Odgovor Katoličke crkve na nove religiozne pokrete – sekte

U posljednjim desetljećima našeg stoljeća novi religiozni pokreti, sekte postali su veliki problem i izazov za Crkvu. Suvremeni pastoralni radnik, suvremeni kršćanin se pita: kako najbolje odgovoriti na izazov sekti. U svim vremenima Crkva je pozvana na “očitovanje” znakova vremena. Novi religijski pokret – sekte su znak našeg vremena i kao takvi, oni su izvrstan pokazatelj koje naglaske bi trebalo stavljati u evangelizacijskim pothvatima. Njihov porast u tradicionalno kršćanskim sredinama očito pokazuje nedostatnu prisutnost ili djelatnost Crkve na određenim područjima. Na planu opće Crkve postoji nekoliko dokumenata koji upućuju na konkretne smjernice djelovanja. U apostolskom djelovanju, poglavito na razini župa i biskupija valja puno više voditi računa o izgradnji crkvenog zajedništva, ljudske blizine, topline, puno više evađeoskog svjedočenja, poglavito u susretu s marginaliziranima, dalekima, rastavljenima i ponovno oženjenima… U tome nenadomjestivu ulogu imaju katolički laici. U pastoralnom djelovanju valja tražiti putove i mogućnosti osobnog duhovnog iskustva. Trajna formacija svih vjernika, poglavito biblijska formacija je prioritetni zadatak, kao i nauk o eshatološkim stvarima (smrt, Čistilište, Raj, Pakao, posljednji Sud) kao odgovor na razne milenarizme i uopće ideje iz New Age-a.

Na nacionalnom i metropolitanskom planu kod nas morala bi postojati tijela – institucije za praćenje i proučavanja pojave, za davanje i  razmjenu informacija, za pomoć pastoralnim radnicima… Valjalo bi publicirati, napisati ili prevesti nekoliko temeljnih djela s ovog područja… Povezati se s međunarodnim institucijama….

1.  Uvod

Pozoran istraživač će uočiti da u dvomilenijskoj povijesti Katoličke crkve, od najranijih početaka pa do naših dana, zajednicu Isusovih učenika stalno prate, više ili manje, sektaški problemi. Međutim, kao nikada do sada u svojoj povijesti, u drugoj polovici XX. stoljeća Crkva se suočava sa snažnim prodorom novih religioznih pokreta – sekti¹ koji u nekim krajevima predtavljaju ozbiljnu zapreku za uspješnu evangelizaciju.² Štoviše, čini se da je pojava postala problem u svim dijelovima svijeta, u bogatim i siromašnim zemljama, u različitim političkim sustavima, po svim kontinentima, u svim mjesnim crkvama, posvuda… Kao nikada do sada! Nitko nije pošteđen. Podjednako zahvaća sve populacijske slojeve.³ Tako npr. u Latinskoj Americi godišnje u prosjeku 600.000 ljudi napušta Katoličku crkvu i prianja uz jednu od sekti ili odlazi u protestantizam. Na izvanrednom kardinalskom konzistoriju 1991. godine, posvećenom problemu sekti, kardinal Obando y Bravo alarmantno je naglasio problem prijelaza na protestantizam i razne sekte. On je rekao da je 1900. u cijeloj Južnoj Americi bilo svega oko 50.000 protestantskih članova i članova raznih sekti. 1967. ih je bilo  4.000.000; 1974. – 8.000.000, a 1985. godine 30.000.000. Prema predviđanjima, ako se taj ritam nastavi, 2000. godine u Latinskoj Americi će ih biti oko 120 milijuna. Kad se uzme u obzir da uz mnogobrojne uzroke širenja sekti postoje i oni politički i ekonomski i da su se sekte u pojedinim zemljama širile koordinirano i sinkronizirano iz raznih centara moći i da su bivše komunističke zemlje sada za mnoge sekte “obećana zemlja”, možemo pretpostaviti kakova nas budućnost očekuje i na što sve treba računati. Padom Berlinskog zida i totalitarnih sustava u istočnoj Europi krenuli su novi “ribari ljudskih duša” u sve bivše komunističke zemlje. Uslijed strašnog domovinskog rata,  Hrvatska država,  kao i Bosna i Hercegovina, djelomično su bile pošteđene od prodora sekti. Njihova aktivnost je, čini se, ponajviše primjećena u sklopu humanitarnih akcija s jakom propagandom i prozelističkom djelatnošću, o čemu su jasno progovorili i naši biskupi.⁵ Dolaskom mira hrvatska javnost sve više je uznemire na javnom i tajnom djelatnošću sekti, njihovim zbunjujućim porukama i zahtjevima.⁶ I Crkva i država, kako kod nas tako i posvuda po svijetu, s pravom se pitaju i kako se suočiti s ovom pojavom.

2. Čitati znakove vremena

Znati čitati zbilju suvremenog čovjeka u svjetlu evanđelja znači prepoznati znakove vremena. Ivan XXIII. u apostolskoj konstituciji Humanae salutis, kojom obrazlaže nakanu sazivanja i program Sabora, potaknut Matejevim tekstom iz 16. poglavlja (Mt 16, 1-3), upozorava na važnost čitanja znakova vremena.⁷ Da bi se moglo prikladno odgovoriti na krize koje proživljavaju Crkva i društvo, koncilski Papa naglašeno potiče na evanđeoski optimizam ispunjen duhovskom snagom koja dobro znade prepoznati i uvažavati vrednote kod svih ljudi dobre volje i stalno djelovanje Duha Svetoga u ljudskoj povijesti. U svojoj enciklici Pacem in terris, objavljenoj 11. travnja 1963. (ni dva mjeseca prije smrti), Ivan XXIII. na kraju svakoga poglavlja “odčitava” znakove vremena, promjene koje su se dogodile u svijetu i tendencije suvremenog čovjeka.⁸ S istom praksom nastavlja i Pavao VI, najprije u nastupnoj enciklici Ecclesiam suam, a potom i u ostalim brojnim učiteljskim tekstovima.⁹ Među najspominjanijim koncilskim izrazima uz aggiormamento je svakako i izraz signa temporum. A sami saborski dokumenti na više mjesta ističu važnost i dužnost Crkve “da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu evanđelja”.¹⁰ Sve koncilske i prve postkoncilske godine duboko su obilježene istinskim naporom Crkve otkrivanja znakova vremena.¹¹

3. Novi religiozni pokreti

Velika je zabluda smatrati da je povratak “bogova” u dnevni život, najrazličitijih božanstava s određenim praksama kroz nove religiozne pokrete, pa makar se oni predstavljali najkršćanskijima, najhumanijima, medicinski “opravdanima”(?), iscjeliteljskima, ekonomski unosnima, politički prikladnima…, neposredna pomoć evangelizaciji. Na to je osobito upozorila Kongregacija za nauk vjere u dokumentu o kršćanskoj meditaciji, objavljenom 15. listopada 1989. godine. Slijedeći koncilski nauk o uvažavanju svih pozitivnih elemenata u drugim religijama,¹² suočen s pojavom uvođenja istočnjačkih meditacijskih u kršćansku meditaciju, kardinal Ratzinger otvoreno upozorava na veliku opasnost škodljivog religijskog sinkretizma.¹³ Na tu opasnost naglašeno upozoravaju i latinoamerički biskupi u završnom dokumentu IV. generalne konferencije, održane u San Domingu, u listopadu 1992.¹⁴ S druge strane, Crkva se u svim vremenima nalazi pred izazovom i zadatkom zdrave inkulturacije.¹⁵ Nikada joj dovoljno razbora, umjeća, vidovitosti, reći ćemo vjernički i teološki Duha Božjega, za prosuditi što iz drugih kultura i svjetonazora energično odbaciti, a što prihvatiti i polagano evanđeoski oplemenjivati, upotpunjavati, duhovno nadograđiivati?! Vječno je pitanje kako evanđelje inkarnirati u druge kulture i narod, i s druge strane, te kulture i narode uvesti u puno, aktivno i odgovorno; Zajedništvo s cijelom Crkvom. I to je proces koji nikada ne staje.
Još je veća zabluda smatrati da bi pojava novih religioznih pokreta s kršćanskim predznakom značila oživljavanje kršćanstva. Bezlični, bezosobni bog, neki daleki bog koji ne ulazi u konkretan osobni odnos sa svakim pojedincem kao osobom, univerzalna (pra)snaga, energija, “ljubav koja ne može ostati na razini biblijske objave deformirane od tradicionalnih crkava”, pa se stoga “Bog ljubavi objavljuje danas da bi upotpunio i ispravio povijesne kršćanske zablude…”, nema ništa zajedničkog s Bogom Isusa Krista. Ipak interes za nove religiozne pokrete, pripadnost i odanost njima je velik znak vremena kojeg treba ozbiljno proučavati i uvažavati.¹⁶
Sve ovo jasan je pokazatelj otvorenosti suvremenog čovjeka duhovnim sadržajima. Vječni tragač – čovjek – izrazito danas traga za onostranim , stvarnostima i vrijednostima, za svetim.¹⁷ Vapi za njima! Čovječanstvo, poglavito zapadna kultura, nalazi se u jednom velikom procesu smještanja  svetoga u jedan svijet koji je mogao biti sekulariziran do određene razine.  Mnogi religijski pokreti pokušavaju na jedan nov način sakralizirati bračnu, zajednicu, svakodnevni život, obitelj, društvo, čitavu prirodu, svemir… Tu , smo zacijelo na tragu iskonske ljudske težnje za svetim. U svijetu nove: kulture, novog vremena, “novog doba”, naziru se znakovi puta – novih mogućnosti kvalitetnog naviještanja neprolaznih evanđeoskih vrednota.¹⁸ Raskršćanjenje tradicionalnih “kršćanskih” sredina nije pak znak potpune nevjere i zatvorenosti prema duhovnim sadržajima i uopće transcendentalnim vrijednostima. Uza sve pozitivne znakove života Crkve koji ulijevaju nadu, u zemljama zapadne Europe i uopće zapadne kulture dobrano se osjeća umornost kršćanstva. To se poglavito odražava u porastu nepoštivanja određenih moralnih propisa, uništavanju nerođenog života, brakolomstvima, u smanjenju broja pripravnika za svećeništvo,¹⁹ redovništvo, ne pohađanju nedjeljne mise, službenom napuštanju Crkve.²⁰ S druge pak strane nikada prije nije toliko vladao interes za horoskop, astrologiju, magijsko čitanje vlastite sudbine… U tradicionalno kršćanskim zemljama ni¬kada više nije bilo profesionalnih maga i vračara, spiritizma, interesa za reinkarnaciju, transcendentalnu meditaciju, za najraznovrsnije ideje novih religioznih pokreta-  sekti itd. Samo u Engleskoj npr. oko 250.000 osoba pohađa tečajeve čaranja i novo-poganstva.²¹ Koliko god se očekivalo da će čovjek visoko razvijenog industrijskog društva, čovjek sutrašnjice, biti sekulariziran i areligiozan, čini se već danas da su sve takove prognoze neutemeljene. Kako smo već vidjeli i u zemljama bivšeg komunističkog poretka službena marksističko-lenjinistička ideologija nije ostavljala nikakve mogućnosti opstanka vjere u transcendentalne stvarnosti. U postkomunističkom razdoblju u raskršćanjenim sredinama i, kao u pravilu, jako siromašnima, podjednako raste interes za ideje novih religioznih pokreta, bilo na Istoku bilo na Zapadu. Sve bi se to nužno moralo odraziti na konkretnu crkvenu praksu. Suvremeni čovjek je duhovno gladan i valja ga nahraniti. Ostaje vječno pitanje: Kako? Je li naš apostolski instrumentarij možda nesuvremen, zastario, manjkav? U čemu smo to pogriješili? Jesu li “sinovi ovoga svijeta” mudriji, sposobniji i dosjetljiviji od nas u promicanju svojih ideja i stavova? Koje su napredne i zdrave snage unutar Crkve koje su se kadre uhvatiti u koštac s izazovima novog vremena?

