Uvod
Ako u juhu stavite par kapi otrova ona postaje nejestiva bez obzira što ste u nju prethodno stavili najbolje sastojke, dobro povrće, najkvalitetnije meso, najbolju vodu i odlične začine. Tako u prenesenom smislu niti jedan dokument koji sadrži makar i jednu herezu (kap otrova) ne može se nazvati katoličkim bez obzira na sve ono dobro što je u njemu napisano. Takav je slučaj nažalost i s najnovijom Deklaracijom Dignitas infinita o ljudskom dostojanstvu[1] objavljenom 8. travnja 2024.
Na letimičan pogled većina katolika možda neće primijetiti hereze jer su upakirane u lijepi celofan, ali izvježbano oko će prepoznati modernističke manire pisanja, i vrlo brzo otkriti da su autori Dignitas infinita svoja heterodoksna naučavanja nastojali prezentirati na već uobičajeni dvosmisleni način. Tek kada se uzme u obzir cjelina dokumenta moramo zaključiti da tu dvojbenih stvari („kapi otrova“) ima previše, u jednom zapravo kratkom tekstu – takav niz dvosmislenosti otkriva nam da dokument odiše modernističkom logikom, tj. riječ je o modernizmu koji je odavno proglašen herezom.
Ali da pogledamo prvo one dobre sastojke. U dokumentu se osuđuje ekstremno siromaštvo (36), trgovanje ljudima (41), seksualno zlostavljanje (43), zlostavljanje žena (44), pobačaj (47), surogat majčinstva (48), eutanazija (51), marginalizacija hendikepiranih osoba (53), rodna teorija (55), promjena spola (60) i digitalno nasilje (61).
U ponekim od ovih dobrih sastojaka nažalost ima i određenih primjesa rodne ideologije. Tako kod kritike zlostavljanja žena Deklaracija prihvaća dženderističku terminologiju kao što je „femicid“[2], i time ustvari, možda nesvjesno, diskriminira muški spol (46). Naravno da u islamskom svijetu možemo govoriti o sustavnoj diskriminaciji žena (što Deklaracija naravno ne spominje), ali u zapadnom svijetu kriviti patrijarhat za ubojstvo žene je u najmanju ruku ako ništa drugo, promašeno, što nam dobro predočuje kritička analiza Istanbulske konvencije objavljene na Katolik.hr
Slično i kod kritike rodne teorije Deklaracija koristi dženderističku terminologiju kada govori o „seksualnoj orijentaciji“, te koristeći se dženderističkim trikovima kaže da „Zbog toga treba osuditi, kao protivnu ljudskom dostojanstvu, činjenicu da se na nekim mjestima ne mali broj ljudi zatvara, muči, pa čak i lišava dobra života samo zbog svoje seksualne orijentacije“ (55). To su obične dženderističke podvale, nitko se ne kažnjava zbog toga što pati od privlačnosti prema istom spolu, ali u nekim zemljama se, uistinu, kažnjavaju osobe koje se uhvate u činu sodomije, što je nešto sasvim drugo.
Ova kritika rodne teorije je jalova i isprazna jer se ne spominje glavna premisa rodne teorije: istospolnost je normalna. Zapravo, istospolnost, kao ključni segment rodne teorije, uopće se ne spominje. A u rodnoj teoriji istospolnost mora biti normalna, jer ako nije normalna (a znanost i Crkva nam govore da nije) onda nema ni roda već samo duševnog poremećaja.[3] A upravo tandem Bergoglio/Fernández čine sve kako bi normalizirali istospolnost, tj. sodomiju. U najnovijoj knjizi Život: Moja priča kroz povijest Bergoglio ustraje u podupiranju legalizacije istospolnih zajednica jer navodno muškoložnici i ženskoložnice „žive dar ljubavi“.[4] Ustvari, možemo slobodno reći da je ova navodna kritika rodne teorije najobičnija farsa.
