Trebamo li mi kao kršćani poštovati baš svaku osobu? Kratki odgovor glasi: da, trebamo poštovati baš svaku osobu. No, da bi dobili sveobuhvatniji odgovor na ovo pitanje prvo trebamo definirati što danas znači pojam „poštovati“ a zatim što znači poštovati nekoga u kršćanskom smislu. Ovo je važno razjasniti zato što danas mnogi kršćani prihvaćaju sekularizirana (iskrivljena) značenja određenih pojmova kao što su tolerancija, milosrđe, pravo, itd. Već smo pisali o lažnom milosrđu, lažnoj toleranciji, lažnom pravu i lažnom identitetu.
U ovom uratku ćemo se pozabaviti lažnim poštovanjem. Hrvatski jezični portal daje tri definicije glagola „poštovati“: 1) osjećati i izražavati svijest o tome da netko posjeduje dobre i poželjne odlike, uvažavati, cijeniti; 2) izbjegavati uplitanje, prekidanje, sustezati se, poštovati čiju privatnost; 3) uvažavati, držati se dogovora, zakona.[1] Oxfordski rječnik za glagol „respect“ (poštovati) također daje tri definicije: 1) imati dobro mišljenje o nekome, diviti se nekome; 2) biti oprezan o nečemu, paziti da ne učinite nešto što se može smatrati krivim; 3) držati se zakona, načela, itd.[2]
Prva definicija pojma „poštovati“ znači nekome se diviti, nekoga cijeniti. Jasno je da u tom smislu ne možemo poštovati svaku osobu. Na primjer, ne možemo se diviti ubojici, silovatelju, kradljivcu, heretiku, itd. Stoga, o ovoj prvoj definiciji nećemo raspravljati. Treća definicija se odnosi na poštovanje zakona i apstraktnih pojmova kao što su načela i slično, a ne osoba, pa ni o tome nećemo ovdje raspravljati. Ovdje ćemo se posvetiti drugoj definiciji pojma „poštovati“ jer ona govori o sustezanju i opreznosti da ne bi rekli nešto što bi se moglo smatrati krivim, da ne bi ništa rekli što bi neku osobu moglo uvrijediti, što bi moglo izazvati negativne osjećaje, možda čak i ljutnju. Kada se govori o tome kako treba svaku osobu poštovati obično se misli na ovu definiciju. Upravo ovakva definicija poštovanja može predstavljati lažno poštovanje koje se forsira u sekularnom društvu. Naravno da trebamo biti ljubazni, obzirni, nenametljivi te poštovati čovjekovo dostojanstvo ali nikada ne na uštrb istine; a danas se predlaže da zatomimo istinu kako laž ne bi bila razotkrivena. Nažalost, mnogi kršćani su prihvatili ovakvo poštovanje iako se ono pretvorilo u svoju suprotnost što ćemo pokazati kasnije.
Takva vrsta lažnog poštovanja se naziva još i političkom korektnošću, a „nepoštovanje“ se u komunizmu nazivalo verbalnim deliktom. Za vrijeme komunizma niste smjeli ništa reći ili napisati što bi na bilo koji način osporavalo komunističku ideologiju, ili tzv. znanost o marksizmu. Danas ne smijete ništa reći što bi osporavalo rodnu ideologiju ili tzv. znanost o rodnoj teoriji jer ako se usudite nešto reći protiv toga onda vam se spočitava da ste politički nekorektni i brzo vam se prilijepi sto etiketa kao što su homofobi, zadrti, zaostali, ekstremna desnica, drukeri, cinkeri, retardi, itd. (nemojmo zaboraviti da je priljepljivanje etiketa svojstveno diktaturama). Načelno ne bi smjeli reći ništa što bi nekoga uznemirilo. Ovakva vrsta poštovanja istovjetna je s ulizivanjem, ulagivanjem, dodvoravanjem, podilaženjem, povlađivanjem i kukavičlukom te nema ništa s istinskim poštovanjem osobe.
