Kada se želi ukazati na najodvratnije torture, onda se obično kao primjer uzima srednjovjekovna inkvizicija. Na žalost, holivudska imaginacija stvorila je sliku, stereotip inkvizicije kao divljačke skupine bradavičastih redovnika u kukuljicama koji u mračnim podrumima samostana do smrti na velikom čekrku razvlače žrtvu i onda je na temelju tako dobivenog priznanja osude.
Uoči Velikog jubileja papa Wojtyla otvorio je arhive okupivši povjesničare raznih konfesija i svjetonazora, kako bi pokušao doći do utemeljenih podataka o tome. Rezultati su bili zanimljivi. Inkvizcijski proces, uključujući porabu torture, imao je stroga pravila. Prema buli pape Inocenta IV. “Ad extirpanda”, od 15. svibnja 1252. godine, tortura se smjela primjenjivati samo kada su sva ostala sredstva bila iscrpljena. Nije smjela trajati duže od 15 minuta, smjela se primjenjivati samo jednom i, što je najbitnije, torturom postignut iskaz nije smio biti korišten na sudu, osim ako okrivljenik isto ne potvrdi dva dana poslije u normalnim uvjetima. Također, inkvizitor je kazneno odgovarao u slučaju oštećenja bilo kojeg organa ili dovođenjem žrtve u smrtnu pogibelj, kao i za kamčenje novca od osumnjičenika. Jednako tako, suprotno mitovima i stereotipima, u inkvizicijskim procesima tortura se veoma rijetko primjenjivala. Prema inkvizicijskom registru iz Toulosea, između 1309. i 1323. godine na 634 sentence, tortura je bila primijenjena samo jednom!
Tortura i u demokraciji
Danas, nakon što smo taj odvratni, nasilni, mračni i nehumani srednji vijek ostavili iza sebe, svjedoci smo kako, spašavajući ugled SAD-a u svijetu, te “kolijevke demokracije, svekolikog napretka i ljudskih sloboda”, novoizabrani predsjednik zatvara zloglasni zatvor u Guantanamu. Prema riječima vojnog odvjetnika Briana Mizera “samo u Guantanamu i u Sjevernoj Koreji za podizanje opužnice vrijede izjave proizvedene torturom.” Mizer je zaboravio spomenuti Abu Graib, koji je bio još okrutniji (i to je moguće) od Guantanama.
Amnesty International trubi svake godine kako torture nisu samo stvar režima, poput Sjeverne Koreje, Kube, Kine, Rusije, tortura je prisutna i u demokratskim državama, kao sredstvo ispitivanja i procesuiranja raznih “heretika” u Velikoj Britaniji, Francuskoj…, a u Hrvatskoj (npr. slučaj Gordane Getoš-Magdić) postoje ozbiljne indicije da se iskazi postižu višednevnim torturama nad osumnjičenicima.
Napredak u nehumanosti
Kada pak gledamo prošlo, dvadeseto stoljeće, srednjovjekovna inkvizicija u odnosu na nacističke, fašističke i komunističke režime, nalik je na dječju čarku s pokojim razbijenim nosom. Obamino hvalevrijedno zatvaranje Guantanama povod je za paradoksalni uvid kako smo u odnosu na “mračni srednji vijek” zapravo regredirali, napredovali u nehumanosti. Inkvizicija pak nije stvar prošlosti, ona je povijesna konstanta; gdjegod postoje dominantne (ne)vrijednosti na kojima počiva poredak i njegova moć, bit će “inkvizitora” i “heretika”. Na koncu, tortura nije samo fizička činjenica, već i mentalna. Što su mediji, stranačke stege, intervjui za posao, književna, likovna i ina kritika, koja svednevice vrši torture, siječe ljudima glave u ime mode, trendova, kapitala, ideoloških mržnji i netrpeljivosti.
Guantanamo tako postaje metafora (svagdašnjeg) života i (globaliziranog) svijeta u kojem, budale poput mene, sve više hvata nostalgija za vremenima Inocenta IV. Tog odvratnog katoličkog zlotvora.
Ivica Šola, Izvan prostora i vremena, Glas Slavonije, 28. 1. 2009.