Kapi otrova
A sada ćemo proanalizirati kapi otrova (i da je jedna kap bilo bi previše) zbog kojih je juha nejestiva, tj. zbog čega se ovaj dokument ne može smatrati katoličkim.
U preambuli Víctor Fernández kaže: „To dostojanstvo svakog čovjeka može se shvatiti kao ‘beskonačno’ (dignitas infinita), kako je potvrdio papa sveti Ivan Pavao II. u susretu s osobama koje pate od određenih ograničenja ili invaliditeta“. Nije prvi put da službeni dokumenti ovog pontifikata izvrću naopako određene izjave ne samo prethodnih papa već čak i Isusa Krista.[5] Evo što je papa Ivan Pavao II. zapravo rekao: „Ova ljubav [Božja ljubav] je temelj naše nade i dah našeg života. Bog nam je u Isusu Kristu na nesavladiv način pokazao koliko ljubi svakog čovjeka i koliko je ogromno dostojanstvo koje mu je po njemu udijelio… Ono što nam je u konačnici bitno je sljedeće: Jeste li spremni u svim životnim okolnostima i u svom ponašanju kao pravi kršćanin s punom sviješću vjere spoznati dostojanstvo koje vam je Bog podario ili ga radije protratite pred Bogom? u životu površnosti i nedostatka odgovornosti, krivnje i grijeha?“[6] Znači, papa Ivan Pavao II. uči upravo suprotno od onoga što Fernández želi da mi vjerujemo, tj. papa Ivan Pavao uči ono što je Crkva uvijek naučavala, da grijeh može narušiti ljudsko dostojanstvo. Prema tome, dostojanstvo ne može biti beskonačno.
Beskonačno dostojanstvo
Već u prvom paragrafu se definira dignitas infinita – beskonačno dostojanstvo: „Svaka ljudska osoba posjeduje beskonačno dostojanstvo, neotuđivo utemeljeno u samom njezinom biću, koje nadilazi sve okolnosti, stanja ili situacije s kojom se osoba ikada može susresti“ (1). Međutim, čovjek je stvorenje i ne posjeduje božanske atribute, a „beskonačan“ jest božanski atribut. Sv. Toma Akvinski tvrdi: „Osim Boga ništa ne može biti beskonačno“, jer „je protiv prirode stvorene stvari da bude apsolutno beskonačno“.[7] Svakako da čovjek posjeduje dostojanstvo, ali ono nije beskonačno. Crkva je uvijek naučavala da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku jer je obdaren besmrtnom dušom, razumom i voljom iz čega proizlazi njegovo ontološko, tj. naravno dostojanstvo.
Na drugom mjestu Deklaracija pak veli: „Posljedično, svaka osoba također mora nastojati živjeti u punoj mjeri svog dostojanstva. U svjetlu ovoga, može se razumjeti kako grijeh može povrijediti i zamračiti ljudsko dostojanstvo, budući da je to čin protivan tom dostojanstvu; ipak, grijeh nikada ne može poništiti činjenicu da je ljudsko biće stvoreno na sliku i priliku Božju“ (22). Nije sporno da se čovjek rađa s urođenim dostojanstvom jer je stvoren na sliku Božju, ali ako to dostojanstvo kasnije može biti zamračeno grijehom kako onda može biti beskonačno? U nekom neobaveznom razgovoru mi možemo koristit riječ „beskonačno“ ili „beskrajno“ kao stilsku figuru, recimo, beskrajno sam sretan, ali iz dokumenta je razvidno da se ovdje ne radi o stilskoj figuri jer se iz krive premise da je dostojanstvo beskonačno (lat. infinita) izvlače onda pogrešni zaključci kao što ćemo vidjeti kasnije. Uglavnom, mogli bi se složiti s Philom Lawlerom da „slabost Dignitas Infinita leži u neuspjehu da napravi razliku između beskonačnog dostojanstva koje nam Krist nudi, u mjeri u kojoj sudjelujemo u životu Trojstva, i vrlo ograničene zalihe dostojanstva koju sami gomilamo i/ili rasipamo“[8]