4. Dosadašnji pokušaji i nastojanja Crkve

Poduzete inicijative unutar Katoličke crkve kao odgovor na problem sekti mogu se promatrati na nekoliko razina. Na prvom mjestu je svakako prosudba fenomena s konkretnim smjernicama od strane Crkvenog učiteljstva, pape, različitih tijela iz središnjih crkvenih ureda, biskupa pojedinačno ili cijelih episkopata. Pojava je registrirana i ozbiljno uzeta u razmatranje od raznih teoloških stručnjaka, bibličara, dogmatičara, moralista, pastoralista, sociologa religije, psihologa i ostalih teoloških ili teologiji bliskih znanosti. O tome svjedoče brojne studije, knjige, specijalizirane revije, članci, radiotelevizijske emisije itd. na mnogim svjetskim jezicima. Uza sva tehnička sredstva, zbog množine materijala, nemoguće je pratiti sva istraživanja i publikacije s ovog područja. Treća razina susreta s fenomenom je svakako premišljanje određenih pastoralnih oblika, metoda, poduzimanje određenih koraka. I prva i druga razina su u funkciji treće, jednog konkretnog i prikladnog pastoralnog odgovora.

4.1. Novi religiozni pokreti – sekte u novijim dokumentima Crkvenog učiteljstva

Iz želje da se uoče znakovi vremena, da se odgonetne što danas Duh govori Crkvi, provedeno je 1983. godine istraživanje i savjetovanje u mjesnim Crkvama, koordinirano iz središnjih vatikanskih ureda. Kao rezultat odgovo-a na questionarij (odgovorilo je 75 biskupskih konferencija!), nastao je dokument Pojava sekti ili novih religioznih pokreta, iza kojeg stoje četiri vatikanska dikasterija. Ubrzo je preveden na mnoge svjetske jezike i poslužio je kao podloga, polazišna točka i poticaj stručnjacima za daljnje istraživanje i produbljivanje fenomena. Prihvaćen je s odobravanjem i ohrabrenjem i izvan Katoličke crkve, poglavito u ekumenskim kružocima.
Samo nekoliko godina kasnije novi religiozni pokreti – sekte, ponovno su bili u samom žarištu razmišljanja na najvišoj crkvenoj razini, na izvanrednom kardinalskom konzistoriju u travnju 1991. godine. Ocjenjujući nove religiozne pokrete pod teološkim i pastoralnim vidom kao pravi izazov Crkvi, kardinali jednodušno drže da se Crkva mora s njima suočiti s puno evanđeoske ljubavi, ali isto tako i apostolske hrabrosti.²⁵
Prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda kardinal Josef Tomko istaknuo je, s teološke točke gledišta, opasnosti doktrinalnih smutnji i zabuna koje sa svojim djelovanjem unose novi religiozni pokreti. Poglavito je upozorio na opasnost teološkog relativizma s gnostičkom pozadinom, koji sve religije svodi na istu razinu. I prema tome, sve religije bi bile jednako valjane za spasenje.²⁶ Kao odgovor na ovakove stavove, poglavito raširene u nekim misijskim zemljama, kardinal ističe važnost pravilnog pristupa evangelizaciji i uopće misijskoj djelatnosti, o čemu na osobit način govori Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris Missio.²⁷
U svom izvješću kardinalima predsjednik Papinskog vijeća za međureli-gijski dijalog, kardinal Francis Arinze, ističe važnost pravilne pastoralne akcije pred izazovom novih religioznih pokreta. “U mnogim slučajevima”, kaže kardinal, “pomanjkanje adekvatnih informacija može voditi ili nikakvoj pastoralnoj akciji ili pretjeranoj reakciji.”²⁸ Upravo stoga on je predložio svim članovima konzistorija shemu – nacrt za temeljito prosuđivanje fenomena i putove konkretnog djelovanja. Shema kardinala Arinzea je vrlo prikladna kao polazišna točka za svako ozbiljno proučavanje sekti, za pastoralno sučeljavanje s njima. Najprije valja odrediti status questionis, o čemu se raspravlja, odrediti terminologiju što je to sekta, odnosno novi religiozni pokret, predlaže kardinal. Za njega je prikladni ji izraz novi religiozni pokreti jer je više neutralaniji nego li izraz sekte, koji je u samom nazivu pomalo preziran, odbacujući, unaprijed uključuje određeni sud, stav.²⁹ Potom valja napraviti tipologiju novih religioznih pokreta, što Arinze i čini, ne bez velikih poteškoća.³⁰ Zatim slijedi proučavanje uzroka i razloga njihova brzog širenja, a onda pristup i analiza problema koje oni sa sobom donose. Arinze također tvrdi da su novi religiozni pokreti odraz duhovnih potreba pojedinca koje Crkva ili druge religijske institucije nisu uočili ili nisu znali kako na njih adekvatno odgovoriti.³¹ Sekte pokušavaju ispuniti određenu duhovnu prazninu kod današnjeg čovjeka. Govoreći o uzrocima nastanka i širenja sekti, kardinal također upozorava i na prisutnost i djelovanje đavla koji sije kukolj dok ljudi spavaju.³² Suvremeno društvo ne reagira toliko na nauk sekti koliko li na njihov način ponašanja i odnosa u društvu i prema društvu.³³ Kardinal potom predlaže opće³⁴ i na kraju, posebne pastoralne smjernice kao odgovor Crkve u konkretnim okolnostima.³⁵
Problematika novih religioznih pokreta prisutna je i u nekim novijim crkvenim dokumentima, važećima za opću Crkvu. Direktorij za službu i život prezbitera, što ga je izdala Kongregacija za kler s nakanom da ocrta lik i dade smjernice za formaciju prezbitera za novu evangelizaciju, u poglavlju o svećeničkoj duhovnosti želi svratiti pozornost prezbiterima na prisutnost  i djelovanje sekti kao osobit izazov pastoralne službe danas.³⁶ Slično čini i Kongregacija za evangelizaciju naroda u svom Vodiču za katehiste iz 1993. godine.³⁷ Katehistima je osobito preporučeno upoznavanje sekti i njihove nauke, poglavito onih točaka u kojima su neprijateljski raspoloženi prema Crkvi. Ekumenski direktorij Papinskog vijeća za promicanje jedinstva kršćana, u poglavlju o sektama i novim religioznim pokretima, potiče sve članove Crkve na duh iskrenog ekumenizma. Pritom valja voditi računa da se da ekumenski odnosi temelje na načelima postavljenim u Ekumenskom direktoriju i to sa onim zajednicama s kojima Katolička crkva već ima ekumenske odnose. Iz samog konteksta je očito da Vijeće za dijalog želi sačuvati članove Crkve od lažnog ekumenizma i opasnosti koje dolaze sa strane sekti.³⁸ Dokument o međureligijskom dijalogu Dijalog i navještaj, izišao povodom 25-e obljetnice Nostra aetate, želi međureligijski dijalog sa svim religijama i njihovim sljedbenicima. Potpisali su ga dvojica kardinala: predsjednik Papinskog vijeća za međureligijski dijalog Francis Arinze i prefekt i-Kongregacije za evangelizaciju naroda Josef Tomko. Ovaj dokument se ne odnosi na nove religiozne pokrete “zbog različitosti situacija koje ovi pokreti predstavljaju i nužnosti razlikovanja ljudskih i religijskih vrijednosti koje sadržavaju”.³⁹ Instrumentum laboris – prednacrt za Afričku biskupsku sinodu, predlaže konkretne smjernice za pastoral kao protutežu sektama. Potiče sve odgovorne za pastoral na sustavnu analizu inkulturacije kršćanstva u Africi.⁴⁰ Postsinodalna apostolska pobudnica Ivana Pavla II. Vita consecrata ističe radikalizam i dosljednost evanđeoskog života Bogu posvećenih osoba kao izvrstan odgovor svima onima koji svoju duhovnu žeđ pokušavaju utažiti u različitim sektama.⁴¹
Ivan Pavao II. u svojim govorima, poglavito na pastoralnim pohodima ili u posjetima biskupa “ad limina”, često govori o novim religioznim pokretima – sektama, što bi po množini izrečenih tekstova mogla biti zasebna studija.⁴² Neki katolički episkopati ili biskupi nekih biskupija progovorili su u različitim dokumentima ili u zasebnim pastirskim pismima – poslanicama o novim religioznim pokretima.⁴³

5. Što bismo mogli očekivati od države?

