Kako postupiti ako su krštenik, kum ili kuma homoseksualac ili transseksualac? Između gubitka pamćenja (amnezije) i smicalica kardinal Predstojnik spominje i svetce kako bi podržao svoju agendu.
Srž odgovora predstojnika Dikasterija za učenje vjere (popis isprava ovdje) na neka pitanja koja je 14. srpnja ove godine postavio santoamarski biskup (Brazil) msgr. José Negri tko zna koji je put dokaz njegove želje da ide svojim putem, koji se nažalost ne poklapa s onim Katoličke Crkve. U biti, za kardinala Fernándeza, s Papinim odobrenjem, ne bi bilo problema krstiti bilo transseksualne bilo homoseksualne osobe koje žive zajedno, niti im dopustiti da budu krsni ili krizmani kumovi ili svjedoci na vjenčanju. Jedina mjera opreza bila bi da se ne „proizvede javna sablazan ili dezorijentiranost među vjernicima“.
Odgovor, koji je Papa potpisao 31. listopada 2023., napisan na jednostavnim bijelim listovima papira bez zaglavlja i bez prenošenja teksta msgr. Negrija, obustavlja najočitije odgovore koje treba dati ako se uzmu u obzir učenje Crkve i kanonsko pravo. A to je da se krštenje može podijeliti odrasloj osobi samo ako je prikladno raspoložena u ispovijedanju vjere i ćudorednom životu. Naziva se „katekumenat“, što nije tečaj obuke koji donosi diplomu ako se pohađaju dvije trećine predavanja, nego ozbiljan hod u kojem se osobu prati kako bi stekla raspoloženja za suradnju s milošću koju kani primiti. Stoga je utvrđena činjenica da se ondje gdje nema volje za prekid života u grijehu, krštenje mora odgoditi.
Drugo pitanje tiče se uloge kuma ili kume. Kanon 874. § 1. jasno određuje uvjete koje kum mora ispunjavati: „Da bi se komu dopustilo da preuzme službu kuma, potrebno je da je… prikladan… da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom.“ Daljnja razjašnjavanja nisu potrebna. Drukčiji je međutim svjedok vjenčanja koji po sebi može i ne biti katolik, njegova je dužnost zapravo jednostavno svjedočiti razmjeni privolâ (ženidbenih obećanja) između vjenčanikâ.
Tu je i dvosmislen odgovor na četvrto pitanje. Msgr. Negri pitao je mogu li se „dvije homoafektivne osobe pojaviti kao roditelji djeteta koje treba krstiti, a koje je posvojeno ili stečeno drugim metodama kao što je iznajmljena maternica“. Čini se da je odgovor izvan teme: „Da bi dijete bilo kršteno, mora postojati utemeljena nada da će biti odgajano u katoličkoj vjeri.“ Ali nije stvar u tome može li se dijete povjereno dvjema homoseksualnim osobama koje žive u suložništvu krstiti ili ne, nego mogu li se oni koji nisu roditelji pojaviti kao takvi. A odgovor može biti samo niječan, jer stvarnost je stvarnost: kao roditelj se može pojaviti samo osoba koja to možda jest; ali jasno je da barem jedan od njih dvojice, ako ne obojica, ili jedna od njih dvije, ako ne i obje, nisu roditelji djeteta za koje se traži krštenje.
Posljednji odgovor predstojnika Dikasterija za učenje vjere izaziva više nego jednu sumnju u njegovu umnu čestitost (intelektualno poštenje) (jer smo u njegovo katolištvo već od prije svi bili malo uvjereni). U ovom odgovoru zapravo postoji filigranski vid koji daje jasno razumjeti zašto biskupi moraju ustati i zatražiti neposrednu smjenu Fernándeza da očituju neprikladnost za obavljanje uloge predstojnika Dikasterija za učenje vjere: ne postoji ni jedan jedini navod extra Franciscum (osim Franjinih), koji nije iskrivljen u svom sadržaju i usmjeren da podupre unaprijed smišljenu zabludnu tezu.