Učiteljstvo Crkve razlikuje naravno i nadnaravno dostojanstvo. Naravno dostojanstvo je ono što proizlazi iz čovjekove intelektualne sposobnosti da spozna i ljubi Boga, a nadnaravno je ono što proizlazi iz stvarne ljubavi prema Bogu. Ovaj posljednji oblik dostojanstva vlastit je samo vjernicima u stanju milosti. Naravno dostojanstvo može biti umanjeno i izgubljeno našim grijesima, a time se onda gubi i nadnaravno dostojanstvo. Papa Lav XIII. u skladu s nepromjenjivim naukom Crkve naučava da se to naravno ili izvorno dostojanstvo može izgubiti: „Ako um pristaje na lažna mišljenja, a volja bira i slijedi ono što je pogrešno, niti jedno ne može postići svoju izvornu puninu, nego oboje moraju pasti iz svog izvornog dostojanstva u ponor pokvarenosti“.[9] I Katekizam nam govori: „Sakrament pomirenja s Bogom donosi istinsko ‘duhovno uskrsnuće’, vraća dostojanstvo i dobra života djece Božje, od kojih je najdragocjenije Božje prijateljstvo“ (KKC 1468). Ako dakle sakrament pomirenja vraća dostojanstvo, onda se dostojanstvo može izgubiti, jer inače ne bi imali što vraćati. A i Bog Otac govori Crkvi po sv. Katarini Sijenskoj: „Plodovi ovoga stabla, koji donose smrt, između sebe su toliko različiti, koliko ima različitih grijeha. Neke od njih vidiš da su hrana životinjama, a to su grijesi što ih čine oni koji žive nečisto, držeći tijelo i duh kako čini svinja koja se valja po blatu. Na isti se način oni valjaju u blatu tjelesnosti. O prljava dušo, gdje si ostavila svoje dostojanstvo! Ti koja si bila sestra anđelima, a sada si postala prljava životinja“.[10]
Druga rečenica glasi: „Ovo načelo, koje je u potpunosti prepoznatljivo i samom razumu, stoji u osnovi primata ljudske osobe i zaštite ljudskih prava“ (1). Znači, Fernández (i Franjo kao supotpisnik) hoće reći, ovo načelo (iz prve rečenice) svako tko je pametan može spoznati. To podrazumijeva da su svi Fernandezovi prethodnici i svi pape prije Franje bili tupani, jer nisu mogli shvatiti tako jednostavne stvari.
Sljedeće dvije rečenice glase: „U svjetlu Objave Crkva odlučno ponavlja i potvrđuje ontološko dostojanstvo ljudske osobe, stvorene na sliku i priliku Božju i otkupljene u Isusu Kristu. Iz te istine Crkva crpi razloge svoje obveze prema slabijima i manje obdarenima, uvijek inzistirajući na ‘prvenstvu ljudske osobe i obrani njezina dostojanstva bez obzira na okolnosti’“ (1). To nije točno. Crkva ne crpi obveze prema slabijima iz ljudskog dostojanstva (Isusu nije nikada ni spomenuo ljudsko dostojanstvo) već iz Božjih zapovijedi: „’Učitelju, koja je najvažnija zapovijed u Zakonu?’ A Isus mu je rekao: ‘Voli Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim!’ To je prva i najvažnija zapovijed. Zatim je tu druga zapovijed, jednaka prvoj: ‘Voli svoga bližnjega kao sebe samoga!’ Cijeli Zakon i spisi proroka temelje se na ovim dvjema zapovijedima“(Mt 22,36-40).