Porast zanimanja za nove religiozne pokrete ne može ne zanimati svaku državu. Radi pravilne orijentacije, pastoralnih mjera i nastojanja, Katolička crkva je jako zainteresirana znati kako se prema novim religioznim pokretima odnosi država. Državna vlast, koja mora biti u službi vremenitog, općeg dobra društva, sastavljenog od pojedinaca, osoba, ne može ostati ravnodušna ako njezini građani krše određene propise ili se kompletno suprotstavljaju etičkim normama jednog društva. Neki od novih religioznih pokreta izrazito i izričito, u “me savjesti”, odbacuju određene državne propise ili ustaljene navike jednog društva, sredine. Tako npr. neki odbiaju svaki oblik vojne službe, neki samo nošenje oružja, transplataciju organa, transfuziju krvi, konzumiranje mesa… Država ne može ostati ravnodušna ni na ekstremni fundamentalizam i zatvorenost kod nekih sekti, što može odvesti u katastrofu poput slučajeva “Jonestown”, “Waco”, slučaj “Hrama sunca” itd.⁴⁴ Maksimalno poštujući ljudsku savjest – slobodu izbora, država mora voditi računa o svjetonazorskoj pripadnosti svojih građana. Ne bi joj smjelo biti svejedno da li kod njezinih stanovnika vlada stabilan obiteljski moral s nepromjenjivim etičkim i moralnim načelima ili se, naprotiv, širi etički i religijski relativizam.⁴⁵ Posebno bi morala biti zabrinuta da li joj mladež provodi slobodno vrijeme u osamljenim prostorima na spiritističkim seansama, da li sudjeluje u okultnim obredima koji razaraju osobu ili im je možda slobodno vrijeme ispunjeno zdravim športskim i kulturnim aktivnostima i druženjem koje obogaćuje, izgrađuje. Razborito državno vodstvo će voditi računa s kojim idejama građani hrane svoje duhovne potrebe: da li možda s onima koje oplemenjuju postojeću kulturu, promiču civilizaciju života, kulturu integralnog rasta čovjeka, ili možda građani udišu “zrak”, upijaju ideje koje promiču antikulturu, koja ruši sve postojeće a ne daje nikakovu novu kvalitetu. Nažalost, mnogi religiozni pokreti u svojoj biti su nosioci antikulture. Rekli bismo: kulture smrti, a ne kulture života. Sve ovo nužno se odražava na društvo.
Dobro su poznati i mnogi slučajevi iskorištavanja maloljetnika, promicanja sakralne prostitucije, širenja droge, financijskih skandala povezani uz djelatnost pojedinih sekti. U pojedinim zemljama postaje sve veći problem razrušena osobnost – psihička ravnoteža čovjeka uslijed različitih vježbi, takozvanih meditacija, sustavnog “ispiranja” mozga. Ova velika opasnost navlastito vreba iz New agea, iz spiritističkih sekti. Sve to upućuje na to da država, kao zakoniti čuvar reda i općeg dobra građana, ima pravo i dužnost stanovitog nadzora nad djelatnošću novih religioznih pokreta. Nažalost, nije rijedak slučaj upravo suprotnoga. Pojedine države iskorištavaju djela-nost sekti za promicanje svojih političkih i ekonomskih interesa na štetu mnogih pojedinaca, pa i naroda.⁴⁶
Zacijelo nije lagano odrediti do koje mjere država smije polagati pravo na stanovitu svjetonazorsku kontrolu i kada treba u pojedinim slučajevima zakonski intervenirati.⁴⁷ Vjerojatno je i to jedan od razloga da nijedna država do danas nije uvela represivno zakonodavstvo kojim bi se poduzimale administrativne mjere protiv pojedinaca samo zato jer su članovi ove ili one sekte. Države radije uspostavljaju određena povjerenstva za proučavanje fenomena, prikupljanje podataka za potrebe određenih državnih službi, podnošenje izvještaja, posredovanje itd. Čini se da bi u sadašnjem trenutku brzog i nekontroliranog širenja novih religioznih pokreta – sekti to mogao i trebao biti nužan korak hrvatske države. Uspostaviti povjerenstvo za proučavanje novih religioznih pokreta – sekti u Hrvatskoj, poput već postojećih ustanova u zemljama zapadne Europe. Jako je važno npr. da, u procesu pretvorbe u našoj državi, pojedine sekte iz inozemstva, fmancijski vrlo snažne, pod nekim skrivenim humanim nazivom, ne postanu gospodari – vlasnici kapitala i velikih dobara u Hrvatskoj. To je poglavito važno za masmedije i za kulturne institucije. Prema pisanju Hans-Waltera Jungena, “moskovski privredni debili” odrekli su se velikog programa provođenja svjetske revolucije i međunarodni program Radio Moskve prodali 1994. Godine “Univerzalnom životu” – sekti koju je utemeljila Gabriele Wittek.⁴⁸ Djelatnost ove sekte, koja u jeku najžešće srbijanske agresije na Hrvatsku u Domovinskom ratu propagira u svojim izdanjima na njemačkom jeziku Dedijerovu knjigu Vatikan i Jasenovac i vrlo neobjektivno, propagandistički nastupa protiv hrvatske države i političke stvarnosti u njoj, sve je prisutnija u Hrvatskoj.⁴⁹ A da i ne govorimo o pisanju protiv Vatikana, sadašnjeg pape, njegovih prethodnika i uopće Katoličke crkve.⁵⁰ Mnoge sekte nastoje iskoristiti upravo sadašnji trenutak naše društvene zbilje za zauzimanje što boljih pozicija.
Koliko god se državna povjerenstva za proučavanje pojave i djelovanja novih religioznih pokreta nalazila u trajnoj napasti i opasnosti zloporabe vlasti, prevelikog kontroliranja religije, ugrožavanja slobode savjesti – religije (što je štetno i nedopustivo!), ipak čini se da su ovakove institucije zahtjev sadašnjega trenutka. To povjerenstvo bi moglo biti u sklopu kojega od ministarstava i moralo bi bdjeti nad širenjem i djelovanjem sekti. Njegov zadatak bi bio nepristrano obavještavanje javnosti o sektama, poglavito prosvjetno-kulturnih institucija, socijalnih službi, različitih udruženja. U obavještavanju javnosti ne bi se smjelo propustiti religioznu dimenziju što je bitna sastavnica gotovo svih novih religioznih pokreta. U određenim okolnostima država bi se morala izjasniti, uzimajući u zaštitu svoje građane kad je ugrožena njihova sloboda, sigurnost, psihički integritet osobe, kad se religijske vrijednosti pokušavaju instrumentalizirati isključivo za ekonomske probitke pojedinaca i sl. Sve više je službenih dokumenata, izvještaja i sl. u raznim zemljama od različitih državnih institucija koje upozoravaju, izričito i konkretno, poimenice, na opasnosti koje vrebaju od pojedinih se-ti.⁵¹ To povjerenstvo nipošto ne bi smjelo imati represivni karakter, nego prvenstveno i nadasve posrednički, smirujući u konfliktnim situacijama. Moralo bi svratiti pozornost i pomoći osobama ili cijelim obiteljima koje su napustile pojedinu sektu i teže se uključuju u normalne društvene tokove. Jedna posrednička uloga ovakovog povjerenstva sa svojim instrumentima (uredima – centrima, stalnim telefonom, gdje se poštuje željena anonimnost itd.), bit će vjerodostojna ukoliko je dobronamjerna, nepristrana, objektivna, kompetentna u poznavanju materije. S jednom ovakovom insti-tucijom mogle bi se izbjeći ekstremne i neželjene posljedice poput Jonestowna, Wacoa, Hrama sunca,⁵² trovanja u tokijskom metrou, slučajeva nasilnog deprogramiranja osobe itd.

 

---

6.  Konkretne smjernice za pastoral

Nemoguće je dati iscrpne smjernice za pastoral koje bi vrijedile za svaku sredinu i prostor i koje bi jednostavno riješile problem djelovanja novih religioznih pokreta.⁵³ Razlog je u sebi dvojak. S jedne strane, novi religiozni pokreti su vrlo različiti i u sučeljenju s njima o tome treba voditi računa. Ne može i ne smije biti ista pastoralna strategija u sučeljenju sa protestantskim sektama ili pak s onima azijske provenijencije.⁵⁴ Jako je važno upoznati temeljni cilj djelovanja jedne sekte. Što se krije u pozadini? Treba dobro ispitati da li se radi samo o idealističkom “misijskom” djelovanju pojedinca ili grupe koji žele iz čistog uvjerenja proširiti svoj svjetonazor, ili možda u pozadini stoji dobro razrađena imperijalistička strategija određenog trgovačkog, političkog, nekog drugog subjekta ili čak cijele države, koji želi pomoću sekti proširiti svoje interese i pritom, pod svaku cijenu “raskatoličiti” cijeli jedan narod ili pokrajinu. Socijalni nauk Katoličke crkve u nekim zemljama, poput Latinske Amerike, zauzimanje za razbaštinjene, siromašne…, velika je zapreka i smetnja u ostvarivanju određenih političkih apetita.⁵⁵ Naše pastoralne metode će definirati i naš stav na samome početku akcije: kome mi zapravo želimo posvetiti više pažnje: sektama, njihovim organizacijama, članovima…, ili onima kojima prijeti opasnost da budu ulovljeni u sektaške mreže.
S druge pak strane, koliko god je Crkva jedna, ona vrši svoje poslanje u različitim kulturnim sredinama. Ona jest i mora biti još prepoznatljiviji sakrament spasenja posvuda, u zgodno i nezgodno vrijeme. Koncil je uspoređuje sa kvascem i dušom ljudskog društva “koje ima da se u Kristu obnovi i preobrazi u Božju obitelj”.⁵⁶ To je puno lakše reći, načelno postaviti negoli, u užurbanosti svakodnevice, ostvariti. Kako biti i ostati vjeran Isusovu programu u susretu s mnogim sektama koje imaju izrazito neprijateljski odnos prema Katoličkoj crkvi i koje odbijaju svaki dijalog?
Svetost života prve Crkve bila je izazovi vrlo upečatljiv navještaj uskrslog Krista. Prvi kršćani su bili životno-egzistencijalno opredijeljeni! Izgovorena riječ iza sebe je imala autentičnu potvrdu života! I sasvim je razumljivo da je apostolski zanos “palio i žario” srca do kojih je dolazio. O tome nam lijepo svjedočanstvo daju Djela apostolska. Uzmimo samo jedan primjer. U vrlo teškoj situaciji, kad je navalio velik progon na Crkvu u Jeruzalemu poslije Stjepanove okrutne smrti i kad je Savao “pustošio Crkvu, ulazio u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu” (Dj 8, 1-2), učenici su neustrašivi i neumorni u naviještanju. Premda su se sklonili iz Jeruzalema (apostoli ostaju u gradu, ne bježe ma što se dogodilo), ne pada im na pamet šutjeti, ne propovijedati. Naviještaju istinu o Isusu – evanđelje po Samariji. Iz ovog razdoblja je poznata Filipova djelatnost i uspjeh (Dj 8, 5-25). Radikalno svjedočanstvo života prvih učenika, sve do svjedočanstva: krvlju, urađalo je velikim evangelizatorskim uspjesima, kako kod pojedinaca tako i kod čitavih naroda i krajeva.
Drugi vatikanski sabor istaknuo je puno puta poziv i potrebu svetosti, svih članova Crkve.⁵⁷ Ivan Pavao II. u knjizi Dar i Otajstvo, koju je napisao ‘prigodom svog zlatomisničkog jubileja, na osobit način ističe potrebu svetosti svećenika danas: “Ako II. vatikanski sabor govori o sveopćem pozivu na svetost, u slučaju svećenika valja govoriti o posebnom pozivu na svetost. Krist je potreban svetih svećenika! Današnji svijet prigovara na svetost svećenika! U sve više sekulariziranom svijetu samo svet svećenik može postati prepoznatljiv svjedok Krista i njegova evanđelja. Samo tako svećenik može

postati voditelj ljudi i učitelj svetosti. Svećenik može biti voditelj i učitelj samo u onoj mjeri ukoliko postane autentičan svjedok!” 58
Među oznakama autentične svetosti je naravnost, normalnost, maksimalno razvijena osobnost. Svetac je izvrsno ostvaren čovjek. Dakako, preduvjet za to je duboka istinska povezanost s Bogom, izvorom i podržavateljem svakoga dobra. Sav pastoralni i sav evangelizatorski rad uopće, nužno mora biti prožet ovom spoznajom. Jer, ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji (Ps 127,1). Ova svetopisamska tvrdnja je jasna i ne treba joj daljnja egzegeza ili nadopuna.⁵⁹ Ovdje valja napomenuti i to da autentična duhovnost, svetost, automatski uključuje suvremen, znanstveni, apostolski instrumentarij. Ide ukorak s vremenom. Ne može se i ne smije suprotstavljati jedno drugome. Mnoge sekte nam mogu poslužiti za primjer u revnosti korištenja masmedija za promicanje svojih ideja. Svetost koja ne osluškuje “puls” suvremenog konkretnog čovjeka nije prava svetost. Svetost koja ne poštuje sustvarateljske ljudske napore ne može proći na ispitu. S druge pak strane, sva tehnička pomagala, sve znanstvene odgojne meto¬e, bez evanđeoskog predznaka, samozatajnog širenja kraljevstva Božjega među ljudima osuđena su na propast… Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ‘Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’ (Lk 17,10). Meni se čini da je ovo jedan od glavnih problema našeg apostolata i uopće naše reevangelizacije!
Svaki pastoralni pokušaj u susretu sa sektama, i uopće, nužno pretpo-tavlja ovu prernisu. Crkva se ne može svesti isključivo na jednu sociološku ili društveno organiziranu zajednicu.^6o Ona se može promatrati (dapače i treba!), proučavati sa stanovišta sociologije religije, psihologije i ostalih znanosti. Međutim, teološka dimenzija, duhovno-nadnaravna dimenzija ne smije nikada ni najmanje biti zapostavljena. A čini se da je i to jedna od suvremenih napasti mnogih krštenika.

6.1. Ponovno naći i još više razvijati unutarcrkveno zajedništvo

Gotovo svi odgovori svjetskog istraživanja, na temelju kojih je i napravljen dokument za opću Crkvu o sektama 1986. godine, u sebi sadržavaju istu poruku. Crkva u sadašnjem trenutku nužno mora premisliti tradicionalno župno zajedništvo. Župe bi morale biti daleko bliže svim ljudskim proble-mima. U njima bi trebalo biti daleko više ljudske blizine, topline, prih-vaćanja, zajedništva. Ona mora biti zajednica koja moli, živi iz vjere, ulijeva nadu i u beznađima. Čovjek je društveno biće i on ima potrebu nekome pripadati kao subjekt, kao osoba, kao obitelj… Isto tako, u tegobnim trenu¬cima života osjeća potrebu blizine i zaštite zajednice kojoj pripada.

