Ubrzo nakon što je papa Franjo održao sastanak s čelnicima Rimske kurije 20. studenoga 2023. procurila je vijest kako je na tom sastanku Papa rekao da će oduzeti stan i plaću kardinalu Raymondu Burkeu. Ta je vijest pogodila mnoge katolike, naročito što je netom prije toga 11. studenoga Papa bez ikakvog kanonskog procesa smijenio msgr. Josepha Stricklanda s mjesta biskupa dijeceze Tylera u Texasu.
Znakovito je to što Vatikan nije izdao nikakvu izjavu povodom oduzimanja privilegija kardinalu Burkeu, niti je procurjelu vijest demantirao, niti je sam kardinal dobio bilo kakvu obavijest o tome. Još neobičnije je to što je Papa na kraju tu vijest ipak potvrdio, ali ne preko vatikanskog glasnogovornika, već preko svog prijatelja Austena Ivereigha, i još čudnije je to što je ta potvrda objavljena na heterodoksnoj (modernističkoj) stranici Where Peter is.[1] Dakle, 29. studenoga 2023. potvrđuje Austen da je 27. studenog razgovarao s Papom te da mu je Papa potvrdio da je „odlučio oduzeti privilegije kardinalu Burkeu – njegov apartman i plaću – jer je te privilegije koristio protiv Crkve“.[2] S obzirom da ove riječi dolaze od Papinog prijatelja kojem se on povjerio možemo ih smatrati autentičnima. Iako je bilo i drugačijih varijacija od strane drugih „pouzdanih izvora“ oslonit ćemo se na ovu verziju koju je očito papa Franjo želio da iziđe u javnost kao ispravna.
Dakle, da parafraziramo, papa Franjo je prema riječima svojeg privatnog (ne službenog) glasnogovornika Austena Ivereigha oduzeo privilegije kardinalu Burkeu jer unosi razdor u Crkvu. S obzirom na to da je kardinal Burke samo jedan u nizu kojemu je Papa oduzeo privilegije (bez kanonskog procesa) važno je razmotriti ovu Papinu optužbu. Osim kardinala Burkea tu je i već spomenuti biskup msgr. Joseph Strickland, zatim biskup msgr. Dominique Marie Jean Rey (Fréjus-Toulon, Francuska), biskup msgr. Rogelio Ricardo Livieres Plano (Ciudad del Este, Paragvaj), biskup msgr. Mario Oliveri (Albenga-Imperia, Italija), predstojnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Müller, biskup msgr. Martin David Holley (Memphis, Tennessee, SAD), nadbiskup msgr. Héctor Rubén Aguer (La Plata, Argentina), biskup msgr. Pedro Daniel Martínez Perea, (San Luis, Argentina), biskup msgr. Eduardo María Taussig (San Rafael, Argentina), biskup msgr. Francesco Cavina, (Carpi, Italija), biskup msgr. Giovanni D’Ercole (Ascoli Piceno, Italija), pariški nadbiskup msgr. Michel Christian Alain Aupetit, biskup msgr. Daniel Fernández Torres (Areciba, Portoriko), itd.[3]
Svim ovim prelatima oduzete su privilegije u većoj ili manjoj mjeri (bez kanonskog procesa) iz istog razloga – zbog unošenja razdora u Crkvu – iako to nije uvijek decidirano izrečeno. Ovdje ćemo analizirati optužbu prema kardinalu Burkeu, ali ista bi se analiza mogla primijeniti i na sve ostale spomenute slučajeve. Prvo moramo utvrditi načelno što znači unositi razdor u Crkvu, a zatim što znači govoriti ili raditi protiv Crkve (jer su se uglavnom ove dvije tvrdnje provlačile u optužbama).
Prvo, da vidimo što znači unositi razdor u Crkvu, tj. tko je taj koji unosi razdor u Crkvu? S obzirom na dvomilenijsku povijest Crkve ovo neće biti teško utvrditi. Uzet ćemo dva primjera, jedan iz četvrtog i drugi iz 16. stoljeća. U četvrtom stoljeću biskup Arije je naučavao da Isus nije Bog, istovjetan s Ocem, već da je Isus Krist od Boga stvoren, kao jedno uzvišeno stvorenje. Takvo učenje se protivilo Predaji, prethodnom učenju prihvaćenom od samih početaka Isusove Crkve. Crkva je oduvijek vjerovala u Presveto Trojstvo (iako je sam termin definiran kasnije), a o tome svjedoče mnogi crkveni oci kao što su: Sv. Klement (Pismo Korinćanima, 42,1; 46,6; god. 80.), Sv. Ignacije Antiohijski (Pismo Efežanima, 9,1; god. 110.), Crkva u Smirni (Mučeništvo sv. Polikarpa, 14,3; god 155.), Aristid Atenski (Apologija, 15; god. 140.), sv. Justin mučenik (Prva apologija, 6; 13; god. 148.), Atenagora Atenski (Molba za kršćane, 10; god. 180.), itd. Znači, Arije je bio taj koji je unio razdor u Crkvu jer je mnoge zaveo s novom doktrinom koja je bila u suprotnosti s Predajom.