Kršćani trebaju poći od načela da su svi ljudi stvoreni na sliku i priliku Božju te da su pozvani spoznajom i ljubavlju dijeliti Božji život. U tu svrhu je stvoren čovjek i to je temelj i razlog njegova dostojanstva. Krajnji cilj čovjeka je ostvarenje najvećeg i konačnog blaženstva, savršeni život u nebu (usp. KKC 1, 260, 356, 1024, 1057, 1701). Radi toga je spasenje duša prva i najvažnija zadaća Crkve. Imajući ovo u vidu te primjer koji nam je Isus dao svojim životom lako je dokučiti što znači pravo, istinsko poštovanje čovjeka. Ono podrazumijeva iznošenje istine i onda kada je ona neugodna za sugovornika, i onda kada izaziva bijes kod sugovornika, ono podrazumijeva iznošenje istine po svaku cijenu a sve radi spasenja duše sugovornika. To je istinska ljubav i poštovanje prema sugovorniku. Isus nije došao donijeti kompromis već naprotiv: „Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač“ (Mt 10,34). Sjetimo se koliko je mučenika dalo život za naviještanje istine a sve radi spasenja duša. Poznati apologet Frank Sheed tvrdi da svaki čovjek zaslužuje poštovanje ali da to ne vrijedi i za svako njegovo uvjerenje. Čovjekovo razmišljanje o religiji ne bi trebalo zasluživati više poštovanja nego njegovo razmišljanje o ikojem drugom području života, primjerice nogometu. Pokazati lažno poštovanje prema uvjerenju za koje znamo da je krivo značilo bi odnositi se prema njezinu zagovorniku kao prema djetetu, uskratiti mu istinu da mu ne bismo razbili iluzije. Drugim riječima, odnosimo li se prema čovjekovom uvjerenju s više uvažavanja nego što ga ono zaslužuje, prema samom ćemo se čovjeku odnositi s manje poštovanja nego što mu pripada. Ako vidimo da netko srlja u propast, trebamo ga na to upozoriti, iako ćemo i dalje uvažavati njegovu odluku jer slobodna je volja dana od Boga i mora se poštovati. Mi smo dužni upozoriti na grijehe ljudi jer nam je Isus rekao: „Vi ste svjetlo svijetu… ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući“ (Mt 5,14-15). Katolici trebaju biti svjetlo svijetu.
Isus se nije libio koristiti ni teške riječi kada je bilo potrebno ukoriti sugovornika. Dapače, kada je sv. Petar htio nametnuti viđenje stvari koje nije bilo u skladu s Božjim planom Isus se na njega oštro okomio: „Idi mi s očiju, Sotono! – reče mu – jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske!“ (Mk 8, 33). Ni za farizeje nije imao lijepih riječi: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite izvana čašu i zdjelu, a iznutra su pune otimačine i pohlepe (Mt 23, 25). Jao vama slijepi vođe… Budale i slijepci!“ (Mt 23, 16-17). Ubojicama pak poručuje: „Zmije! Legla gujina! Kako ćete izbjeći osudu pakla?“ (Mt 23, 33). Znao je Isus ukoriti i cijele naraštaje: „O naraštaju nevjerni i izopačeni, dokle mi je biti s vama i podnositi vas?“ (Lk 9, 41). Isus nije uvijek ostao na verbalnom ukoru već je ponekad i fizički pokazao svoj gnjev prema onima koji oskvrnjuju svetinje: „Bijaše blizu židovska Pasha, i Isus uzađe u Jeruzalem. I nađe u Hramu prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede, pa načini bič od užeta i istjera sve iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima prosu novac i prevrnu stolove, a onima što su prodavali golubove reče: ‘Nosite to odavde! Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovine!’ “ (Iv 2, 13-16). I u Starom zavjetu Bog „uši otvara da čuju opomenu i nalaže im da se okrenu od grijeha“ (Job 36,10).
U Svetom pismu postoje stotine ovakvih primjera gdje Bog oštro upozorava ljude na grijeh koji čine. Zašto Bog kori ljude? Odgovor je u knjizi Otkrivenja: „One koje ljubim ja korim i odgajam. Budi dakle revan i obrati se!“ (Ot 3, 19). Dakle, svrha ukora je čovjekovo obraćenje kako bi mogao postati sudionik i baštinik Božjeg kraljevstva, što smo i spomenuli na početku, kao krajnji cilj čovjekova života. Isus je rekao da budemo savršeni kao što je naš Otac nebeski (usp. Mt 5, 48). Znači, katolici su dužni opominjati ljude kao što su to činili i Otac i Sin. Zašto se onda većina današnjih katolika, uključujući i klerike, ponašaju kao da su političari novog soja, a ne sljedbenici Krista? Odgovor je jednostavan: zato što su poprimili svjetovni mentalitet a zaboravili su da im je poslanje biti sol zemlji i svjetlost svijetu (usp. Mt 5, 13-14). Ako danas nekoga opomenete on će vas zamrziti, ali Mudre izreke kažu: „Ispravi podrugljivca i zamrzit će te, opomeni mudroga i zavoljet će te“ (Izr 9, 8). Zato ne trebamo imati lažnog obzira, koji u sebi prikriva kukavičluk i odustajanje od istine vjere, prema podrugljivcima, današnjim dženderistima/modernistima.