Novi religiozni pokreti – sekte se trude ponuditi upravo to. Neopterećeni prošlošću, okoštalim strukturama, u početničkom zamahu to poprilično uspijevaju.⁶¹
Najodličniji način susreta Boga i čovjeka događa se u sakramentima. I to se najvećim dijelom odvija unutar župne zajednice koja aktivno čini dio mjesne Crkve, predvođene dijecezanskim biskupom. Iskren susret čovjeka s Bogom zahvaća, pokreće, mijenja i to uvijek na bolje… Tamo gdje je to potrebno, gdje je nemoguće zbog manjka pastoralnog osoblja i vodstva dijeliti velike župe, morale bi postojati manje zajednice gdje se okupljaju vjernici prema sklonostima, duhovnim potrebama, dobi i sl. Kateheze za odrasle su nenadomjestive. Valja ih oživjeti gdje god je to moguće. Ako formacija naših vjernika ostane na razini vjeronauka u školi, nedjeljnih i blagdanskih propovijedi i onoga što nude naše, sve više rastrgane obitelji, za nekoliko godina ćemo se suočiti s velikim problemom prisutnosti sekti i na našim prostorima.
U mnogim institucijama suvremenog društva čovjek je postao samo broj, šifra od kojega se samo traži. A čovjek je osoba, neponovljivi pojedinac. Nitko ne želi biti anoniman broj. Iščupan iz vlastite sredine, osjeća se sam. I te male, nazovimo ih naše bazične zajednice, pod mudrim vodstvom župnika morale bi biti još više otvorene prema onima izvana koji nam do¬aze ili ih sami moramo pronaći. Valja osobitu pozornost posvetiti zalutalima u ateizam, različite sekte,⁶² indiferentizam… , koji uviđaju pogrešnost izbora, pokazuju znakove otvorenosti srca prema evanđelju, ali nemaju dovoljno hrabrosti ulaska u puno zajedništvo s Crkvom. Znati ih dočekati toplo i radosno, bez prekoravanja. Biti blizu rastavljenima i ponovno oženjenima, svim marginaliziranima. Ako to ne učinimo mi, na vrlo vješt i privlačan način, to će napraviti “Reverendo Moon”, Sai Baba, Gabriele Wittek i slični.⁶³ Ako jedna župna zajednica kao cjelina nije prožeta zdravim misijskim duhom prema unutra i prema vani, u njoj je nešto nezdravo. Ona više nije izazov za sve one koji su joj daleko. U njoj se zapravo ništa ne događa, nije kreativna, duhovno produktivna. Prestaje biti evanđeoski prepoznatljiva. Sterilna je! Moderan čovjek ima jako izoštren sluh osjetiti gdje se u našim liturgijama, katehezama nude zdrave evanđeoske vrijednosti, a gdje je to zamagljeno, previše komercijalizirano, beživotno, gdje oltar i ambon služe za osobnu promidžbu ili su samo kratka servis služba. Suvremeni pastoral bi morao daleko više pažnje i vremena pokloniti pojedincu, koji je osoba, živ čovjek.
Dakako, sve ovo traži mnogo, evanđeoski osposobljenih, pojedinaca i nitko razuman neće zaključiti da sav apostolat isključivo mora pasti na leđa svećeniku, župniku i njegovim pomoćnicima. U vremenu smo i prilikama u kojemu nužno treba napustiti stari mentalitet, gdje je to uglavnom bilo tako. Nosiva snaga našeg pastorala moraju biti podjednako katolički laici. Svatko prema danoj mu službi i karizmi! Moramo priznati da nam to ne ide glatko. I svećenici i laici puno puta moraju priznati sebi da ne poznaju osnovnu abecedu zajedničkog, suodgovornog rada na planu evangelizacije u malim zajednicama, a kamoli onda u većim projektima. Mnogi mladi izjavljuju da su ušli u sekte jer su im one ponudile određene odgovorne službe i položaje koje bi u svojim Crkvama trebalo još godinama čekati.⁶⁴  Zajedništvo unutar Crkve, između Božjeg naroda i njegovih legitimnih predvodnika, očituje se također i na drugoj razini između samih vjernika  laika u svijetu na što su svi pozvani. Govoreći o kraljevskoj laičkoj službi u svijetu, Sabor to lijepo formulira: “Vjernici, dakle, moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju i jedni druge pomagati i svjetovnim djelima na svetiji život, tako da se svijet prožme Kristovim duhom…”.⁶⁵ Suodgovornost svih krštenika za Crkvu, za njezin rast i predani nam poklad vjere je naša sudbina, osobiti zahtjev trenutka. Ovo je vrijeme suodgovornsti.
Ovdje bi valjalo progovoriti i o biskupijskom zajedništvu, o pozivu na “opću mobilizaciju”, za novu evangelizaciju, upućenom svim snagama u jednoj dijecezi pod vodstvom mjesnog biskupa. Ne radi se samo o župama, nego, isto tako, i o “izabranom dijelu Crkve”, brojnim redovničkim zajednicama s najraznovrsnijim karizmama, sve do najnovijih laičkih oblika Bogu posvećenog života u svijetu. Obostrano valja imati puno evanđeoske mudrosti i umješnosti za integraciju “izabranog dijela Crkve” u biskupijsku zajednicu, a da istovremeno sve te zajednice ništa ne izgube od svoje posebnosti, karizme i stanovite, crkvenim propisima predviđene, autonomnosti. Čini se da bi o tome trebalo voditi daleko više računa, a u pojedinim slučajevima, kad situacija zahtijeva, hrabro krenuti u prvi razred učeći elementarnu abecedu međusobnog uvažavanja i poštovanja. Nipošto se ne smije podcijeniti golem duhovni potencijal novih duhovnih pokreta unutar Crkve. Jasno je da postoje stanoviti problemi oko njihova načina djelovanja unutar jedne župe ili biskupije, ali ne smijemo zaboraviti da Duh puše gdje hoće i kad hoće. Upravo ovi pokreti su jako zaslužni u susjednoj Italiji za vitalnost i snagu talijanskog katoličanstva u pojedinim regijama i, na osobit način, među studentskom i radničkom mladeži.⁶⁶
Koliko god nam izgledao tvrd govor o ekumenizmu u našim prilikama, posebno s Pravoslavnom crkvom, ne smijemo smetnuti s uma da je ekumenizam program i zadatak Crkve II. vatikanskog sabora. “Poštivanje i ljubav moraju se protegnuti i na one koji drugačije od nas misle i rade na društvenim, političkim ili vjerskim pitanjima. Jer sa što više čovječnosti i ljubavi  prodremo u njihov način mišljenja, lakše ćemo moći s njima zapodjenuti dijalog“ (GS 28). Sekte na vrlo vješt način koriste i propagiraju sablazan podijeljenosti i svađa unutar kršćanskih Crkava. Koliko li tek ubiru plodova od podijeljenosti i svađa unutar katoličke zajednice. Nažalost, i Crkva u našem narodu, uza sve pozitivnosti i svjedočenje sve do krvi u teškim vremenima XX. stoljeća, u svojim redovima poznaje teške sukobe skoro do prolijevanja krvi! Ne možemo se hvaliti velikim jedinstvom u svojim redovima. Mnogi protivnici Crkve u našem narodu su na tome znali dobro profitirati. Nerazborito bi bilo smatrati da to sekte već ne koriste i da neće još više koristiti.

6.2. Tražiti putove osobnog duhovnog iskustva

Novi religiozni pokreti odreda nude, ili bar obećavaju, neposredno iskustvo susreta s Bogom. U evangelizatorskim nastojanjima, i uopće u pastoralnom djelovanju, od najranijih kateheza pa do duboke starosti, valja uvjek naglašavati ljudsku osobnost, neponovljivost i ulazak Boga u ljudsku povijest, u konkretan život i zajedništvovanje sa svakim čovjekom. Kršćanstvo ne može biti samo povijest, nego još više sadašnjost spasenja svakog pojedinca. Sakramentalni pastoral iziskuje posebnu brigu i nastojanje. Kolikima je npr. bio razlog odlaska u sekte opterećena savjest i pokušaj oslobađanja od tog tereta. Susret s Bogom dobrote u osobnoj, sakramentalnoj, sv. ispovijedi je nenadomjestiv. Velika je šteta što je u mnogim zemljama nestalo osobne pojedinačne ispovijedi. Koliko god ispovijed sa zajedničkim odrješenjem može biti dobro pripremljena i donositi duhovne plodove, u njoj nedostaje osobni susret čovjeka sa svećenikom koji, očinski i bratski, upućuje konkretnu riječ konkretnoj osobi. Pastoralno iskustvo pokazuje da svećenici duhovno vode mnoge vjernike kroz sakramentalnu sv. ispovijed.

Utemeljitelji raznih sekti odreda su “karizmatske” osobe koje “kontaktiraju” sa svetim, s Bogom, posreduju između Boga i čovjeka.⁶⁷ Pri tome su često puta jako zahtjevni učitelji. U općoj devalvaciji riječi, suvremeni čovjek slijedi govor koji proizlazi iz iskustva. Jedan od glavnih kriterija vjerodostojnosti kršćanstva danas je način kako i koliko se ono manifestira sposobnim promijeniti ovaj svijet u duhu evanđelja. Kršćanska duhovna baština i Istoka i Zapada dobro poznaje vrijednosti i značenje duhovnog vodstva. Valja ga ponovno otkriti, popularizirati, otkriti suvremenom naraštaju. Još više i stoga što su u tome smislu zakazali mnogi roditelji, odgojitelji i duhovni učitelji. U apostolskom djelovanju na svim razinama na njega treba ozbiljno računati.⁶⁸

