Neka vas naslov ne zavara. Nastavite slobodno čitati. Ne bojte se, ne tražim nikakvu materijalnu pomoć. Ni za sebe ni za bilo koga drugoga. Nisam ni psihički potonuo. A i da jesam, ne bih valjda ovako javno tražio rješenja. Nego? Došao sam u krizu identiteta. To se ne bojim priznati. Ne znam više kako živjeti svoje svećeništvo u odnosu na druge te se stoga pitam: Može li mi itko pomoći? Što mi je činiti?
Djedovi i bake naručuju krštenja svojih unuka telefonskim putem kao što naručuju za njih dostavnu pizzu ako im nisu uspjeli napraviti objed; ako kojim slučajem roditelji dođu sami u ured prijaviti krštenje svoga djeteta, već na prvo moje pitanje: »A jeste li vjenčani u crkvi?« dobijem odgovor: »A što to vas briga?«;