Sv. Pavao piše u poslanici Timoteju: „One koji griješe ukori pred svima, kako bi ostali imali straha“ (1 Tim 5, 20). Danas mnogi pastiri ne žele nikoga ukoriti već radije povlađuju svakome. Negativni primjeri lažnog poštovanja dolaze često i iz samog vrha Crkve. Takvih primjera je na stotine pa ćemo se ograničiti na samo nekoliko njih. Krenimo najprije od našeg biskupa Mate Uzinića. Umjesto da pozove sodomiste da se pokaju i obrate on se njima ispričava za navodne grijehe Crkve. Biskup Uzinić se oglasio priopćenjem u kojem „od homoseksualnih osoba“ moli oproštenje. S obzirom na to da je priopćenje izdano na Međunarodni dan borbe protiv homofobije, konstrukt LGBT aktivista, očito je da se isprika odnosi na njih, tj. na aktivne istospolce koji zagovaraju i promiču sodomiju. Osobe koje pate od poremećaja privlačnosti prema istom spolu i trude se živjeti ćudoredno nisu dio LGBT aktivizma niti njima treba isprika jer su oduvijek bili dobro došli u krilo majke Crkve. Traženje isprike od sodomista je toliko apsurdno kao kada bi Bog tražio ispriku od Sotone.
Za drugi primjer možemo uzeti njemačke biskupe (čast izuzetcima) koji ne samo da sodomiste ne pozivaju na obraćenje već ih aktivno podupiru u njihovom grješnom životu. To je lažno poštovanje jer takvim stavom biskupi povlađuju grijehu i pridonose propasti duša. Takvo poštovanje se pretvorilo u svoju suprotnost: u potpunu degradaciju ljudske osobe stvorene na sliku i priliku Božju.
Možda jedan od najpoznatijih izraza lažnog poštovanja je ona famozna Papina uzrečica: „Tko sam ja da sudim“, što su svjetovni mediji odmah pozdravili kao navodno odobravanje sodomije. Naime, pri povratku iz Brazila u srpnju 2013. godine papa Franjo je dao intervju u avionu[3] te je na pitanje o gay lobiju unutar Crkve odgovorio protupitanjem: „Tko sam ja da sudim?“. To je toliko uzburkalo javnost da je na tu temu objavljeno na tisuće članaka. Svjetovni mediji su uglavnom tvrdili da je to na neki način odobravanje sodomije dok su neki katolički mediji tvrdili da je Papa samo potvrdio nauk Crkve prema kojem samo Bog sudi. No, ako uzmemo u obzir kontekst toga intervjua onda stvari postaju jasnije. Novinarka Ilze Scamparini je postavila, kako je sama rekla, jedno delikatno pitanje o ravnatelju papinske rezidencije (Battista Ricca) te je novinarku zanimalo kako se Papa suočava s takvim problemima i s gay lobijem. Naime, potrebno je ovdje napomenuti da se ravnatelj papinske rezidencije, mons. Battista Ricca, našao u središtu skandala zahvaljujući svojim homoseksualnim eskapadama o čemu su u vrijeme spomenutog intervjua brujale vijesti,[4] ali ga je Papa i pored toga unaprjeđivao na vrlo utjecajne funkcije u Vatikanu.[5]
Osim toga, Papa iako je govorio talijanski koristio je engleski izraz „gay“ koji u kolokvijalnom jeziku označava aktivne istospolce: „Se una persona è gay e cerca il Signore e ha buona volontà, ma chi sono io per giudicarla?” (Ako je netko gay i traži Gospodina i ima dobru volju, tko sam onda ja da ga sudim?). Dakle, iz cijelog konteksta je očito da se radi o svećenicima koji upražnjavaju sodomiju. No, Papa umjesto da upozori na grijeh sodomije i pozove te svećenike na obraćenje, on sleže ramenima i kaže da nije na njemu suditi. Da, ne treba čovjek donositi vječni sud o drugom čovjeku (Mt 7,1), to pripada Bogu, to od Pape nitko nije ni tražio, ali čovjek treba suditi u smislu osuđivanja grijeha pa i osobe u vremenitom smislu. Dobar primjer nam daje sv. Pavao: „Jer ja, nenazočan tijelom, a nazočan duhom, već sam osudio, kao da sam nazočan, onoga koji je takvo što počinio“ (1 Kor 5, 3). Ako je potrebno nepokajanog grješnika treba i odstraniti: „Uklonite zloga između sebe samih“ (1 Kor 5, 13). Inače ljudi sude u vremenitom smislu gotovo na svakodnevnoj bazi: otac će osuditi sina na kaznu ako donese jedinicu iz škole, policajac će vas osuditi za brzu vožnju, profesori stalno donose sud kada ocjenjuju učenika, ubojici se dosuđuje zatvorska kazna, itd. Kada bi svi zauzeli stav da nikoga ne treba suditi onda bi život postao anarhija. Ako je itko pozvan, onda je papa prvi pozvan osuditi grijeh i pozvati na obraćenje.