6.3. Sustavan, stalan i poglavito biblijski odgoj u vjeri

Oskudica kršćanske duhovne kulture, povratak poganstvu, praznovjerju i religijskom sinkretizmu, kod mnogih, nužno zahtijeva osobitu katehetsku skrb za odgoj odraslih u vjeri. Duhovna i religijska nepismenost iz dana u dan se povećava kod ljudi između 25. i 40. godine života. Ljudi te životne dobi sve manje se snalaze pred zamamljivim ambalažama iz izloga novih religijskih supermarketa.⁶⁹ U pripravi za jubilarnu godinu 2000. neke biskupije po svijetu, potaknute prozelističkom i agresivnom djelatnošću sekti, poglavito Svjedoka Jehove, našle su sredstva za tiskanje Biblije sa željom da ona uđe u svaku katoličku obitelj. Pritom su zacrtale jasne pastoralne projekte biblijskih kateheza za sve životne uzraste. Velik protivnik vjere je nepoznavanje vlastite vjere!⁷⁰
Svećenik splitsko-makarske nadbiskupije Nikola Sarić, već 23 godine misionar u Tanzaniji, krajem listopada ove 1996. godine iznio mi je usmeno inicijative i iskustvo u borbi protiv Svjedoka Jehove i ostalih sekti u njegovoj tanzanijskoj biskupiji Iringa, poglavito u misiji Mdabulo. Prema smjernicama mjesne hijerarhije, već više godina on i njegovi suradnici oformili su bazične zajednice u misiji koje predvode svećenici sa katehistima, redovnicama i istaknutim katoličkim laicima. Svaka zajednica je sastavljena od desetak obitelji. Jednom mjesečno sastaju se na proučavanje, čitanje i razmatranje Sv. pisma. Na sastancima – katehezama budu svi članovi iz desetak obitelji i svi ostali koji to žele. Rad u bazičnim zajednicama prakticiraju i mnogi drugi pastoralni radnici. Među katolicima ima i onih koji razmišljaju i postupaju drugačije: “Mi propovijedamo u liturgiji, neka dođe tko hoće. Neka ljudi sami izaberu prema vlastitoj savjesti. To je dovoljno.” Ne shvaćaju vrijednost rada u bazičnim zajednicama. Učinak je vrlo različit. U prvome slučaju Svjedoci Jehove gotovo da nemaju uspjeha. U drugome, u misijama gdje nema takovih bazičnih zajednica cvjeta njihova aktivnost kao i ostalih sekti.
Kroz biblijske kateheze jako je važno uvijek iznova produbljivati temeljne istine vjere. Svjetonazorski relativizam izjeda savjest i moral suvremenog čovjeka. Istine vjere koje predlaže Crkva bit će prihvaćene ukoliko su slušatelji uvjereni da istina postoji i da i ono što Crkva predlaže može biti istina.⁷¹ U naviještanju i tumačenju temeljnih istina vjere valja izbjegavati dogmatizam, ali isto tako i pretjerani subjektivizam, relativizam, nejasnoće, nesigurnost. Teološke rasprave se vode u bogoslovnim aulama, učilištima i specijaliziranim revijama, a ne na ambonima. U nejasnim pitanjima nije pastoralno razborito unositi smutnju i nesigurnost među vjernike, poglavito s propovjedaonice. Nije i ne može biti na istoj razini dijete, srednjoškolac, student, radnik itd. Neočekivano velik interes za izdanje Katekizma Katoličke crkve u Francuskoj i nekim drugim državama bjelodano pokazuje zanimanje suvremenog čovjeka za katolički nauk, jasno i sigurno formuliran na najvišem crkvenom vrhu. Jako je važno da čovjek, koji se od malena susreće s religijskim pluralizmom, s različitim obredima i naglascima, pa tako, i astrologijom, horoskopima, spiritizmom itd., ima pri ruci Katekizam u kojemu uvijek može pronaći stav Katoličke crkve o određenim temama i pitanjima.
Mnogi katolički i protestantski pisci su u posljednjim desetljećima objavili više knjiga i članaka u kojima konfrontiraju katoličke ili protestantske stavove s pojedinim biblijskim tekstovima i pitanjima u odnosu na naučavanje i pristup pojedinih sekti. To se osobito odnosi na Svjedoke Jehove i njihov način tumačenja Biblije i Objave.⁷² Koliko god danas apologetska metoda izgledala nepopularna, ipak je u pojedinim slučajevima nužna. U našoj pastoralnoj praksi ne smijemo ju lagano zapostavljati. To vrijedi poglavito u susretu s lažnim učiteljima i prorocima. Poznat je Pavlov žestoki prijekor i javni obračun s Elimom, vračarom, namjesnikom Sergija Pavla na Cipru (Dj 13,1-13).

6.4   Jasno i sustavno izlaganje eshatoloških istina vjere

Dominantna tema mnogih sekti, na kojoj grade svoju djelatnost, jest milenarizam, propovijedanje skorog svršetka svijeta, neizbježne katastrofe i sl. Mnoge sekte obećavaju skoro uspostavljanje tisućgodišnjeg kraljevstva Božjeg na zemlji, skori, ponovni dolazak Mesije među ljude. Pritom se pozivaju na posljednje retke Sv. pisma, iz Otkrivenja 22, 16-21. Zapadna kultura sve više se susreće s idejama o seljenju duša, o reinkarnaciji. Naglašeni  eshatologizam je jedna od bitnih oznaka gotovo svih sekti.

U katehezama i propovijedima ne treba bježati od teme Isusova ponovnog dolaska na zemlju. Prvi kršćani su u to čvrsto vjerovali. Jer, mi šutimo o posljednjim vremenima, sekte govore kako njima odgovara. U rezultatu, kao krajnji učinak imamo jako zbunjene kršćane. Ne treba nasjedati ni samozvanim vidiocima, prorocima, čudotvorcima unutar crkvenih zajednica. Isus daje jasne kriterije za njihovo raspoznavanje.
U sklopu kršćanske antropologije valjalo bi puno više naglašavati i onostrane stvarnosti koje nas čekaju poslije smrti, raj, pakao i čistilište, što bitno određuje smisao života i ponašanje čovjeka. Susret sa smrću, sprovodi, mise zadušnice i sl. nisu prigoda za držanje panegirika pokojniku. Naprotiv, izvrsna su prigoda za izlaganje temeljnih istina o vječnome životu. Kompletna vjernička formacija morala bi uključivati puno više nade u eshatološke stvarnosti. Jer mi tu zakazujemo, sekte se ubacuju. Tumače na jednostavan i uvjerljiv način svoje istine. Može izgledati nepopularno govoriti o paklu, o spasenju duše, o nebeskoj proslavljenoj Crkvi, o čistilištu itd., ali je to neizbježna obveza, ako želimo ostati na liniji cjelovitog prenošenja Objave. Dakako, razborit pastoralni radnik će pri tome tražiti najprikladniji način i sredstva da njegova riječ padne na plodno tlo.

6.5. Promicanje zdrave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji

Sva naša povijest i sadašnjost prožeta je dubokom pobožnošću našega naroda prema Isusovoj majci. O tome svjedoče brojna svetišta, crkve, kapelice… , posute svugdje gdje žive Hrvati. Otvorenost srca i duše hrvatskog čovjeka prema Gospi velika je kočnica širenju sekti u našem narodu. Gotovo bez iznimke, novi religiozni pokreti odlučno odbacuju štovanje Isusove majke.⁷³ Puno puta, za priproste vjernike, glavni znak raspoznavanja što je krivovjerno, sektaško, jest stav prema Mariji.⁷⁴ U našem apostolatu na ovo treba ozbiljno računati, promičući zdravu pobožnost prema Bogomajci. Osobno smatram da smo propustili veliku šansu populariziranja molitve Gospine krunice kad su svi hrvatski branitelji nosili krunicu oko vrata.

6.6. Ustanove za proučavanje pojave i širenja sekti

Djelatnost sekti u mnogim zemljama pospješila je osnivanje raznih biskupijskih centara sa zadatkom proučavanja rada sekti, prikupljanja informacija, pomoć pastoralnim radnicima u pojedinim slučajevima, držanje konferencija, tribina, predavanja, publiciranje knjiga o sektama i sl. Na razini mnogih biskupskih konferencija osnovana su jedinstvena tijela, povjerenstva, vijeća i sl. za koordinaciju rada na nacionalnim razinama. Obično su ovakova tijela ponajčešće u sastavu Vijeća za ekumenizam i međureligijski dijalog ili Vijeća za nauk vjere. Tako npr. pri Talijanskoj biskupskoj konfe¬enciji postoji udruženje GRIS⁷⁵ pri Vijeću za ekumenizam sa sjedištem u Bologni. Inicijativa za osnutak ovog udruženja potekla je od župnika Giovannija Marinellija 1980. godine, nakon što je u svojoj župi iskusio prisutnost i opasnost Svjedoka Jehove.
Budući da se mi u Hrvatskoj nalazimo na samome početku premišljanja kako se suočiti s novim religioznim pokretima – sektama, a neki od njih su nam i previše pustili korijenje, treba krenuti smišljeno u akciju. Pritom se valja koristiti pozitivnim iskustvima iz drugih zemalja. Talijanski nadbiskup u Foggi Giuseppe Casale, u svojoj dugačkoj i vrlo zapaženoj pastoralnoj i poslanici vjernicima o novoj religioznosti i novoj evangelizaciji, upozorava da pojava i djelatnost novih religioznih pokreta ne bi smio biti sporedan crkveni problem. On ga ubraja među prioritetne zadatke Crkve danas. Svi vjernici, također, moraju se u ovome poslu osjećati pozvanima dati svoj doprinos.⁷⁶

Više je nego očito da bi moralo postojati jedno tijelo – ustanova za sekte  i na razini Hrvatske biskupske konferencije, po uzoru na već postojeće institucije u svijetu. Prvotni zadatak ovog tijela moralo bi biti jedno sociološko istraživanje, snimanje postojeće religiozno-duhovne situacije na našem terenu. Generalni tajnik Biskupske konferencije Venezuele mons. Mario del Valle Moronta Rodriguez upozorava na veliku opasnost lažne sigurnosti crkvenih grupa u svojoj zemlji. Ta lažna sigurnost se temelji na numeričkoj superiornosti katolika. Jer smo većina, misle mnogi, nema opasnosti i godinama se ne poduzimaju nikakve sustavne mjere i koraci za dublji pastoral. Na kraju se događa, žali se mons. Rodriguez, velika pastoralna praznina. K tome još kod mnogih crkvenih djelatnika prevladava prenaglašeni horizontalizam na štetu vertikale. Sekte sve to vrlo vješto uočavaju i koriste te ljudi (u njegovoj zemlji masovno napuštaju Crkvu i priklanjaju se sektama.⁷⁷ U Hrvatskoj, većinski katoličkoj zemlji, vreba ista opasnost s kojom se treba uhvatiti u koštac. Premalo je sustavnih istraživanja o našem katolicizmu. Mi još ne znamo ni to koje su sve sekte kod nas prisutne i u kojoj mjeri.

Valja vjerovati da je za jedno ovakovo istraživanje zainteresirana i država pa se od njezinih tijela može tražiti, i očekivati, podrška i pomoć.
Bilo bi jako važno da, makar naša metropolitanska središta, osnuju centar ili povjerenstvo za sekte. Mogao bi se uzeti i drugačiji kriterij: da se ti centri osnuju u mjestima gdje su naša bogoslovna učilišta. Najidealnije bi bilo kad bi svaka biskupija imala povjerenstvo za nove religiozne pokrete – sekte. Ovi centri bi, zbog naravi posla, morali biti međusobno povezani. Razmjena informacija, stvaranje određenih zajedničkih programa, poglavito izdavačkih i nastupa u masmedijima, samo su jedan dio njihove buduće djelatnosti. Jako je važno pratiti djelatnost sekti na terenu. U ovim centrima morala bi se osigurati pomoć i konkretne informacije kako postupiti u određenim slučajevima, kako spasiti pojedince na terenu koji traže pomoć, kako prihvatiti one koji napuštaju sekte, često puta kako ih resocijalizirati itd. Sama narav ovakovih centara upućuje na suradnju i s državnim ustanovama, kao npr. školama, socijalnim ustanovama, bolnicama itd.
Nezaobilaznu ulogu u proučavanju sekti i pomoć pastoralnim radnicima mogu i trebaju dati sva naša teološka učilišta. Imamo ih u Hrvatskoj lijep broj. Ako želimo da nam studenti teologije po završetku studija odlaze spremni u životnu arenu, onda je sigurno da će pojava novih religioznih pokreta – sekti u njihovoj studijskoj formaciji zauzimati ozbiljno mjesto. Mnogi teološki fakulteti po svijetu uveli su već posebne predmete – opcionale za proučavanje sekti. Ima ozbiljnih razmišljanja i namjera da neka od uglednih svjetskih katoličkih sveučilišta osnuju samostalne fakultete za istraživanje i proučavanje djelatnosti sekti. Kod nas, u Hrvatskoj, mogao bi postojati bar jedan teološki institut u ovome pravcu, a svaka naša teologija bi mogla svake godine ponuditi makar mogućnost upisa seminara iz ovoga područja. U lipnju 1995. godine Teologija u Rijeci je organizirala višednevni simpozij za sve pastoralne djelatnike u riječkoj metropoliji i sve studente teologije pod radnim naslovom Novi religiozni pokreti i sekte. Broj prisutnih najbolje je pokazao koliko su nam ovakovi znanstveni skupovi potrebni.⁷⁸ Smatram da bi i jedan Teološko-pastoralni tjedan što ga svake godine u Zagrebu organizira u siječnju Katolički bogoslovni fakultet, morao čim prije uzeti za temu alternativnu religioznost – sekte. S planiranim sustavnim proučavanjem fenomena novih religioznih pokreta – sekti na našim bogoslovnim učilištima, kroz kratko vrijeme bi se pronašle među našim katoličkim laicima i svećeničkim kandidatima zainteresirane osobe koje bi kroz daljnji studij mogle produbiti svoje spoznaje i na taj način biti velika pomoć i korist u pastoralnim pothvatima.U mnogim centrima po svijetu za sekte glavnu riječ i inicijativu imaju katolički laici.

