“Isus je stekao povjerenje u svoje apostole pa ih šalje dva po dva ‘propovijedati evanđelje’. Danas se u tzv. kršćanskom svijetu propovijeda samo po crkvama, ali se počinje govoriti o evangelizaciji kao naviještanju evanđelja sveukupnim i cjelovitim životnim nastupom na svakom mjestu i u svakoj prilici. Nositelji takve evangelizacije ‘propovijedaju’ prije svega vlastitim autentičnim kršćanskim življenjem, vjernošću kršćanskim vrednotama i ostvaruju u punini u svim životnim prilikama. Riječju se služe eventualno odgovorom na tuđi upit pa tada ‘otkrivaju razloge svoje nade’. Ne uvjeravaju nikoga, ne nadmeću se ni s kim riječima, a ne pada im na pamet da kod drugih prisilom uvjetuju vjeru u evanđelje i opredjeljivanje za kršćanstvo.“
(Trsatski listić, 15. 07. 2012. Godina I., Br. 7 – 2012., Izdaje Svetište Gospe Trsatske, Odgovara: fra Antun Jesenić, gvardijan i čuvar svetišta)
Ova mini homilija na Mk 6, 7 – 13 za XV. nedjelju kroz god. (B) o „evangelizaciji danas“ samo je jedan konkretan primjer jako raširenog (i možda danas prevladavajućeg) pristupa evangelizaciji: oklijevajućeg, ispričavajućeg, neodvažnog. Tužan primjer kolapsa i evangelizacije i kateheze naše mjesne, ali i opće Crkve. Homilija odiše permisivnošću i općim tonom tzv. političke korektnosti.
Tim načinom katolicizam nije ekskluzivan kakav i je, vjera se ne širi već stagnira ili kopni. Katolička vjera biva samo jedan od subjekata u svjetskoj veletrgovini religija gdje je najbitnije sačuvati ‘stečeno’ a smrtni grijeh je ponuditi svoju vjeru kao puninu Objave. Linija između naravnih religija i od Boga objavljene kao katolicizam potpuno je izbrisana. Ako se naša vjera ne nudi i propovijeda javno, nikakvo čudo da je Hrvatska postala religiozni poligon svih svjetskih gurua i stanište 160 000 alternativaca koji se bore i za svoju zakonsku regulativu. Tako to biva kad se „propovijeda samo po crkvama“. Ovaj nauk je odraz danas vrlo raširene prakse, ali je sasvim suprotan nauku i zahtjevima Crkvenog učiteljstva. Nauk Crkve kaže klericima, ne da propovijedaju samo po crkvama, već da se približe svemu stvorenju1. Sveti Franjo Asiški nije mogao zadržati riječ Božju u sebi koliko je buktjela, pa kad ne bi bio pred ljudima, propovijedao je životinjama, a ako bi koji dan ‘ostao bez riječi’ latio se dobrih djela prema ljudima, ali uvijek u habitu da bi mogli znati u čije ime i iz kojeg poriva to radi.
„Prezbiteri dakle duguju da sa svima dijele istinu Evanđelja“2, dakle ne samo s onima koji idu u crkvu da im tamo propovijedaju. Štoviše „njihovoj se posebnoj brizi povjeravaju oni koji su se odalečili od prakticiranja sakramenata, ili su, štoviše, možda otpali od vjere. Kao dobri pastiri neće propustiti a da im se ne približe.“3
Pogledajmo sada što Crkva autentično uči, da li se vjernici (odnosi se bitno i na klerike i na laike) „riječju služe eventualno odgovorom na tuđi upit“?:
„Apostolat Crkve i svih njezinih članova, dakle, usmjeren je u prvom redu k tome da se Kristova vijest otkriva svijetu riječima i djelima i da se saopćuje njegova milost.“4
„Taj se apostolat ipak ne sastoji samo u svjedočanstvu života. Pravi apostolat traži prilike da Krista navješćuje riječima, bilo onima koji ne vjeruju, da se privedu k vjeri, bilo vjernicima da se pouče, učvrste i potaknu na gorljivi život: (…) i u srcu sviju treba da odjekuju one riječi Apostolove: ‘Jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti’ (1 Kor 9,16)’“5
„Apostolat u socijalnoj sredini povjerenje je i obaveza laicima da kršćanskim duhom prožmu mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive. Taj apostolat ne može nitko drugi mjesto njih ispuniti. Na tom području mogu laici, koji su u jednakim uvjetima sprovoditi apostolat jedni među drugima. U tom slučaju oni svjedočenje životom dopunjuju svjedočenjem riječju. Upravo na zajedničkom radnom mjestu, u istom zvanju, studiju, mjestu stanovanja, odmoru i društvu imaju laici najbolju priliku da pomognu svojoj braći. (…) Ali pravi apostoli ne zadovoljavaju se samo ovom akcijom, nego se brinu da i riječju naviještaju Krista onima koji ih okružuju. Mnogi naime ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista jedio preko laika s kojima dolaze u doticaj.“6
Da li bi se ‘današnji’ vjernici trebali „riječju služiti samo eventualno“ i samo „odgovarajući na tuđi upit“? Ili je za vođenje dijaloga potrebno ljude i pitati i nukati k Evanđelju? Ako slijedimo upute Crkve, teško se možemo složiti s poukom o ‘eventualnom odgovaranju na pitanja’:
„Kao što je sam Krist ispitivao srce ljudi i pravim ih ljudskim razgovorom dovodio do božanskog svjetla, tako neka i njegovi učenici, duboko prožeti Duhom Kristovim, upoznaju ljude među kojima žive i s kojima saobraćaju, da sami iskrenim i strpljivim dijalogom nauče kakovo je bogatstvo darežljivi Bog udjelio narodima.“7
„Nije ipak dosta da kršćanski puk bude prisutan i oblikovan u nekom narodu, niti je dovoljno da djeluje apostolski samo primjerom; oblikovan je radi toga i radi toga je prisutan da nekrštenim sugrađanima naviješta Krista riječju i djelom i da im pomaže da potpuno Krista prihvate.“8
Da li pak vjernici danas „ne uvjeravaju nikoga“ (na Evanđelje i da prihvate Krista)? Pitam se što ima loše u uvjeravati [i učiti] nekoga u ispravnu stvar ili veliku vrijednost?) Sveti Pavao nije imao problema sa skrupulom da li uvjeravati ili ne, npr. govoreći za što je dobro Sveto Pismo:
„Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti“9
Ili u vjerovjesništvu:
„Prožeti dakle strahom Gospodnjim uvjeravamo ljude; razotkriveni smo Bogu, a nadam se – i vašim savjestima.“10
„Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara.“11
Ili učeći mladog biskupa Timoteja kako se odnositi prema vjernicima:
„Na starca se ne otresaj, nego ga nagovaraj kao oca, mladiće kao braću, starice kao majke, djevojke kao sestre – u svoj čistoći“12
Sam Gospodin Isus je naložio aktivnu inicijativnu evangelizaciju:
„Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.“13
„Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.“14
Što dakle? Da li vjernici katolici trebaju „propovijedati“, ‘sveukupnim i cjelovitim životnim nastupom na svakom mjestu i u svakoj prilici ‘ / ‘vlastitim autentičnim kršćanskim življenjem, vjernošću kršćanskim vrednotama (koje) ostvaruju u punini u svim životnim prilikama’ (zaista pitam se što bi točno i precizno trebale značiti ove fraze?) ili svi vjernici katolici zaista trebaju propovijedati u onom smislu u kojem riječ propovijedanje drži svoje puno značenje – dakle (i) inicijalnom riječju? Poslužimo se odgovorom američkog apologete Karla Keatinga koji se također kao i navedena homilija referira na slanje apostola iz Mk 6,7-13:
„Nijedan veliki kršćanski evangelizator nije poznat po tome što se oslanjao isključivo na djela i što je potpuno zanemario širenje riječi Božje. Za prve Duhove, Petar ‘povišenim glasom reče’ Židovima koji su boravili u Jeruzalemu (Dj 2,14). On je, prema tome, propovijedao, i nije bio zadovoljan samo time što je pružao dobar primjer drugima. U tome je nasljedovao svoga Gospodina koji je svoje apostole poslao u parovima da propovijedaju obraćenje i liječe bolesne (Mk 6,7-13). Pavao se zaputio na opasna putovanja ne zato da bi Židovi i pogani gorljivo hvalili njegova djela, nego zato da bi mogli čuti njegova uporna preklinjanja kojima ih je pozivao da se obrate.
Dovoljno se sjetiti Patrika koji je propovijedao u Irskoj, Ćirila i Metoda koji su Slavenima propovijedali o Kristu, Roberta Bellarmina koji je iskazao golemo govorničko umijeće svađajući se s protestantskim reformatorima, Ivana Pavla II. koji je neprekidno putovao po svijetu i pozivao nas da uzvjerujemo svemu čemu nas uči Katolička Crkva. Oni nisu bili zadovoljni samo svojim djelima, budući da ih se često može krivo tumačiti. Točno je, čovjek koji postupa ispravno može se nazvati dobrim kršćaninom, ali to danas mnogim ljudima ništa ne znači.“15
Dakle, važno je shvatiti da nema ništa sporno u rečenici da su laici pozvani prvenstveno davati svjedočanstvo cjelovitošću života, tj. da se činjenica da su Kristovi učenici ogleda u svemu što rade – od savjesno obavljenog posla, interesa za probleme društva i bližnjih, skrbi za obitelj, pristojnim manirima i doličnim ponašanjem, respektu prema građanskim zakonima, itd. Problem nastaje onda kada dođe do isključivosti, kada se kaže da cjelovitost života na neki način isključuje verbalno naviještane vjere. Kako bi rekao
Chesterton, katolicizam nije “ili – ili”, već “i – i” religija. Religija koja može bez problema pomiriti stvari koje druge denominacije smatraju nepomirljivim. Tako je kod protestanata ili milost ili autonomna slobodna volja; ili Isus ili Marija i sveci; ili Pismo ili Predaja; ili opće ili ministerijalno svećeništvo, itd. Tako je i s ovom temom. Često se postavlja ili-ili: ili laici moraju svjedočiti životom ili riječju. Naravno, katolička vjera uključuje i zahtjeva oboje.