Prije svega, odgovor počinje ovako: „Odgovori koji slijede u bitnome iznova iznose temeljne sadržaje onoga što je ovaj Dikasterij već prije ustvrdio o ovoj stvari.“ Očekivalo bi se pozivanje na možebitne bilješke, odgovore, obavijesti, pravila, pisma ili naputke Zbora za učenje vjere o toj temi. A umjesto toga? Umjesto toga Fernández se poziva na Bilješku u vezi s nekim kanonskim pitanjima koja su svojstvena transseksualizmu od 21. prosinca 2018., sub secreto pontificio (pod papinskom tajnom). Riječ je, dakle, o tajnoj povjerljivoj bilješci, čiji je sadržaj nepoznat i u odnosu na koju Fernández tvrdi da se slaže „u bitnome“, a da se uopće nije potrudio prenijeti ijedan navod. To bi trebao biti dokaz navodne neprekinutosti.
Osim šutnje o odgovoru, ovaj put javnom, koji je sam Zbor za učenje vjere dao 2015., a koji se ne može pronaći na njegovoj mrežnoj stranici, ali je naveden u Priopćenju od 1. rujna 2015. cádiškoga i ceutskoga biskupa msgr. Rafaela Zornoze Boya. Biskup je izložio slučaj transseksualne žene koja je tražila da bude „kum“ svomu nećaku. Zbor za učenje vjere dao je odgovor dijametralno suprotan Fernándezovu:
„U ovoj stvari obavještavam Vas kako nije moguće da bude pripuštena kumovanju. Samo transseksualno ponašanje javno otkriva stajalište koje se suprotstavlja ćudorednomu zahtjevu razrješenja vlastita problema spolnoga identiteta prema istini svoga spola. Stoga je očito kako ta osoba ne ispunjava potreban zahtjev za životom u skladu s vjerom i obvezom kuma (Zakonik kanonskoga prava, kan. 874. § 1., točka 3.) te stoga ne može biti pripuštena u službu ni kume ni kuma.“
Vratimo se na Povjerljivu bilješku. Prema našim izvorima ona se bavila mogućnošću da dijete čiji su „roditelji“ istoga spola primi krštenje. Podsjetili su se i na jasna načela, točnije na potrebu provjere postoji li „jamstvo da će dijete koje primi krštenje primiti i kršćanski odgoj što ga sakrament zahtijeva“ i postoji li „dobro utemeljena nada da će krštenje uroditi svojim plodovima“, kako objašnjava Naputak Pastoralis actio o krštenju djece iz 1980., br. 30 (ovdje, str. 515). Ista mjerila nalazimo i u Responsio od 13. srpnja 1970. kardinala Franje Šepera (usp. Notitiae, veljača 1971., godište VII., br. 61, str. 64–73, i ovdje, str. 514–515 u bilješki). To su drugi tekstovi Zbora za učenje vjere koje je Tucho zaboravio.
Tuchov gubitak pamćenja tu ne prestaje. Da bi podupro kako se krštenje može primiti čak i kada nema kajanja za grijehe, on uzima kao izliku Sumu teologije, III. dio, 69. pitanje, 9. članak, koji s tim ima isto toliko veze koliko i kupus za marendu; zapravo, u članku sveti Toma ne pita može li se krštenje podijeliti neraskajanu grješniku, nego samo sprječava li pretvaranje (nedostatak vjere, prijezir prema sakramentu, nepoštovanje obreda, nedostatak pobožnosti, tj. odvojenosti od grijeha) učinak krštenja. Umjesto toga, Predstojnik zaboravlja iznijeti jedini pripadajući tekst Sume teologije, III. dio, 68. pitanje, 4. članak, u kojem Toma objašnjava da ako pod grješnikom mislimo na nekoga tko ima volju griješiti i namislio je ustrajati u grijehu – sakrament krštenja ne treba podijeliti“:
„Nitko tko ima volju griješiti (voluntatem peccandi) ne može se ujedno (simul) očistiti od grijeha (a peccato mundari), na što je krštenje usmjereno, jer bi to značilo navesti da je istodobno proturječan (ponere contradictoria esse simul)… Iz činjenice da se čovjeku nudi da se opere krštenjem, označava se da se on priprema za unutarnje pranje. To se ne događa onome koji ima namisao ustrajati u grijehu [Quod non contingit de eo qui habet propositum persistendi in peccato]. Stoga je jasno da se takvima sakrament krštenja ne smije podjeljivati [talibus sacramentum Baptismi non est conferendum].“ (Suma teologije, III. dio, 69. pitanje, 9. članak, odgovor, izvor).