---

Zaključak

Porast, raširenost i djelovanje novih religioznih pokreta sve više zabrinjava Crkvu i državu. Sam fenomen po sebi, koliko god bio zapreka evangelizaciji i smetnja u pastoralnom radu uopće, jasan je pokazatelj da je suvremeni čovjek otvoren duhovnim vrijednostima. Vjerni koncilskoj nauci, katolici ovoj pojavi vide znak vremena, što nužno uključuje detaljnu prouku samog fenomena, ali i dosadašnjeg apostolskog instrumentarija i pastoralne metodologije. Proučavajući naglaske i načine u radu mnogih sekti, očito je da Katolička crkva mora permanentno inzistirati na još većem ostvarivanju zajedništva, navlastito u župnim i potom biskupijskim zajednicama. Bog je onaj koji preko ljudi čini da Crkva raste i da se u njoj događa susret Boga i čovjeka. Autentični djelatnici nove i svake evangelizacije su osobe koje na prvom mjestu imaju Boga i njegovu slavu. Velik protivnik vjere je nepoznavanje vlastite vjere, nepoznavanje Pisma. Biblijski pastoral bi morao biti naglašeno prisutan u svim pastoralnim projektima. U novoj evangelizaciji nipošto se ne smije podcijeniti i težnja čovjeka za osobnim iskustvom u vjeri, za osobnim doživljajem susreta sa živim Bogom. Duhovno vodstvo, i zauzetiji rad oko izgradnje pojedinca – osobe rađa izvrsnim duhovnim plodovima u pastoralnom djelovanju. Hrvatski narod ima jaku tvrđavu u obrani protiv nadiranja sekti, pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Promicanje zdrave marijanske pobožnosti pomoći će jako puno svima koji se žele tititi od najezde sekti. Ustanovijenje različitih ustanova za proučavanje fenomena sekti, kao npr. specijalizirani studij na bogoslovnim učilištima, izdavačka djelatnost itd. samo su neki od instrumenata nužnih u našoj Crk-vi, bilo da služe kao pomoć onima koji imaju već problema s novim religioznim pokretima, bilo kao preventiva za pravilno sučeljenje s njima. Država ne može biti ne zainteresirana za pojavu naglog širenja sekti, pa se i od se i od nje očekuju konkretni koraci i pomoć.

Slika: pinterest

1 U literaturi ne postoji ujednačena terminologija za fenomen. Kod nas je najuobičajeniji naziv sekte, koji se sve više izbjegava u znanstvenoj literaturi. Prevladava neutralniji termin novi religiozni pokreti, promoviran od Victora Turnera. U Hrvatskoj je takoder prisutan izraz novi religijski pokreti. Ima svoje prednosti, ali i nedostatke. U ovome radu koristim izraze novi religiozni pokreti i onaj drugi sekte. O terminologiji usp. Jure Bogdan, Vrste i raširenost novih religioznih pokreta – sekti u zapadnom svijetu, u: Riječki teološki časopis Ephemerides Theologiae Flumienses, Teologija u Rijeci, br. 1/1966, str. 47- 49.
2   Cfr. SEGRETARIATO PER L’UNIONE DEI CRISTIANI – SEGRETARIATO PER I NON CRISTlANI – SEGREFARIATO PER I NON CREDENTl – PONTIFICIO CONSIGLIO PER LA CULTURA (SSSP), Rapporto provvisorio Il fenomeno delte sette onuovi movimenti religiosi basato sulle risposte a un apposito questionario e sulla documentazione pervenute al 30 ottobre 1985 dalle conferenze episcopali regionali e nazionali 7. 5. 1986, br. 1.3, EV 10/381, str. 255; La conclusione dei lavori del Concistoro, Comunicato finale a conclusione dei lavori del Concistoro straordinario dei Cardinali del 1991, u Sette eReligioni, Rivista trimestrale di cultura religiosa, GRIS (Gruppo di Ricerca e di Informazione sulle Sette) – ESD (Edizioni Studio Domenicano), Vol. 13, br. 1/1994, str. 146; CONGREGAZIONE PER L’EVANGELIZZAZIONE DEI POPOLI, Guida per i catechisti, Documento di orientamento in vista delta vocazione, della formazione e delta promozione dei catechisti nei territori di missione che dipendono dalla Congregazione per l’evangelizzazione dei popoli, 3. 12 1993., EDB, Bologna, 1994, br. 16, str. 35-36; INSTRUMENTUM LABORIS, Assemblea speciale per l’Africa, Sinodo dei vescovi, EDB, Bologna, 1993, br. 87-89, str. 68-71; Jean Vernete, Le sette, Che dire? Che fare?, (traduzione dal francese Sectes. Que dire? Que faire?), ELLE Di Ci, Leumann (Torino), 11995, p. 35-36.
3  Cfr. SSSP, Il fenomeno delte sette… , br. 1.2, EV 10/379, str. 255; Josef Tomko, La sfida delte sette e l’annuncio di Cristo unico Salvatore, Sintesi degli interventi dei Relatori Generali al Concistoro Straordinario dei Cardinali del 1991, u Sette ereligioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 118-123; Francis Arinze, La sfida delte sette onuovi movimenti religiosi: un approccio pastorale, u Sette ereligioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 124-139; La conclusione dei lavori del Concistoro, Comunicato…, u Sette ereligioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 146-147; Angel Suquia Goicoechea, Rapporto sull’Europa, u Sette e religioni…. , Vol. 13, br. 1/1994, str. 140-142; Michael L. Fitzgerald, I movimenti religiosi alternativi alta luce dei recenti documenti del Magistero, u Sette ereligioni…, Vol. 4, br. 4/1991, str. 537; AA.VV., L ‘Europa delte Nuove Religioni, a cura di M. Introvigne e J. F. Mayer, Cesnur (Centro Studi sulle Nuove Religioni), Elle Di Ci, Leumann (Torino), ¹1993; Alexandre do Nascimento, Rapporto sult’Africa, u Sette ereligioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 143-145; Jude M.T. Okolo, Nuovi movimenti religiosi in Africa: una sfida alla Comunita Eucaristica, u Sette e Religioni, Vol. 10, br. 2/1993, str. 101-110; Documento di lavoro di IV Conferenza Generale delt ‘Episcopato Latino-Americano, $ 294, u I Documento di San.¬to Domingo, Vangelo e cultura delta vita, IV Conferenza Generale dell’ episcopato Latino-americano, Nuova evangelizzazione, promozione umana, cultura cristiana, a cura di Antonio Palmese e Piersandro Vanzan, ElIe Di Ci, Leumann (Torino), 11993, str. 269, Pietro Canova Un vulcano in eruzione, Le sette in America Latina, EMI/SUD, Bologna ¹1987 str. 248; Franc Rode Le sette in America Latina, u Sette e Religioni… , Vol. 13, br. 1/1994, str. 73:88; Nuovi movimenti religiosi in Asia e in Oceania, (Convegno di Manila: febbraio 1993), a cura di Marco Bonfiglioli, u Sette e Religioni , Vol. 11, br. 3/1993, str. 119-121; O pojavi sekti i zabrinutosti Crkve i društva postoji obilna literatura na mnogim jezicima, poglavito engleskom, francuskom, njemačkom, talijanskom i španjolskom.

4 Usp. Franc Rode, Le sette in America Latina, u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, p. 73.

5 U ožujku 1994. godine Hrvatska biskupska konferencija upozorila je javnost na sve agresivniju – djelatnost sekti, poglavito baptista. Usp. Hrvatska biskupska konferencija, Priopćenje za tisak s Trećeg sabora HBK u Zagrebu od 15.-17. ožujka, u Službene vijesti Hrvatske biskupske kanferencije, br. 1/1994, str. 19. Splitsko-makarski nadbiskup mons. Ante Jurić i zadarski nadbiskup mons. Marijan Oblak u pastirskim poslanicama upozorili su svoje vjernike na pojačano djelovanje sekti kod nas. Usp. Ante Jurić, Božićna poslanica, u Službeni Vjesnik biskupija splitske metropolije, br. 5 (15)/1994, str. 161; Marijan Oblak, Kateheza za odrasle, u Vijesnik Zatklrske nadbiskupije, br. 12/1995, str. 19.

6 Tako npr. u jednom novinskom izvješću o »Oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka« koji se održavao kroz tri dana u zagrebačkom Domu športova u kolovozu 1996. godine, na kojem je sudjelovalo oko 6000 Svjedoka Jehove iz Hrvatske, Andrea Latinović piše: “Dvorana je bila prepuna djece, beba, posvuda su sljedbenici Jehove gurali kolica sa svojim malenim potomcima. Glavno glasilo Kula stražara, koje izlazi od 1879. godine i to na 125 svijetskih jezika, ima prosječnu nakladu po broju od blizu 19 milijuna primjeaka! ‘Zemlja uskoro neće biti podijeljena na države i nacije, kao što je danas… ‘” Andrea Latintinović, Bog je odlučio: Nakon što je 1914. stvorio raj na nebu, uskoro će usrećiti i zemljane!, u: Nedjeljna Dalmacija, 2. kolovoza 1996, str. 40-41.

7 Usp. AAS 54/1962, str. 6.
8 Cfr. Pacem in terris, EV 2/ 19, str. 37-39; br. 31, str. 57-59: br. 43, str. 79-81; br. 50, str. 89-91.
9 O znakovima vremena u učenju Pavla VI. usp. Bruno Seveso, Per una definizione di “pastorale”, u Enciclopedia Pastorale I, Fondamenti, a cura di Bruno Seveso e Luciano Pacomio, Piemme, Casale Monferrato 1992, str. 21; Usp. u istome djelu Giuseppe Ruggieri, Segni dei tempi, str. 275.
10 Usp. GS 4; GS 11 i 44; UR 4; DH 15; PO 9.
11 Usp. Rino Fisichella, Segni dei tempi, u Dizionario di teologia fondamentale, diretto da Rene Latourel1e e Rino Fisichella, Cittadella, Assisi, 1990, str. 1107-1115.
12 “Katolička crkva ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta. S iskrenim poštovanjem promatra te načine djelovanja i življenja, te zapovijedi i nauke koje, premda se u mnogome razlikuju od onoga što ona sama drži i naučava, ipak nerijetko odražavaju zraku one Istine što prosvjetljuje sve ljude.” NA, br. 2.

13 Cfr. CONGREGAZIONE PER LA DOTRINA DELLA FEDE, Alcuni aspetti della meditazione cristiana, br. 12, EV 11/2695, str. 1683-1685; Cfr. ancora SSSP, il fenomeno delle sette… , br.2.1.2, BV 10/391, str. 259.
14 Usp. Santo Domingo, Documento finale u Documenti della Chiesa Latinoamericana, Primo Concilio Plenario dell’America Latina, Roma, 1899, Conferenze Generali dell’Episcopato Latinoamericano, Rio de Janeiro, 1955, Medellin, 1968, Puebla, 1979, Santo Domingo 1992, Editrice Missionaria Italiana, Bologna 1995, br. 147, Enchiridion America Latina (EAL)/2173, str. 634.
15 Usp. Redemptoris missio, br. 52-54, EV 12/651-655, str. 549-553.
16 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette … , u Sette e Religioni, Vol. 13, br. 1/1994, str. 134.
17 Usp. CONGREGAZIONE PER IL CLERO, Direttorio per il ministero e la vita dei presbiteri, 31. 1. 1994, Libreria editrice Vaticana, Citta del Vaticano 1994, br. 36, str. 35.
18 Usp. Michael Fuss, Sete di Dio, Il fenomeno della nuova religiositta in Europa, u Nuova Responsabilitta, br. 1. siječanj 1996, str. 9-14.