Prva rečenica u drugom paragrafu glasi: „Ovo ontološko dostojanstvo te jedinstvena i eminentna vrijednost svakog čovjeka i žene na svijetu ponovo je autoritativno potvrđeno u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, koju je izdala Opća skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine“ (2). Otkada su sekularni dokumenti, pa dolazili oni i od Ujedinjenih naroda, autoritativni za katolike?! Nažalost, deklaracija Dignitas infinita se više oslanja na ovaj sekularni dokument (četiri puta spomenut u tekstu) nego na Sveto pismo i crkveno Učiteljstvo. Drugi oslonac Deklaracija neupitno bazira na pobudnici Fratelli tutti: „Iz te perspektive, enciklika pape Franje, Fratelli tutti, predstavlja svojevrsnu ‘Magna Cartu’ naših suvremenih zadaća zaštite i promicanja ljudskog dostojanstva“ (6). Dakle, osnova za filozofsko-teološke postavke ove deklaracije proizlazi iz sekularnog dokumenta Ujedinjenih naroda i enciklike koja promovira najvažnije masonsko načelo: sveopće bratstvo. Da bude još smješnije (čitaj: žalosnije) dokument se pohvalno poziva i na preteče modernizma René Descartesa i Immanuela Kanta (13).
Spas duše
Zato se onda ne trebamo čuditi što deklaracija sadrži niz postavki koje se u najmanju ruku graniče s herezama. Jedna od tih je da će slavni Krist „suditi po ljubavi prema bližnjemu koja se sastoji u služenju gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima i zatvorenicima, s kojima se poistovjećuje (usp. Mt 25,34-36). Za Isusa, dobro učinjeno svakom ljudskom biću, bez obzira na krvnu vezu ili vjeru, jedini je kriterij suda“ (12). Drugim riječima Deklaracija tvrdi da za spas duše uopće nije bitno u što vjerujete već je isključivi kriterij pomažete li bližnjemu. Tako se mogu spasiti onda i ateisti i ljudi svakojakih religija. To je koncept nove svjetske religije koju promovira Jorge Bergoglio. U toj novoj religiji katolička vjera je samo jedna od mnogih puteva i zato se toliko inzistira na sveopćoj uključivosti. Tako se ustvari zatire sve ono što je izvorno katoličko a službena Katolička Crkva postaje lažna crkva. Ona prava Crkva se vraća u katakombe, i ta prava Crkva dobro zna da je Isus Krist jedini put, istina i život i da nitko ne dolazi Ocu osim po njemu (usp. Iv 14,6).
Vjerska sloboda
Očito, kada su premise krive ni zaključci ne mogu biti ispravni. Tako se izvodi potpuno krivi zaključak i o pravu na vjersku slobodu: „Slično tome, sloboda je često zasjenjena raznim psihološkim, povijesnim, društvenim, obrazovnim i kulturnim utjecajima. Stvarnu i povijesnu slobodu uvijek treba ‘osloboditi’. Treba, štoviše, ponovno potvrditi temeljno pravo na vjersku slobodu“ (31). Deklaracija na jedan neprecizan, i stoga nepravilan način, govori o pravu na vjersku slobodu. Iz ovako iznijete tvrdnje bi se dalo zaključiti da svatko ima pravo javno širiti svakojako krivovjerje (uključujući i sotonizam). Međutim, istinsko pravo mora biti bazirano na naravnom zakonu (u skladu s prirodom koju je Bog stvorio) ili Božjem pozitivnim zakonu (danom kroz Objavu), ukratko: na Božjem zakonu. Mi imamo pravo slijediti istinu i pravu vjeru jer je to Božja pozitivna volja. Božja permisivna volja dopušta lažne religije ali Bog nam nikada nije dao „pravo“ slijediti lažne religije. Bog nikada nije dao „pravo“ štovati hindu demone ili Sotonu. Upravo ovo krivo shvaćanje slobode je i glavni uzrok krize u Crkvi.