16Nezamislivo je predočiti bl. Ivana Merza i njegove aktivnosti naviještanja pod firmom „eventualnog odgovaranja na pitanja“ (o vjeri). Uostalom bi se i katolički političar (malo takvih imamo) trebao baviti promicanjem katoličkog nauka – nije dovoljno da se trudi da se ponaša pristojno i da se bavi politikom kompetentno. Sasvim je razumljivo da ovaj mali brat franjevac budi takve katolike političare ne bi li upravo u svom fahu imali inicijativu. Evo samo odlomka buđenja:
“Svi znamo za izabrane državne dužnosnike koji tvrde da su ‘gorljivi’ Katolici, ali ne čine ništa da zaustave ozakonjeno ubijanje 4000 nevinih ljudskih bića svakog dana u ovoj zemlji. Ti su ljudi lašci.
Oni uopće nisu ‘gorljivi’ Katolici i zapravo ne vjeruju u učenje Crkve da je ubojstvo nerođene djece jednako ubojstvu. Ako bi oni u to vjerovali, kako bi mogli očekivati da mi glasujemo za njih kada odbijaju upotrijebiti svoju moć i utjecaj da se zaustavi legalizirano klanje nedužnih? Zar oni stvarno očekuju da ih uzmemo za ozbiljno kada, zapravo, govore: ‘Ja iskreno vjerujem da je abortus ubojstvo ali ne osjećam obvezu da spriječim ubojstva.’?
Recimo bobu bob. Ti obnašatelji javnih dužnosti su intelektualno neiskreni i mi ih trebamo prozvati zbog njihovih laži. Ali također trebamo moliti da oni dožive obraćenje srca i to je ono što mi činim ovjde u Srcu grada San Francisca.”
Puno puta se iza riječi i fraza poput „pastoralna razboritost“ krije plahost i zbunjenost onih koji bi trebali preuzeti evangelizacijsku odgovornost i na takvu odgovornost poticati druge. Zato ovakvu poruku koja poziva na ovakvu praksu slobodno možemo nazvati krivotvorinom poticaja na evangelizaciju. Takva falsifikat povećava lažnu sigurnost da smo za vjeru drugih učinili što smo mogli, donosi nevjeru, ateizam, agnosticizam, nazadovanje širenja Evanđelja, političku korektnost i otvara vrata suvremenenim pošastima indiferentizma i relativizma.
Zašto su katoličke misije u stagnaciji? Zašto je katolička vjera u zemljama Zapada u velikoj eroziji? Zašto ekumenizam ne uspijeva? Zašto je toliki broj redovničkih i kleričkih zvanja u padu? Zašto toliko zatvorenih i prodanih katoličkih bogomolja i ustanova? Zašto je uostalom toliko potrebno pričati o novoj evangelizaciji?
Odgovor može biti samo usko vezan s krizom evangelizacije i izbjegavanjem vršenja prve misijske djelatnosti Crkve a ona je:
„U misiji trajno prvenstvo ima navještaj. Crkva se ne može izmaknuti toj izričitoj Kristovoj zapovjedi, ne može ljude lišiti Radosne vijesti, da ih Bog ljubi i spašava.“17
Mario Šudić
1 Mk 16,15
2 Presbyterorum Ordinis 4
3 Presbyterorum Ordinis 9
4 Apostolicam Actuositatem 6
5 Apostolicam Actuositatem 6
6 Apostolicam Actuositatem 13
7 Ad Gentes 11
8 Ad Gentes 15
9 2 Tim 3,16
10 2 Kor 5,11
11 2 Kor 5,20
12 1 Tim 5,1
13 Mt 5,19
14 Lk 9,60
15 http://katolik.hr/crkvamnu/evangelizacijamnu/78-to-je-s-evangelizacijom-kod-katolika-malo-o-tome
16 „Duboka narav Crkve izražava se u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi (kerygma-martyria), slavljenju sakramenata (leiturgia), služenju ljubavi (diakonia). Te se zadaće uzajamnopretpostavljaju i ne mogu se razdvajati jedna od druge.“, Benedikt XVI., Deus Caritas Est 25, KS, 2006. str. 39
17 Ivan Pavao II: Redemptoris Missio 44.