19 O problematici svećeničkih zvanja u Europi od 1978-1994., brojnom stanju Katoličke crkve, stanovništvu, svećeničkim ređenjima, napuštanjima svećeništva, umrlim svećenicima, o redovništvu itd. usp. Tavole statistiche pre parate dall’Ufficio Statistico della Sede Apostolica edalla Pontificia Opera per le Vocazioni u Pontificia opera per le vocazioni ecclesiastiche, La pastorale delle vocazioni nelle chiese particolari d’Europa, Documento di lavoro del Congresso sulle vocazioni al Sacerdozio e alla Vita Consacrata in Europa, Roma, 5-10 maggio 1997, a cura delle Congregazioni: per I’educazione cattolica, per le chiese orientali, per gli istituti di vita consacrata e le societa di vita apostolica, Libreria editrice VatiCana, Citta del Vaticano, 1996, str. 55-74. Nažalost, ova statistika nije u potpunosti uvažila novu političku stvarnost nastajanja novih država u Europi u posljednjim godinama pa je to njezin krupan nedostatak i umanjuje joj vjerodostojnost. Tako na popisu nema zasebno Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije, SR Jugoslavije. Sve je stavljeno pod zajednički nazivnik Jugoslavija kao da se nije ništa promijenilo. Nema niti onoga ex. Isto tako nema zasebno Slovačke ni Češke nego Čehoslovačka. Razumljivo je da je nemoguće imati precizne statistike za ove države prije nego li su proglasile neovisnost i priznanjem dobile međunarodni subjektivitet. Budući da statistika obrađuje prijelazno razdoblje u kojemu nastaju nove države, mogla se u svom prvom dijelu učiniti do 1990. godine. U svom završnom dijelu mogli su se uvrstiti precizni podaci iz novonastalih država s bilješkom o novoj političkoj stvarnosti i objašnjenjem gdje je koja zemlja prije pripadala. Iz zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza statistički su navedene uredno Bjelorusija, Estonija, Letonija, Litva i Ukrajina.
20  Kao ilustraciju napuštanja Crkve uzimam Njemačku. U 1989. godini oko 90.000 ljudi je istupilo iz Katoličke crkve, godinu dana kasnije 110.000, a 1991. nešto više od 168.000. U 1991. godini protestantsku Crkvu je napustilo oko 200.000 članova. Srednja životna dob onih koji napuštaju je 29 godina. Istraživanja pokazuju da je kod katolika glavni uzrok “nezadovoljstvo Crkvom” (54% katolika, za razliku od 36% protestanata). Protestanti u većini žele izbjeći plaćanje crkvenog poreza (46%). Taj razlog kod katolika nije osobito istaknut, iako nije neznatan (13%). 73% katolika izjavljuju da su nezadovoljni službenim zakonima i propisima Katoličke crkve. Usp. H. J. Joest, Steuer ist Anlass – nicht Ursache, u Kirche + Leben, Bistumszeitung Miinster, br. 37, 19. rujna 1991, str. 20.
21 Usp. Eileen Barker, Gran Bretagna, u AA. VV., L ‘Europa delle Nuove Religioni… , str. 62.

22 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , Vol. 13, br. 1/1994, str. 128; Paul Poupard, Cultura odiema e sfida delle sette. La risposta cristiana, u istome djelu str. 12 i 22.
23 SSSP, Il fenomena delle sette… , EV 10/371-442, str. 252-281. Na kraju dokumenta donesena je probrana bibliografija o novim religioznim pokretima općenito, popis specijaliziranih revija i potom popis probranih djela po kontinentima. Usp. br. 7, EV 10/433¬441, str. 275-281.
24 Usp. Michael. L. Fitzgerald, I movimenti religiosi altemativi…, u Sette e Religioni…, Bologna, 1991, Vol. 4, br. 4/1991, str. 539.
25 Radni susret se odvijao pod geslom Navještaj Krista, jedinog Spasitelja, i izazov sekti.
Usp. La conclusione dei lavori del Concistoro, Comunicato … , u Sette e Religioni, Vol. 13, br. 1/1994, str. 146.
26  Usp. Josef Tomko, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 118 i 12l.
27  Usp. Josef Tomko, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni… , Vol. 13, br. 1/1994, str. 118 i 122-123.
28  Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 124.
29  Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 125-126.
30  Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette … , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 126-128.

31 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni... , Vol. 13, br. 1/1994, str. 128.
32 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni... , Vol. 13, br. 1/1994, str. 130.
33 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 128.
34 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 133-135.
35 Usp. Francis Arinze, La sfida delle sette… , u Sette e Religioni…, Vol. 13, br. 1/1994, str. 136-138.
36 “Il proliferare delle sette e dei nuovi culti, nonche la 1000 diffusione anche fra i fedeli cattolici, costituisce una particolare sfida al ministero pastorale”. Usp. CONGREGAZIONE PER IL CLERO, Direttorio… , br. 36, str. 35-36.
37 Usp. CONGREGAZIONE PER L’EVANGELIZZAZIONE DEI POPOLI, Guida peri catechisti… , br. 16, str. 35-36.
38 Usp. PONTIFICIO CONSIGLIO PER LA PROMOZIONE DELL’UNITA DEI CRISTIANI, Direttorio per l’applicazione dei principi e delle norme sull’ecumenismo, EDB, Bologna 1993, br. 35″36, str. 19-20.

39 Usp. Dialogo e annuncio, br. 13, EV 13/303, str. 196.
40 Usp. INSTRUMENTUM LABORIS, Assemblea speciale per l’Africa… , br. 87-89, str. 68-71.
41 Cfr. Vita consecrata, Libreria editrice Vaticana, Citta del Vaticano 1996, br. 103, str. 164-165.
42 O Papinim nastupima o sektama u razdoblju od 1986-1994. usp. knjižicu AA.VV, Sette enuovi movimenti religiosi, testi della Chiesa Cattolica (1986-1994), a cura di R. Marcias Alatorre, R Hoeckman, T. Osorio Goncalves, M. P. Gallagher, Ciwl Nuova, Roma, ¹1995.

43 Ovdje navodim popis raznih biskupskih dokumenata prikupljenih iz tri različita izvora: 1) iz knjižice AA.VV, Sette enuovi movimenti religiosi, testi della Chiesa Cattolica (1986-1994), a cura di R. Marcias A1atorre, R. Hoeckman, T. Osorio Goncalves, M. P. Galla¬gher, Citta Nuova, Roma, 11995, str. 104-108; 2) Michael L. Fitzgerald, I movimenti religiosi altemativi alla luce dei recenti docwnenti del Magistero, u Sette e Religioni… , Vol. 4, br. 4/1991, str. 544-546; 3) Treći izvor su različite revije ili knjige do kojih sam uspio doći. Popis je napravljen prema vlastitom izboru i kriteriju. Biskupska konferencija Konga, La foi catholique face aux Nouveaux Mouvements Religieux au Congo: les Sectes, 23. travnja 1988; Robert Sastre, nadbiskup u Lokossa (Benin), Reflexions sur les Sectes au Bblin: “Le Christ est-il divise?” (1 Cor 1,13), 1988; Cristian os divididos en un continente en cambio: un panorama de Iglesias y grupos cristian os en America Latina, Documenti del CELAM, br. 84, Bogota, 1987; Documento finale, u I Documenti di Santo Domingo, Vangelo e cultura della vita, W Conferenza Generale dell’Episcopato Latino-americano, Nuova evangelizzazione, promozione umana, cultura cristiana, a cura di Antonio Palmese e Piersandro Vanzan, Elle Di Ci, Leumann (Torino), 11993, § 139-152, str. 113-117; Biskupska konferencija Brazila, Guia para o dialogo inter-religioso; Sao Paulo, 1987; Biskupska konferencija Meksika, La Iglesia ante los nuevos grupos religiosos, 1988; Javier Lozano Barragan, biskup u Zacatecasu (Meksiko), Evangelizacion y proselitismo, u Congreso iberoamericano sobre “Nueva Evangelizacion y ecumenismo” Guadalupe-Caceres, 20-26 listopada 1991; Norberto Rivera Carrera, Arzobispo Prima¬do de Mexico, Instruccion Pastoral sobre el New Age, Siempre Fiel, S.C, Monterrey, N.L., 1996; Nacionalno povjerenstvo Čilea za ekumenizam, Pentecostalismo, Sectas y Pastoral Santiago 1989; Biskupska konferencija Paname, El Ecumenismo: objetivos, logros y fallas en Panama, 18. listopada 1984; Biskupska konferencija Venezuele, Instrucion Pastoral sobre el fenomeno de las Sectas, Caracas, 1988; Prospero Penados Del Bartio, nadbiskup Guatemale, La Iglesia Catolica en Guatemala, signo de verdod y esperanza, Carta pastoral 1989; Biskupska konferencija USA, Pastoral Statement for Catholics on biblical Fundamentalism, 27. ožujka 1987; Biskupi Alabama/Mississippi, Pastoral Letter on Fundamentalism, 1989; Responding to Proselytism, Pastoralno pismo kalifornijskih biskupa španjolskog govornog područja, u Origins 23. lipnja 1988. Pismo su potpisali: nadbiskupi Roger M. Mahony iz Los Angelesa, John R Quinn iz San Franciska, Carlos Quintero Arce iz grada Hermosillo i Joseph J. Madera, biskup iz grada Fresno; Edward Antony McCarthy, nadbiskup Miamija (USA), The “New Age« Movement, Pastoral Instruction, 1992; Robert Fortune Sanchez, nadbiskup u Santa Fe (CA), Responding Pastorally to Sect Activity Among Immigrants, 1990; Bernardo Giovanni Gremoli, Apostolski vikar iz Arabije, Pastoral Letter, 11. siječnja 1987; Nasrallah-Pierre Sfeir, maronitski patrijarh iz Antiohije, L ‘Eglise et les Sectes, VI Careme 1992; Biskupska konferencija Filipina, Pastoral Statement on Fundamentalist Groups: Hold Fast to What is Good (1 Ts 5,2), siječanj 1989; Biskupska sinoda: posebno zasjedanje za Europu, Završna deklaracija, 14. prosinca 1991; Godfried Danieels, nadbiskup Malines-Bruxellesa (Belgija), Le Christ ou le Verseau?, Pastirsko pismo, Božić 1990; Hans Ludvig Martensen, biskup iz Kopenhagena (Danska), Reincamazione e dottrina cattolica, La Chiesa di fronte alla dottrina della reincamazione, Cristianita, Piacenza ¹1993: prijevod s originala Kirke og reinkamation? Har Kirken fordomt loeren om reinkmnation?, Abrus, 1991; Generalno tajništvo biskupske konferencije Francuske, L ‘Eglise catholique et les sectes, Communique du Seceretariat general de la Conference episcopale, u La documentation catolique, 3. ožujka 1996, br. 2133; Pierre Raffin, biskup Me!za (Francuska), Les Sectes ou Nouveaux Movements Religieux, defi pastoral pour notre Eglise diocesaine, Lettre pastorale, Careme 1992; Conferenza episcopale Italiana, Segretariato per I’Ecumenismo e il Dialogo, L ‘impegno pastorale della Chiesa di fronte ai Nuovi Movimenti Religiosi e alle Sette, 1993; Conferenza episcopale Campana,“Io sono il Signore, vostro Dio”, Nota pastorale a proposito di superstizione, magia, satanismo, Napoli, ¹1995; Conferenza episcopale Toscana, A proposito di magia e di demonologia, Nota pastorale della Conferenza Episcopale Toscana, Edizioni Coop. “Firenze 2000«, Firenze, 11994; Arcidiocesi di Bologna, Istruzione Pastorale “Sette eNuovi Movimenti Religiosi«” Bologna, 1991; Giuseppe Casale (nadbiskup u Foggi), Nuova religiositii enuova evangelizzazione, Piemme, Casale Monferrato ¹1993; Giuseppe Chiaretti (nadbiskup-metropolit Perugiae),Ecumenismo e dialogo interreligioso, Esortazione pastorale, EDB, Bologna, ¹1996, Documenti delle Chiese locali br. 60, str. 8-9; Biskupska konferencija Njemačke, povjerenstvo za vjeru, Une religiosite diffuse et incenaine (prijevod na francuski u “Atheisme et foi”, XXVII1 (1993), br. 1, 11-13); Biskupska konferencija Portugala, Sette, sfida alla pastorale, u Il Regno, Bologna 1995, br. 15 (754), str. 469-501; Biskupska konferencija Španjolske, Povjerenstvo za međukonfesionalne odnose, Comunicado sobre las Sectas y los Nuevos Movimentos Religiosos, 5. prosinca 1989; Amedee Grab, pomoćni biskup iz Lausanne (Švicarska), The new religiosity of “New Age” as an answer to the search for the meaning of life, in “Atheisme et Dialogue”,  XXIV (1989), br. 3, str. 255-268;