Smrtna kazna
Deklaracija predlaže da katolik mora odbaciti smrtnu kaznu kao nedopustivu: „S tim u vezi, moramo priznati da čvrsto odbacivanje smrtne kazne pokazuje u kojoj je mjeri moguće priznati neotuđivo dostojanstvo svakog ljudskog bića i prihvatiti da on ili ona imaju mjesto u ovom svemiru“ (34). Međutim, to nije katoličko učenje. Smrtnu kaznu je ustanovio Bog u Starom zavjetu (Lev 20,2; 20,9-10; 20,27; 24,16-17), ona je potvrđena i u Novom zavjetu (Rim 13,4), zato Crkva već dva milenija kao i svi pape (osim pape Franje naravno) nezabludivo naučavaju da je smrtna kazna u određenim situacijama dozvoljen aspekt socijalne pravde u civiliziranom društvu (sv. Augustin: Božji grad, knj. 1, pogl. 21; sv. Toma Akvinski: Summa theologica, 1a2ae, p. 94 čl.5. stv.2; p.100 čl. 8. stv. 3; 2a2ae, p. 64. čl.2; papa Inocent II.: Ejus Exemplo, 1208.; papa Lav X. Exsurge Domine, 1520.; papa Lav XIII. Pasotralis officii 1891.; papa Pio XII.: Les Enseignements Pontificaux, itd.). Shodno tome Rimski katekizam Tridentskog sabora naučava: „Dopuštena je i druga vrsta ubijanja [osim životinja], koja se odnosi na one građanske suce, kojima je dana moć života i smrti, čijom zakonskom i sudskom upotrebom kažnjavaju krivce, a štite nevine. Daleko od toga da uključuje zločin ubojstva, pravedno vršenje ove ovlasti je čin najveće poslušnosti ovom božanskom zakonu, koji zabranjuje ubojstvo. Jer budući da je cilj ove zapovijedi očuvanje i sigurnost ljudskog života, postizanju tog cilja prirodno teže kazne koje izriču građanski suci, koji su legitimni osvetnici zločina, dajući sigurnost ljudskom životu potiskujući odvažnost i zgražanje s kaznama. Otuda ove Davidove riječi: Rano ću uništiti sve bezbožnike zemlje, da bih istrijebio sve bezbožnike iz grada Gospodnjega“.[11]
Pravedni rat
Ova deklaracija također niječe katoličku doktrinu pravednog rata: „Svi ratovi, već samom činjenicom da proturječe ljudskom dostojanstvu, sukobi su koji neće riješiti probleme, već ih samo povećati… S obzirom na to, danas je vrlo teško pozvati se na racionalne kriterije razrađene u ranijim stoljećima da bi se govorilo o mogućnosti ‘pravednog rata’.“ (38). Ovim se stavom Vatikan sasvim približio doktrini Jehovinih svjedoka i drugih pacifista koji baziraju svoje krive zaključke na utopijskim premisama „kad bi bili svi kao mi“ (pacifisti neće uzeti oružje da bi bili svi kao oni, a teroristi će sve druge poubijati da bi bili svi kao oni). Suprotno od onoga što sugeriraju autori Dignitas infinita svakom katoliku mora biti savršeno jasno da baš svaki narod na svijetu ima pravo braniti svoju domovinu od neopravdane agresije. U svijetu u kojemu rat nažalost uopće nije rijetka pojava, moramo znati: postoji pravedan rat. Kršćani nemaju moralnu obvezu dozvoliti agresiju na svoju zemlji. Kardinal Franjo Kuharić i papa sv. Ivan Pavao II. držeći se crkvenog nauka nisu Hrvate za vrijeme Domovinskog rata pozivali na kapitulaciju.
Migranti
I na kraju jedan posve ljevičarski, nekatolički stav o migrantima: „Stoga je nužno zapamtiti da je svaki migrant ljudska osoba koja, kao takva, posjeduje temeljna, neotuđiva prava koja moraju poštivati svi i u svim okolnostima“(40). Makar bi nam se na prvi pogled moglo učiniti da ovakvoj egzaltiranoj rečenici ne bi trebalo biti primjedbi, opazimo da se tu propušta razlikovati između legitimnih migranata (takvih koji dolaze uz dozvolu zemlje-domaćina, ili dolaze kao izbjeglice ugrožene ratom) i onih koji dolaze ilegalno – uključivo one koji migriraju s izravnom namjerom da se bave raznim kriminalnim aktivnostima. Naravno da svaki narod ima pravo sam odlučivati koliko i kakvih migranata može prihvatiti.