Toma je također istaknuo kako osoba nikada nije raspoložena za milost utiskivanjem krsnoga biljega sve dok ona očituje htijenje za grijehom:
„Krštenje je sakrament vjere. Ali za spasenje nije dovoljna mrtva vjera [fides informis], niti je ona temelj, nego samo živa vjera [fides formata], ljubavlju djelotvorna (Galaćanima 5, 6, koja djeluje kroz ljubav), kako kaže Augustin u knjizi o vjeri i djelima [de fide et operibus]. Stoga ni sakrament krštenja ne može donijeti spasenje s voljom za griješenjem [cum voluntate peccandi], koja isključuje živu vjeru. Ali nitko ne može biti sklon milosti [disponendus ad gratiam] utiskivanjem krsnoga biljega sve dok se u njemu pojavljuje volja da griješi [quandiu apparet in eo voluntas peccandi], jer Bog nikoga ne prisiljava na krjepost, kako kaže Damaščanin“ (Suma teologije, III. dio, 69. pitanje, 9. članak, odgovor na 3. poteškoću, izvor).
No nije sveti Toma jedini kojega se ismijava. Ni sveti Augustin nije imao bolju sudbinu. Navedeni tekst (Govor vjernicima Crkve u Cezareji, točka 2: Patrologia Latina, svezak 43, stupci 691–692; talijanski ovdje) jednostavno kaže da biljeg utisnut krštenjem ostaje biljeg Presvetoga Trojstva, čak i ako se oni koji su ga primili pridružuju donatističkomu raskolu. Ni na koji način ne tvrdi da se krštenje treba podjeljivati onima koji ne žele slijediti nauku Krista i Crkve:
„Mi ih, dakle, ne prihvaćamo onakvima kakvi jesu: nikada ih ne prihvaćamo jer su heretici. Umjesto toga, prihvaćamo ih kao katolike: promijene li se, dobrodošli!“
Posljednje jasno i senzacionalno nasilje počinjeno je nad učenjem svetoga Ivana Pavla II. Tucho iznosi šest riječi iz Pisma od 22. ožujka 1996. (talijanski), upućena kardinalu Williamu Baumu i sudionicima godišnjega tečaja o foro interno (unutarnjem sudištu) koji priređuje Apostolska pokorničarna. Prema Fernándezu Papa bi nas u tom pismu poticao da se zadovoljimo „odlukom za popravkom“ koja se „u pokorniku ne pokazuje na posve očit način“. Umjesto toga, tekst govori upravo suprotno: zahtijeva „ozbiljnu odluku da se [grijeh] više ne počini u budućnosti“, bez koje odluke „u stvarnosti ne bi bilo pokajanja“; govori o „čvrstoj i velikodušnoj odluci da će se popraviti“ i tek tada precizira da se „u odanosti namisli da se više ne griješi“ ipak može javiti strah od novih padova, koji međutim „ne dovodi u pitanje istinitost odluke, kada je s tim strahom sjedinjena volja, poduprta molitvom, učiniti što je moguće da izbjegne krivnju“. Upravo suprotno od onoga što Fernández tvrdi.
On ne oklijeva vaditi tekstove iz njihova konteksta i služiti se njima za izvrtanje katoličke nauke. Sramotno.
Luisella Scrosati
Izvornik: Vjera i djela
Slika: kardinal Víctor Manuel Fernández (Tucho)