Od ateista i agnostika često se može čuti pitanje: ako je Bog stvorio svijet, tko je stvorio Boga? Zapravo je prilično začuđujuće da se ovo, u osnovi banalno pitanje, pokušava koristiti kao nekakav argument. Odgovor je, naravno, nitko, jer Bog nije stvoren. On je vječan, postoji oduvijek. Ne treba ga, dakle, netko stvoriti da bi postojao.
Pa ipak, kako onda objasniti činjenicu da ateisti iznova i iznova postavljaju ovo pitanje (npr. Richard Dawkins, a svojevremeno čak i ozbiljniji filozofi poput Bertranda Russella), kad je odgovor tako jednostavan i očit? Razlog vjerojatno leži u krivom shvaćanju argumenta iz uzročnosti za Božju egzistenciju. Ovaj argument polazi od pretpostavke da je potreban uzrok koji objašnjava zašto postoji svijet. No, ako sve drugo ima uzrok, pitaju se oni, kako to da Bog nema? I suprotno, ako dopustimo da Bog može postojati bez uzroka, zašto se ista stvar ne može reći i za sve ostalo, za čitav svemir?
Odgovor glasi: zato što je Bog nužno biće, za razliku od ostatka svemira, koji je, filozofskim riječnikom, kontingentan (što znači ne-nužan). To je jedna od onih stvari po kojima se Bog bitno razlikuje od svijeta. Nužno biće naprosto postoji, jer po svojoj biti mora postojati. Njemu ne treba vanjski uzrok da bi postojalo, ono je samo sebi dovoljan razlog.
Nasuprot nužnom biću, kontingentno biće može postojati ili ne postojati; njegova vlastita bit ne određuje njegovo postojanje. Ako takvo biće u nekom konkretnom slučaju ipak postoji, onda to postojanje duguje vanjskom uzroku. Iskustvo nas uči da ovoj kategoriji pripadaju svi predmeti oko nas. Neprestano gledamo kako nastaju i nestaju; možemo dakle zaključiti da mogu i postojati i ne postojati. Sva bića koja su predmet našeg direktnog iskustva su kontingentna. No svemir kao cjelina nije ništa drugo nego sveukupnost takvih kontingentnih bića; sustav koji se od takvih bića sastoji. Ako se pak sastoji od kontingentnih bića, onda je i sam kontingentan, što znači da ne može naprosto postojati bez uzroka.
Viktor Verić
viktor.veric@katolik.hr