Zaključak
Ukratko, već sam naslov „beskonačno dostojanstvo“ u odnosu na čovjeka – ne Boga – što je ovdje slučaj, upućuje na masonsko načelo koje proizlazi iz naturalizma i masonske doktrine sola natura. Iako Deklaracija kao što smo spomenuli ima nešto katoličkog sadržaja (i ćorava koka pogodi koje zrno) ona je napisana u modernističkom stilu i ne doprinosi ničemu dobrom. Ne doprinosi ničemu dobrom zato što već znamo da je pobačaj ili npr. surogat majčinstva grijeh, nije nam trebao Víctor Fernández da bi to shvatili, nije Deklaracija zbog toga ni napisana, isto kao što ni Fiducia supplicans nije napisana da bi shvatili da brak postoji između muškarca i žene, jer to smo svi znali, već zato da se polako nametne ideja da papa može mijenjati nauk Crkve[12] kako bi se katolici na taj način malo po malo protestantizirali. Svaki dokument koji dođe iz okrilja ovog pontifikata samo je daljnja protestantizacija Crkve. To je slučaj i s ovim dokumentom. I zato je štetan za dušu, baš kao što je otrovana juha štetna za tijelo.
Ivan Poljaković
Slika: Kardinal Víctor Fernández predstavlja deklaraciju Dignitas infinita
[1] https://www.vatican.va/roman_curia/congregations/cfaith/documents/rc_ddf_doc_20240402_dignitas-infinita_en.html ; prijevod na hrvatski: Deklaracija „Dignitas infinita“ – IKA (hkm.hr) (16.4.2024.)
[2] Namjerno ubojstvo žene samo zato što je žena, naravno, kriv je patrijarhat, više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Femicid (16.4.2024.)
[3] Za detalje vidi: Neznanstvenost rodne teorije, posebno 2.2.4.
[4] Mario J. Bergoglio: Life: My Story Through History: Pope Francis’s Inspiring Biography Through History. 2024. Str. 219.
Za pobijanje ove Franjine teze detaljnije vidi: Homosexual “Love” a Gift? – The Catholic Thing (22.4.2024.)
[5] Za primjere gdje se Isusove riječi izvrću naopako vidi analize o: Fratelli tutti (Mt 23,8), Desiderio desideravi (Ot 19,9)
[6] Papa Ivan Pavao II. je 1980. god. u Osnabrücku koristio riječi „unendliche Würde“ što se doduše može prevesti s „beskonačno dostojanstvo“, ali „unendlich“ također znači neizmjeran, ogroman, a iz konteksta se jasno vidi da je Ivan Pavao II. baš u tom smislu i koristio tu riječ: Angelus, 16. November 1980, Apostolische Reise in die Bundesrepublik Deutschland | Johannes Paul II. (vatican.va) (25.4.2024.).
[7] Summa Theologiae I, p. 7. odg. 2.
[8] Infinite dignity and its enemies | Catholic Culture (24.4.2024.)
[9] Immortale dei, 32. https://www.vatican.va/content/leo-xiii/en/encyclicals/documents/hf_l-xiii_enc_01111885_immortale-dei.html (18.4.2024.)
[10] Sv. Katarina Sijenska: Dijalog Božanske providnosti, pogl. 32.
[11] Rimski katekizam Tridentskog sabora, 1566., pogl. VI., p. IV. https://www.ecatholic2000.com/trentcat/untitled-34.shtml (22.4.2024.)
[12] Naravno, svaki iole upućen katolik zna da papa nema ovlasti mijenjati nauk Crkve. Papin vrhovni autoritet nije apsolutni već je ograničen pologom vjere i prva zadaća mu je čuvati taj polog a ne izmišljati novotarije (Pastor aeternus, 4).