš Otac, usrdno opominje da se uvijek utječemo njegovu milosrđu, što god da se dogodi. Čak i sada, u ovim trenucima kada se u čitavoj Crkvi mogu čuti zbrkani glasovi; u ovim vremenima zablude, jer mnoge duše ne nalaze dobre pastire koji bi ih kao Krist priveli do ljubavi Gospodinove. Umjesto toga nailaze na lopove i razbojnike, koji dolaze da ukradu, zakolju i unište (usp. Iv 10, 8. 10).
Ne bojmo se. Crkva je mistično Tijelo Kristovo. Ona će nepogrešivo biti put i ovčinjak Dobroga Pastira – čvrsti temelj i otvorena cesta za sve ljude. Upravo smo pročitali u svetom evanđelju: Gospodar reče sluzi: “Iziđi na putove i među ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća!” (Lk 14,23).