U 16. stoljeću Martin Luther je naučavao niz doktrina, kao što su sola fide, sola scriptura, koje su se protivile pologu vjere, tj. nauku Crkve. Papa Lav X. ga je zbog toga ekskomunicirao 1521. godine. Dakle, papa Lav X. je ekskomunicirao Martina Luthera zato što je unosio razdor u Crkvu, zato što je naučavao suprotno od onoga što je Crkva vjerovala već 15 stoljeća.
Iz ovoga možemo načelno zaključiti da razdor u Crkvu unosi ona osoba koja naučava novotarije, koja ne drži do pologa vjere koji je Crkva primila od Isusa Krista preko apostola po Predaji, a koji je nepromjenljiv i trajan (jer dolazi od Boga a ne ljudi).
Drugo, što znači govoriti ili raditi protiv Crkve, tj. tko govori ili radi protiv Crkve? Svakako da onaj tko unosi razdor u Crkvi ujedno i radi protiv Crkve, to nije upitno. No, ovdje je važno razjasniti što je Crkva. Crkva je mistično tijelo Kristovo,[4] Crkva nije jedna osoba. Crkva nije papa. Papa je samo jedan od udova Crkve, on je namjesnik Kristov, a jedna od njegovih titula je i servus servorum Dei (sluga slugu Božjih). Papa je pozvan da bude vjerni sluga Kristu, a onda i sluga svim ostalim vjernicima. Papa nije Crkva, već sluga Crkvi.
Naslovnica uredbe pape Pija V. Quo primum na kojoj se vidi titula pape: servus servorum Dei.
Sada kada smo ovo raščistili možemo se vratiti konkretnom slučaju kardinala Raymonda Burkea i mnogim optužbama kojima je papa Franjo obasipao ne samo spomenute prelate već i mnoge svećenike pa čak i obične vjernike laike.
Dakle, kardinalu Burkeu su oduzete privilegije uz obrazloženje da radi protiv Crkve, i po nekim drugim izvorima, da šteti jedinstvu Crkve, tj. da unosi razdor u Crkvu. Ali pogledajmo činjenice. Kao prvo, nije proveden nikakav kanonski proces protiv kardinala, što bi po kanonskom pravu bilo potrebno kako bi mu se dokazala krivica te ga se eventualno kaznilo. Kao drugo, optužba je paušalna, te nema nikakve osnove. Ne postoji niti jedan dokaz da je kardinal Burke ikada rekao išta što bi se protivilo nauku Crkve. Druga zabluda optužbe se sastoji u tome što mnogi drže, pa i sam papa Franjo[5], potpuno krivo, da je Crkva istovjetna s papom. Tako se onda dolazi do krivog zaključka da u slučaju kada se nešto govori protiv pape da se to onda govori protiv Crkve. Kada je sv. Pavao opomenuo sv. Petra, je li on govorio protiv Crkve? (Gal 2,11-14). Je li Isus govorio protiv Crkve kada je sv. Petru, prvom papi, rekao: „Odlazi od mene, Sotono!“? (Mt 16,23). Naravno da nije. Sv. Pavao i Isus su govorili protiv Petrovih krivih postupaka i razmišljanja koja su štetila Crkvi, a nisu govorili protiv Crkve. Dakle, tu se radi o zamjeni teza, što modernisti vješto koriste, a neupućeni lako padaju u tu zamku. Kardinal Burke je, slijedeći apostole, što mu je kao kardinalu i dužnost, bratski opomenuo papu Franju, te na taj način služio Crkvi, a ne obratno.