44 Usp. Massimo Introvigne, Idee ehe uccidono, Jonestown, Waeo, il Tempio Solare, Mimep-Docete, Pessano (Milano), ¹1995; Kratak prikaz sekte Vrhovna Istina, nastanak, lik utemeljitelja, nauk, slučaj trovanja u Japanu usp. Marcella Mariotti, Asahara Shoko e l’Om Shinrikuo: l’insegnamento della Verito u Religioni e sette nel mondo, Rivista trime¬strale di cultura religiosa, GRIS (Grupo Ricerca e di Informazioni sulle Sette) , Vol. 1/1995, br. 2, str. 115-128.
45 O posljedicama etičkog i religijskog relativizma na obitelj usp. Alfonso Lopez Trujillo, La famiglia di fronte alle sfide del relativismo etico e del relativismo religioso u AA. W., Il relativismo religioso sui finire del seeondo millennio, GRIS (Gruppo di ricerca e di informazione sulle sette), Segretariato per l’ecumenismo e il dialogo della Conferenza Episcopale Italiana’, Universita cattolica del Sacro Cuore, Libreria Editrice Vaticana, Citta del Vaticano, 1996, str. 273-284.
46 Usp. Pietro Canova, Un vulcano in eruzione… , str. 119-165; Mario del Valle Moronta Rodriguez, La Chiesa cattolica di fronte alle sette in america Latina, u AA.VV., Le sette tra crisi personale e mutamento sociale, GRIS, Elle Di Ci, Leumann (Torino ), ¹1993, str. 153-154.
47 O odnosu države prema novim religioznim pokretima daje određene prijedloge nadbi¬kup Foggie u Italiji. Usp. Giuseppe Casale, Nuova religiosita… , str. 79-83.

48  Usp. Hans-Walter Jungen, Universelles Leben: Die Prophetin und ihr Management, Pattloch, Augsburg, 1996, str. 97.
49  Usp. Legge causale e fatti del nostro tempo u Christusstaat (Lo stato del Cristo), Rivista bimestrale dei cristiani delle origini di Vita Universale (ne piše autor, ni mjesto izdavanja niti tiskanja!), br. 1, travanj 1993, str. 1-2; Christusstaat (talijansko izdanje), br. 4. rujan/listopad 1995, str. 4; Denk mit und handle, die Zeitung fiir miindige Biirger, Wort
Bild und Ton, Wiirzburg, 1995, br. 8, str. 2.     .
50 Kako se mogu protumačiti optužbe protiv Katoličke crkve kao zaštitnika pokretača II. svjetskog rata i ostalih zala koje je počinio Hitler. “Mein Kampf – ein jesuitisches Produkt. Vom Vatikan aus wurden in diesem Jahrhundert alle grosen politischen Kopfen erdacht. Das Buch ‘Mein Kampf, das angeblich von Hitler geschrieben wurde, entstammt einer jesuitischen Feder und wurde tatsiichlich von Pater Bernhard Stempfle geschrieben. Adolf Hitler, Josef Goebbels, von Papen und Himmler waren Jesuiten-schuller.” Navedeni tekst je objavljen u Christusstaat, prema Hans-Walter Jungen, Universelles Leben: Die Prophetin und ihr Management, Pattloch, Augsburg ¹1996, p. 264.

51 Usp. Innenministerium Nordhein-Westfalen. Scientology eine Gefhar fur die Demokratie, Eine Aufgabe fiir den Verfassungsschutz?, Dusseldorf, ¹1996, pp. 80; Les sectes en France, Rapport Pariementaire, Preface d’Alain Gest, Editions Patrick Banon, Paris, ¹1996, pp. 144; Sekten, Wissen schutzt!, Eine infonnation Bundesministeriums fur Um¬welt, Jugend und Familie, Bundesministeriums fur Umwelt, Jugend und Familie, Wien ¹1996, pp. 66.
52 O slučajevina Jonestowna, Wacoa i Hrama sunca usp. informativnu knjižicu od 128 stranica Massimo Introvigne, ldee che uccidono, Jonestown, Waco, il Tempio Solare, Mimep-Docete, Pessano (Milano), ¹1995.
53 U ovome radu uzeta su u obzir sredstva i načini djelovanja sekti na kojima oni temelje uspjehe i grade svoju budućnost. Očito je da crkveno djelovanje u pojedinim sredinama zakazuje u bitnim elementima.
54 Usp. Mario del Valle Moronta Rodriguez, La Chiesa cattolica di fronte alle sette… , str. 151-152.

55 Usp. Mario del Valle Moronta Rodriguez, La Chiesa cattolica di fronte alle sette… , str. 154.
56 Usp. GS 40.
57 Usp. LG 39-42.

58 Usp. Giovanni Paolo II. Dona e Mistero, del mio sacerdozio, Libreria editrice Yaticana, Citta del Yaticano, 1996, str. 101.
59 Usp. Paul M. Zulehner, Teologia pastorale 2, Pastorale della comunita, luoghi di prassi
cristiana, Queriniana, 1992, str. 162.
60 SSSP, Il fenomeno delle sette… , br. 3.1, EY 10/408, str. 267.

61 Usp. SSSP, Il fenomeno delle sette… , br.2.1.1, EY 10/390, str. 258-259.
62 Claude Labrecque u svojoj knjizi Sekte i gnoze izazov Crkvi predlaže u sedam točaka kako se treba ponašati prema osobama članovima različitih sekti i prema onima koji su ih napustili. Usp. Claude Labrecque, Le sette e le gnosi, una sfida alla Chiesa, (prijevod s francuskog Les voiliers du crepuscole (Sectes et gnoses), Ancora, Milano, 11987, str. 231-235.
63 Usp. SSSP, Il fenomeno delle sette… , br.2.1.2, EY 10/391, str. 259.64 usp. Jean Vemete. Le sette, Che dire? Che Jare? .. , str. 164.
65 GS 36.
66 Usp. M. Introvigne – Gianni Ambrosio, Italia, u AA.VV., L’Europa delte Nuove Religioni... , str. 85.67 Usp. SSSP, Il fenomeno delle sette…, br. 2.1.7, EV 10/396, str. 261-262.

68 Usp. SSSP, il fenomeno delle sette… , br. 2.1.7, EV 10/396, str. 261-262.
69 Tako npr. u jednom splitskom antikvarijatu, gdje se prodaju uglavnom izdanja novih religioznih pokreta, okultistička literatura i sl., na istoj polici se nalaze izdanja “Kršćanske sadašnjosti” i “Univerzalnog života” pod imenom “Kršćanska sadašnjost”. Dakako, izdanja KS-a su opremom puno skromnija i puno skuplja. Uz druga izdanja duhovnog sadržaja, zajedno su stavljene na istu policu Biblija u izdanju KS-a i Univerzalnog života. Ona od Univerzalnog života je u vrlo lijepoj, kvalitetnoj, luksuznoj opremi i s vrlo povoljnom cijenom. Prema mjerodavnim informacijama daleko više se prodaje grubi falsifikat Sv. pisma u izdanju Univerzalnog života negoli Biblija u izdanju KS-a.
70 Usp. Giuseppe Casale, Nuova reiigiositti .. , str. 83.
71 Usp. Giuseppe Casale, Nuova religiositti .. , str. 83-84.

72 Usp. Achille Aveta, Un ideologia che logora, I Testimoni di Geova, ED (Edizione Deho¬niane), Roma, ¹1990, pp (ukupno stranica), 480; Achille Aveta, Storia e dottrina dei Testimoni di Geova, ED (Edizione Dehoniane Roma), Roma, ¹1994, pp. 192; Bernard Blandre, La stona dei Testimoni di Geova, San Paolo, Cinisello Balsamo (Milano), ²1995, pp. 143; Antonio Contri, Fedeli alla parola, confronto biblico-teologico con i Testimoni Di Geova, Elle di Ci. Leumann (Torino), 11991, pp. 96; Antonio Contri, Un confronto tra la Cristologia cattolica e quella dei Testimoni di Geova, u Sette e Religioni… , Vol. 12, br. 4/1993, str. 8-33; Giuseppe Crocetti, I Testimoni di Geova a confronto eon la vera Bibbia, Ancora, Milano, 41993, pp. 192; Vladimir Merćep, Svjedoci Jehove, Katolička prosudba, CUS (Crkva u svijetu), Split, ¹1993, pp. 383; Lorenzo Minuti, I Testimoni di Geova non hanno la Bibbia, a cura di P. Fortunato Grottola, Coletti a San Pietro Roma, 11992, pp. 248; PaoIoSconocchini, La Bibbia dei Testimoni di Geova, Traduzione manipolazione, Elle Di Ci, Leumann (Torino), ²1994, pp. 176.

73 O stavu novih religioznih pokreta prema Majci Božjoj, vulgarnom odbacivanju, nijekanju temeljnih istina o njezinoj ulozi u povijesti spasenja, manipulacijama s Fatimom, p. Piom itd. od strane nekih kršćanskih sekti, usp. Giuseppe Ferrari, Le sette nei confronti della Madonna u Sette e Religioni…,Vol. 5, br. 1/1992, str. 9-22.
74 Usp. Giuseppe Ferrari, La posizione delle sette nei confronti della Madonna u Sette e Religioni... , Vol. 5, br 111992, str. 9-22; Michael Fuss, Maria vincolo dell’unita nell’ecu menismo tra le religioni e di fronte ai nuovi movimenti, u Sette e Religioni..., Vol. 9, br 1/1993, str. 114-135; Mario del Valle Moronta Rodriguez, La Chiesa cattolica di fronte alle sett… , str. 147-148
75 GRIS (Gruppo di Ricerca e Informazione sulle Sette). O osnivanju, programskom usmjerenju i djelovanju ovog udruženja usp. Jure Bogdan, Vrste i raširenost novih religioznih pokreta – sekti u zapadnom svijetu, u Riječki teološki časopis... , br. 1/1996, str. 51.

76 “La sfida infinita della nuova religiosita non e un problema secondario per la Chiesa. E una delle grandi priorita pastorali, in cui tutti devono sen tirsi impegnati, ciascuno al suo livello, senza immaginare di delegare l’attivita in questo campo a pochi specialisti.” Giuseppe Casale, Nuova religiositti … str. 95.
77 Usp. Mario del ValIe Moronta Rodriguez, La Chiesa cattolica di fronte alle sette… str. 155

78 Glavnina jednog broja Riječkog teološkog časopisa su radovi s ovog simpozija. Šteta je što svi predavači nisu objavili svoje predavanje. Usp. Riječki teološki časopis… , br. 111996, str. 1-136.

(Jure Bogdan, u: “Novi religiozni pokreti”, Zbornik radova sa znanstvenog simpozija, str. 233 – 257, FTI, 1997.)

Slika: bitno.net