Neki klerici idu čak tako daleko da „poštovanje“ prema sodomistima izražavaju na način da sodomiju slave na svetoj misi. Vlč. Gilbert Martinez je 27. lipnja 2019. godine održao misu za „Queer“ (nastrane) osobe a u propovijedi im je rekao: „Vi [sodomisti] ste svjetlo svijeta i sol zemlje“.[6] To može reći samo sluga oca laži.
Iz ovih nekoliko primjera više je nego razvidno da se ovakvo „poštovanje“ čovjeka prometnulo u svoju suštu suprotnost, u povlađivanje grijehu, što neminovno čovjeka vodi u propast. To je eto moderno poštovanje koje se danas traži, ali katolici trebaju odbaciti takvu vrst poštovanja po svaku cijenu. Mi trebamo slijediti Krista u svemu pa tako i u načinu poštovanja osobe, a ono se sastoji od istinske ljubavi prema bližnjemu, pa i prema neprijatelju (usp. Mt 5, 44), jer poštovanja nema bez istinske ljubavi, a istinska ljubav je ona koja čini sve da spasi čovjekovu dušu za vječnost. Povlađivanjem grijehu, tj. lažnim poštovanjem se čini upravo suprotno.
Iz tog razloga, istinski poštujući Svetog Oca, ponekad ga korimo kada je u zabludi glede nauka Crkve. Mi ga bratski korimo jer žudimo za spas njegove duše te iz istog razloga pišemo s ljubavlju, s poštovanjem i jasnoćom. Nažalost, mnogi klerici su toliko pod svjetovnim utjecajem da više nisu u stanju vidjeti razliku između duha svijeta i Duha Svetoga. Tako poglavar prelature Opus Dei drži do stanovišta da se Sveti Otac ni po koju cijenu ne smije javno ukoriti. Shodno tome, regionalni vikar prelature Opus Dei Obale Bjelokosti je 1.2.2022. suspendirao vlč. Jesusmariju Missigbètò-a (pravo ime: Abbé Janvier Gbénou) koji je zamolio Svetog Oca da povuče svoju podršku istospolnim zajednicama.[7] Umjesto da je Opus Dei dao punu podršku svom pravovjernom svećeniku oni su ga izbacili iz svećeničke službe zato što je tražio od Svetog Oca da se drži nauka Crkve. Sveti Otac nije Bog, no Opus Dei se odnosi prema Papi kao stari Rimljani prema Caru koga se nije smjelo ukoriti jer su ga držali za boga. Zar nije sv. Pavao javno ukorio prvog papu sv. Petra? Uostalom, Zakonik kanonskog prava, kanon br. 212 stav 3. kaže: „Vjernici imaju pravo, dapače, katkada i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, svetim pastirima očitovati svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima, te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i drugim vjernicima.“ Očito se ovdje govori o javnom iznošenju mišljenja. Ako laici imaju pravo očitovati svoje mišljenje „o onome što je za dobrobit Crkve“ valjda onda svećenici imaju na to još više pravo. Kroz povijest Crkve imali smo puno primjera kada je papa primio javni ukor. Ima li tu, dakle, išta kršćanski u ovakvim postupcima prelature Opus Dei? Ovo je još samo jedan od mnogih primjera koji pokazuje kako je veliki dio crkvene hijerarhije skroz zastranio.
Svi oni koji misle da se biskupa ili papu ne smije javno ukoriti ako upadne u zabludu samo pokazuju da su poprimili duh svijeta. Lažno poštovanje osobe neće spasiti ni jednu dušu. Vjernici, a naročito svećenici i biskupi, trebali bi istinski poštovati ljude, trebali bi biti sol zemlji „ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Ona više nije ni za što, osim da se baci van i da je ljudi gaze“ (Mt 5, 13).
Ivan Poljaković
Slika: Nastrana misa iz „poštovanja“ prema sodomistima u New Yorku.
[1] https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search (22.2.2023.)
[2] https://www.oxfordlearnersdictionaries.com/definition/english/respect_2 (22.2.2023.)
[3]https://www.vatican.va/content/francesco/en/speeches/2013/july/documents/papa-francesco_20130728_gmg-conferenza-stampa.html (23.1.2023.)
[4] https://www.montevideo.com.uy/Noticias/Investigaciones-sobre-el-Vaticano-uc206705 (23.2.2023.)
[5] https://www.catholicnewsagency.com/news/27656/new-vatican-bank-official-reportedly-part-of-gay-lobby (27.2.2023.)
[6]https://www.lifesitenews.com/news/watch-priest-in-rainbow-colors-celebrates-pride-mass-outside-stonewall-inns-gay-bar/ (23.2.2023.)
[7] https://www.theafricandream.net/african-priest-banned-for-criticizing-pope-approval-of-homosexuality/ (24.2.2023.)