Papa nije apsolutistički vladar koji može vladati pod motom „Crkva, to sam ja“ – “l’Église c’est moi,” slično političkom motu kralja Francuske Luisa XIV., “l’État c’est moi” (država, to sam ja). Papinski autoritet predstavlja Učiteljstvo koje je u svojoj biti podređeno. Podređeno je Riječi Božjoj u Svetom pismu i Riječi Božjoj u Svetoj predaji, i također u stalnom učenju svih papinih prethodnika sukladno vječnom osjećaju cijele Crkve (perennis sensus ecclesiae).[6]
Zakonik kanonskog prava, kanon br. 212 stav 3. kaže: „Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.“ Očito se ovdje govori o javnom iznošenju mišljenja. Ako laici imaju pravo očitovati svoje mišljenje „o onome što je za dobrobit Crkve“ valjda onda prelati imaju na to još više pravo. Ne samo da imaju pravo već im je to i dužnost. Kada je jedna velika grupa laika i klerika uputila Sinovsku korekciju papi Franji,[7] stav određenih prelata je bio da se papu načelno ne smije javno kritizirati jer „sin ne kritizira oca“. Ovo je potpuno nevaljali argument jer dobar sin ne samo da može već i treba kritizirati oca ako otac postane nevjeran majci. U tom slučaju sinovljeva je dužnost ukoriti oca i pozvati ga na obraćenje i vjernost majci. Tu možemo povući paralelu pape kao oca i Crkve kao majke. Kroz povijest Crkve imali smo puno primjera kada je papa primio javni ukor, a već smo i spomenuli ukor koji je sv. Petar dobio od sv. Pavla. Bilo je nakon toga u crkvenoj povijesti još slučajeva kada su prelati imali čak i ozbiljnih razmirica s papom. Tako ih je sv. Polikarp imao sa sv. papom Anicetom (157.-168.),[8] a sv. Ciprijan sa sv. papom Stjepanom I. (254.-257.).[9] Ova dvojica svetih papa, slijedeći primjer sv. Petra i sv. Pavla, nisu „deložirali“ svete biskupe koji su im prigovarali, te vidimo da Crkva danas svu četvoricu časti kao svece. Ima li tu, dakle, išta kršćanski u stavu da se papa ne može kritizirati? Naravno da nema. Papa Franjo umjesto da raščisti te ozbiljne i zabrinjavajuće pritužbe pokušava kanonski nedopuštenim pritiscima obeshrabriti i ušutkati neistomišljenike.
Ovdje iznesena analiza bi se mogla primijeniti i na sve druge spomenute i mnoge druge ovdje ne spomenute slučajeve optužbi koje dolaze od samog pape Franje i njegovih pristaša modernista. Modernisti, kao što to čini i Austen Ivereigh u svom pamfletu (vidi napomenu br. 2), u obrani pape Franje se pozivaju na bezuvjetnu poslušnost prema Papi, što je već samo po sebi hereza, o čemu smo detaljno pisali ovdje. Shodno toj herezi kada bi neki papa rekao da Isus nije Bog, svi bi mu se trebali pokloniti i slijepo ga slijediti.
Čuvajte se raznih austena i drugih modernista jer su oni đavlova djeca, a on je njihov otac i oni su izabrali postupati po njegovoj volji. Đavao nikada nije stajao na strani istine jer u njemu niti nema istine. Kad govori laž, iznosi sebe onakvog kakav jest. On je lažljivac i otac laži (usp. Iv 8,44).
Ivan Poljaković
Slika: Charles-André van Loo, Augustinova rasprava s donatistima, 18. st.: Wikimedia
[1] Where Peter Is – there is the Church (5.12.2023.)
[2] What Pope Francis said about Cardinal Burke – Where Peter Is (5.12.2023.)
[3] Za detalje vidi: Pontifikat čistki – Vjera i djela (5.12.2023.)
[4] Mystici Corporis Christi (June 29, 1943) | PIUS XII (vatican.va) (6.12.2023.) Na hrvatskom jeziku: ENCIKLIKA PAPE PIJA XII (templari.hr) (6.12.2023.)
[5] Papa Franjo je u više navrata pokazao kako pogrešno misli da je Crkva isto što i papa. Evo jednog primjera gdje Papa kaže: „Postoji, na primjer, jedan veliki katolički televizijski kanal koji se bez ustručavanja neprestano loše izražava o papi. Ja osobno zaslužujem napade i uvrede jer sam grešnik, ali Crkva ih ne zaslužuje. Oni su đavolsko djelo. To sam također rekao nekima od njih“. Ovdje je Papa mislio na EWTN novinsku kuću. Ali kao u slučaju kardinala Burkea EWTN nikada nisu ništa rekli protiv Crkve, naprotiv uvijek su branili Crkvu. Za detalje vidi: Pope Francis issues thinly veiled criticism of EWTN, comments on gender ideology | National Catholic Reporter (ncronline.org) (6.12.2023.)
[6] Duh vremena – Apologetski priručnik br. 2. Apologetska udruga bl. Ivan Merz. Zadar: 2021. Str. 77.
[7] https://www.ncregister.com/blog/clergy-and-lay-scholars-issue-filial-correction-of-pope-francis (8.12.2023.)
[8] CATHOLIC ENCYCLOPEDIA: Pope St. Anicetus (newadvent.org) (8.12.2023.)
[9] Pope Stephen I – New World Encyclopedia (8.12.2023.)